Zabranjeni genij koji je pobijedio cenzuru

Nevjerojatna je povlastica živjeti u vremenu kada su nam djela Mihaila Bulgakova, jednog od najvećih, ali i najcenzuriranijih ruskih pisaca i dramatičara, potpuno dostupna, kada ih možemo čitati iz dana u dan i kada se svakodnevno možemo diviti njegovoj književnoj veličini. Teško je uopće i zamisliti s kakvim se on sve užasima suočavao kada je 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća stvarao svoja najveća djela koja su uglavnom bila zabranjivana, cenzurirana ili su jednostavno završila u ladici, a ni on sam pritom nije vjerovao da će ikada ugledati svjetlo dana.

Svoj roman “Majstor i Margarita”, svoje najveće i najpoznatije djelo, u tajnosti je pisao još od 1929. godine pa sve do svoje smrti 1940. godine. U cenzuriranoj i skraćenoj verziji roman je objavljen 1966./1967. godine u časopisu “Moskva”, a u punoj verziji tek 1973. godine te je proglašen jednim od najčitanijih ruskih romana svih vremena. Nemoguće je uopće i zamisliti kako bi povijest svjetske književnosti izgledala da taj roman nije došao do čitatelja. A to je samo jedno od niza Bulgakovljevih djela čije su postojanje sovjetske vlasti nastojale zataškati ili izbrisati.

Među njima je i njegov “Život gospodina de Molièrea”, romansirana biografija najvećeg francuskog komediografa, koju je Bulgakov napisao još 1933. godine i čije je hrvatsko izdanje, u fantastičnom prijevodu Ivane Peruško, 2025. godine objavila nakladnička kuća Disput.

Sam Bulgakov posmrtnu je slavu stekao kao prozaik, ponajprije zahvaljujući ranije spomenutom “Majstoru i Margariti”, no ipak se ne smije zaboraviti da je svoju književnu karijeru započeo kao dramski pisac, a uz to se bavio i kazališnom režijom, pisanjem kazališnih kritika i feljtona te stoga nimalo ne iznenađuje da je upravo Molière bio jedna od najvažnijih figura koja je utjecala na njegovo stvaralaštvo. Bulgakov mu se u svojim djelima okrenuo nakon što su njegove predstave, postavljene na daskama Moskovskoga umjetničkog akademskog kazališta (MHAT), jedna za drugom skinute s repertoara i proglašene nepodobnima i skandaloznima. Sve je započelo, naravno, s njegovom dramom “Dani Turbinovih”, postavljenom u listopadu 1926. godine, koju je sam Staljin navodno pogledao petnaestak puta, no koja je bila popraćena izuzetno negativnim reakcijama sovjetske kritike te je, unatoč interesu publike, vrlo brzo skinuta s programa.

Bila je to samo uvertira u sve ono što će uslijediti s ostalim Bulgakovljevim dramama, ali i proznim djelima, te se njegova fascinacija Molièreom može tumačiti i kao divljenje genijalnosti koju Molière pokazuje u svojim djelima, ali i kao istraživanje ličnosti umjetnika koji se također nalazio u sukobu s vlastima i koji je također doživio brojne zabrane. No s njim je Bulgakov dijelio iznimnu ljubav prema kazalištu te je naposljetku upravo iz te ljubavi nastao ovaj živopisan i autentičan portret jednog od najvećih francuskih satiričara 17. stoljeća.

A napisati ga nikako nije mogao nitko drugi osim jednog od najvećih ruskih satiričara 20. stoljeća. Jedna od najljepših i najzanimljivijih karakteristika Bulgakovljeva stvaralaštva, koja itekako dolazi do izražaja i u “Životu gospodina de Molièrea”, jest njegovo majstorsko pripovijedanje kojim kao da daje život svakoj stranici koju je ikada ispisao.

Njegov pripovjedač koji čitateljima razotkriva život ovog francuskog genija čitavo vrijeme pokazuje sklonost ironiji, usputnim komentarima te različitim živahnim i razigranim izjavama, no u prvom redu pokazuje sklonost glavnom junaku, s kojim će često suosjećati i kojega će već u prologu, u kojem francuskoj primalji pokušava objasniti kakvo će dijete upravo doći na svijet, otvoreno i iskreno hvaliti:

“Naime, to će novorođenče postati poznatije čak i od trenutačnog kralja, vašeg Luja XIII., postat će poznatije čak i od onog koji će ga naslijediti, a taj će se kralj, mila moja gospođo, zvati Luj Veliki ili Kralj Sunca! Postoji, mila moja, jedna divlja zemlja, vi niste čuli za nju, zove se Moskovija, hladna je to i strašna zemlja. Nema u njoj prosvijećenosti, nastanjena je barbarima koji govore vama nerazumljivim jezikom. No čak će i do te zemlje doprijeti riječi onoga kojeg sada pomažete donijeti na svijet.”

Iako je “Život gospodina de Molièrea” Bulgakov napisao po narudžbi biblioteke “Život izvanrednih ljudi” u izdanju Žurgaza te za potrebe pisanja istražio čitav niz povijesnih i biografskih knjiga, urednik Aleksandr Tihonov njegov je rukopis odbio te u pismu zatražio od Bulgakova da ga temeljito preradi i doradi. Pri tome se glavna zamjerka odnosila upravo na pripovjedača, čiji se stil nije nimalo uklapao u okvire one književnosti koja se tih kobnih 30-ih godina smatrala prihvatljivom.

Bulgakov, koji je u ranijim djelima čak bio spreman pristati na određene ustupke, ovoga puta nije pristao na doradu romana te ga je odlučio sahraniti i zaboraviti da je ikada postojao. Njegov portret velikog komediografa na svoju je prvu, cenzuriranu objavu čekao gotovo 30 godina, a u punoj je verziji objavljen tek 1966. godine.

Bulgakov ga nije dočekao, kao što nije dočekao ni objavu “Majstora i Margarite”. Njegova su najbolja djela tako za njegova života ostala potpuno skrivena, a Bulgakov je umro ne znajući kakva ga slava tek čeka i do kojih će sve krajeva svijeta jednoga dana doprijeti njegove riječi.

Genijalnost na polju književnosti, ali i život ispunjen borbom za vlastitu egzistenciju i borbom protiv konstantnih ugnjetavanja od strane vlasti još su neke od niti koje povezuju Bulgakova i Molièrea. Njegov junak – maestro, kako ga je, nimalo slučajno, prozvao Bulgakov (u prologu mu se čak obraća rečenicom “A ti, moj jadni, okrvavljeni majstore!”) – umire gušeći se u vlastitoj krvi, potpuno premoren od svih nevolja s kojima se tijekom života morao suočiti te pred sam kraj ni njemu samome više nije jasno u čemu leži smisao takvog života, u kojem je čovjek potpuno lišen zadovoljstva i radosti. Nešto slično dogodilo se i Bulgakovu, koji je više puta pokušavao nagovoriti sovjetske vlasti da mu dopuste odlazak iz države (čak im je 1930. godine uputio i opširno pismo, nakon kojega je uslijedio mučan i razočaravajući telefonski razgovor sa samim Staljinom), no taj mu zahtjev nikada nije odobren te je naposljetku i sam zapisao kako ga je snašla “bolna nesreća”.

Upravo se nakon tog događaja u “Majstoru i Margariti” pojavljuje i tema odnosa umjetnika i vlasti, utjelovljena u liku majstora, što predstavlja veliku promjenu u odnosu na ranije skice romana, a tada nastaje i “Život gospodina de Molièrea”, čiji glavni junak dijeli Bulgakovljevu sudbinu te mu postaje svojevrstan saveznik u svim užasima s kojima se suočava, no isto tako i netko tko je, unatoč svim nedaćama, uspio pokazati veličinu svojeg talenta. Ako pojam pisca za Bulgakova predstavlja zemaljsku osobu, vrlo često osrednju u svojem radu, pojam majstora ono je čemu svatko tko se bavi književnim radom treba težiti jer upravo on predstavlja najuzvišeniji oblik umjetnika. On je netko izvan zemaljskih kategorija, netko čija genijalnost ne poznaje granice, netko tko zaslužuje besmrtnost.

“Život gospodina de Molièrea” stoga se, najjednostavnije rečeno, može opisati kao roman koji je jedan majstor posvetio drugom majstoru, onom kojega mu nije bilo suđeno vidjeti za života, ali čija je djela itekako poznavao i zavolio te je upravo zbog toga opisao njegov život do najsitnijih detalja, s nevjerojatnim poštovanjem i divljenjem te s velikom dozom suosjećanja.

Tužno je razmišljati o sudbinama ove dvojice majstora, no činjenica da su njihove riječi naposljetku pronašle put do čitatelja i postale neizostavni i nezamjenjivi dio svjetske književnosti svakoga bi trebala ispuniti neopisivom srećom i neopisivim ponosom. Za Bulgakovljev roman o Molièreu, kao i za njegov roman o vragu, činilo se kao da su pohranjeni u svoje književne grobnice i kao da nikada neće oživjeti.

I kako sada reći da Woland nije bio u pravu kada je, obraćajući se majstoru koji je tada već izgubio svaku nadu, rekao kako “rukopisi ne gore”? Novo izdanje ovoga vrsnog romana o neponovljivom Molièreu samo je još jedan dokaz toga, dokaz da ona vrhunska književnost može nadživjeti sve pritiske vlasti i sve zakone ovoga svijeta te postati nešto potpuno nadzemaljsko, uzvišeno i apsolutno bezvremensko.