Kordej: AI stripove rade samo dripci!

“Draw!” je knjižurina kakvu malo tko zaslužuje, ali eto, recimo, Igor Kordej nije dvojben po tom pitanju jer radi se o jednom od najboljih, barem europskih, autora stripa. I knjižurina kakvu je u stanju proizvesti valjda samo Fibra i Marko Šunjić. Konkretno: dimenzije su joj 245×335 mm, opseg 480 stranica s 909 numeriranih ilustracija od kojih mnoge sadrže više vizuala pa ih zapravo ima puno više, teži 3,2 kg, čitati je u krevetu je riskantno. Prijatelj me upozorio da se ne igram, da mi ne bi postala nadgrobni spomenik padne li na mene.

“Draw!” je monografija koja obuhvaća Kordejeve radove mimo stripa, dakle mimo tih 100-tinjak strip-albuma i grafičkih novela, kako ih sam autor naziva, a ima ih, nije ih lako sve ni pobrojati ni grupirati. Ovdje su, dakle, prikupljeni radovi kratkog metra, što ne znači da dugo ne traju, naprosto, za njih je potrebno manje rada nego za iscrtati stranice i stranice stripa. Razvrstani su po poglavljima: Rani radovi, Omladinski tisak, Mainstream tisak, Ilustracije za strip-tisak, Ilustracije za knjige, Omoti za nosače zvuka, Posteri i reklame, Logotipi, Scenografija, Neobjavljeni radovi, i tri apendiksa od kojih je jedan raznolikog sadržaja i donosi radove koji nisu bili dovoljno dobri za tisak u većim rezolucijama, drugi pak donosi kalendar iz 1994., a treći karte za tarot. Za svaku cjelinu autor je napisao kratki tekst pa smo tako dobili i kratku umjetničku autobiografiju.

Sav taj materijal raznolik po dimenzijama, tehnikama i kategorijama sjajno je savladala Melina Mikulić, grafička dizajnerica čije se ime prerijetko spominje kada se o Fibri govori.

Monografija je objavljena povodom 50 godina Kordejeva rada. Ne bez gorčine Kordej će u uvodu napomenuti da je sav materijal sam prikupio, da mu rodni grad ni teoretičari umjetnosti i kritičari nisu bili od pomoći pa ih je glatko zaobišao. I tako je zadnjih pet-šest godina prikupljao vlastite radove, od vlasnika posuđivao, skenirao pa vraćao, ne bi li se stvorila baza, jednom za svagda.

Naslov nije slučajno engleski, kao ni autorovo prezime Kordey. Srećom se ne zove Srećko pa da i ime prevede kao Felix, svi tekstovi su prevedeni na engleski i francuski jer Kordej od 2013. nosi i titulu Viteza reda umjetnosti i književnosti Ministarstva kulture Republike Francuske. O tome će reći u intervjuu Vladimiru Šagadinu za Telegram: “Namjera je bila da se knjiga distribuira šire od regije. To je prilika za Fibru i urednika Šunjića da počne prodavati vlastite proizvode na inozemno tržište, umjesto da doživotno kupuje strane licence.”

Možda sam dosadan ovim tehničkim podacima, ali kao urednik znam o koliko okrutno golemom poslu se radi, kako je komplicirano složiti sve te indekse i numeracije, prirediti vizualni materijal, posložiti ga logično i pregledno… Samo čestitke, poslao bih svima i razglednicu da su još u modi.

Kako ova knjiga obuhvaća 50 godina rada, a obuhvaća spomenute kategorije primijenjene umjetnosti koji su pomalo nestali, kao i gore spomenute razglednice. Na neki način se nije tome za čuditi jer Kordej je po struci grafički dizajner, jer mu nemiran duh i rane komercijalne ponude (bio je prvi stalno zaposlen strip crtač u Jugoslaviji) nisu dopustile da diplomira na Akademiji likovnih umjetnosti, odsjek grafika – pa je nekako normalno da se bavio novinskom ilustracijom, posterima, logotipima… Ova knjiga je i posveta grafičkim vrstama koje se nalaze u velikom izumiranju. Btw, siguran sam da bi se posteri velikih umjetnika poput njega sasvim solidno prodavali, uokvirivali i kačili o zidove, eto sugestije. Ova je knjiga dakle i mala povijest tehnika i tehnologija, od Rotring rapidografa 0,3 do kompjuterskih ispomoći, mala povijest grafičkog dizajna i tiska, moda i promjena, konačno – sazrijevanja i razvitka autora od klinca koji morfira likove i trpa ilustracijom format od ruba do ruba do autora koji barata jezicimja likovnosti točno onako kako mu svrha nalaže.

Priupitao sam ga koristi li AI, kada već napominje u knjizi koliko mu je kompjuterizacija i Photoshop pomogao ili možda hoće li jednom. “Ne koristim AI, niti ću. Ja naime, za razliku od dripaca koji koriste te programe, znam crtati i slikati. A i brz sam ko munja;). Btw – još nisam vidio uspješno urađen strip pomoću AI. Proći će puno vode ispod mosta dok dripci ukapiraju kako da hendlaju AI stripove – tu zaista treba pravog znanja i iskustva…”

Primijetio sam da se pojavio na Instagramu, stari vuk uskočio u novije vode pa i u vezi toga priupitao. Kaže Kordej: “Ma to radim samo zbog propagande – naime, uskoro izlazi Texas Kid u SAD-u preko kickstartera. Kampanja je uspješno završena, a tome je pripomoglo reklamiranje na instagramu i fejsbuku.”

Nakon skoka u aktualno, vratimo se osnovama. Raditi primijenjenu umjetnost znači u prvom redu zadovoljiti naručitelja, to voli i Mirko Ilić, Kordejev davni i bliski suradnik istaknuti, pa je time važnije što su u “Draw!” uvršteni i zbog raznih razloga nikada objavljeni radovi.

Zbog svega toga, te mase radova koja se proteže kroz pola stoljeća rada i zrcaljenja društva oko sebe, jer kada, recimo, vidite Kordejeve novinske ilustracije bez greške znate čime su se bavili tekstovi koje su ilustrirale, nas će starije koji ga dugo pratimo oplahnuti i nostalgija, pobuditi se sjećanja na Polet, Novi kvadrat, Start, Studio, na knjige koje smo davno čitali, omotnice novovalnih ploča i njihovu glazbu…

Čak sam shvatio da imam prve dvije naslovnice koje je napravio, omot za LP “Glavom kroz zid” Parnog valjka iz 1977. i časopis “Pitanja” s tematom Novi kvadrat iz 1979. godine. Dodam li tome da sam njegov strip “Vam” izrezivao iz Stripoteke pa zasebno uvezao selotejpom, nažalost i izgubio, ne zamjerite na osobnom tonu, ali eto, Kordej je generacijama puno značio. Odavno mogu na prvi pogled prepoznati njegov crtež, što samo pokazuje da se radi o autorstvu, izgrađenom stilu, prepoznatljivom i neprofesionalnom oku.

Ne znam što to točno prepoznajem, možda poteze, njegovo crtkasto sjenčanje, mekoću linije ili pak realistička lica, možda detalje kao anatomske naznake, poput često naglašenog korijena nosa ili okruglih punih sisa koje prkose gravitaciji pa onda često radikalno kadriranje iz neobičnih rakursa… Možda pak cjelinu.

Koliki bi taj opus tek bio da se kad je kod nas zaratilo pa sve zamračilo i zamrlo, a Kordej otišao trbuhom za kruhom u Kanadu na deset godina ili Dansku. Ali i od te nevolje bilo je koristi, jer nekada se nije moglo raditi baš nomadski preko kompjutera odakle god, iz područja signala. “Draw!” donosi i naslovnice koje je radio za serijale “Cable”, “Soldier X”, “New X-men”, “Star Warse”, “Tarzana”… Te su naslovnice ovdje ipak bile nepoznate.

Od domaćih izdavača suradnju je počeo još 1980-ih s Mladosti, a najviše je naslovnica za knjige izradio za Algoritam, zahvaljujući starom poznanstvu s Nevenom Antičevićem. Nevjerojatno je da izdanja trilogije “Gospodar prstenova” za koje je nacrtao naslovnice, kao i za ostale Tolkienove knjige koje su prodane u desetinama tisuća primjeraka, danas dostižu cijene od preko 100 eura po komadu. Naravno, samo kada se radi o tvrdom uvezu s njegovim ilustracijama.

Trenutno, zapravo 20-ak godina Kordej radi kao kućni autor francuskog Delcourta, uglavnom stripove o alternativnoj povijesti, a protegne se i do fantastike i distopije, pretpostavljam da mu ne bi bilo mrsko opet nacrtati i koju novinsku ilustraciju ili složiti logotip, vratiti se i samim time u fokus vratiti formate koje nestaju.

Pisati o ovakvim knjigama, kapitalnim – ova bi i doslovce mogla poslužiti kao kamen-temeljac – zapravo je nezahvalno jer iz mase radova nema smisla izvlačiti pojedine pa ih analizirati, a obuhvatiti cjelinu je nemoguće.

Nemoguće je i ne preporučiti ovaj komad povijesti i umjetnosti, za dugo listanje i za duže divljenje i čuđenje.