Krv, bol i suze Nicka Cavea

Na naslovnici jedne od bratovih knjiga Cave je u zapadnom Berlinu. Prepoznatljive frizure i s kaosom u skučenoj sobi. Tad piše roman “I magarac ugleda anđela” i tih se osamdesetih nakon uspjeha s bendom The Birthday Party odlučuje rastati od Australije, živjeti u Londonu, nositi anarhističku energiju i agresiju, započeti povijest borbe s narkoticima. Prihvaća nove stvari, dobro se s njima poigrava jer ne zna točno što bi, no ne okreće leđa religioznosti. Novozavjetna zvona i fantastična balada “Slowly Goes the Night” s albuma “Tender Prey” (Mute Records, 1988.) polagano oblikuju kompleksnog, svestranog umjetnika, pa i atipičnog trubadura za kojeg će promjena, ali i unutarnja previranja, postati načinom izgrađivanja sebe te odnosa s publikom.

U trenucima kad mi je posve osobno važnija negacija koju Kurt Cobain upisuje u “Jesus Wants Me For A Sunbeam”, Cave je po strani. Nešto što pripada drugoj generaciji, drugom vremenu. Mrak koji nudi poetsku istinu grešne ispovijedi, strast koja nosi destrukciju, traži dozu posvećenosti i zrelosti. Ali i sidrište koje se izgrađuje desetljećima. Jednostavnost u stvaranju te odabir instrumenata kojima se poigrava sa slušateljevim različitim raspoloženjima zadnjih deset godina iz požude skreće u žaljenja. S “Push the Sky Away” (Bad Seed Ltd., 2003.) započinje neformalnu trilogiju koja će vrhunce doživjeti nakon sinove smrti u “Ghosteenu” (Bad Seed Ltd., 2019.) i “Carnageu” s Warrenom Ellisom (Goliath, 2021.). Albumi nesvakidašnje ljepote, eliptični, jednostavni tekstovi zadivljujućeg efekta te općenito sklonost improvizaciji i veće inzistiranje na klaviru najavili su posve drukčije otvaranje krhkog umjetnika. Ustrajnost u odbijanju davanja intervjua te zazoran odnos prema društvenim mrežama zamjenjuje neočekivana otvorenost bilo u dokumentarcima Andrewa Dominika (“This Much I Know to Be True”, “One More Time With a Feeling”), bilo na pokrenutom blogu Red Hand Files, gdje će fanovima ispisati dvjestotinjak odgovara i primiti više od 60.000 upita. Potreba za objašnjenjem stvaralačkog procesa te za bliskošću s fanovima proteže se i u recentnoj memoarskoj prozi forme podugačkog intervjua “Vjera, nada i krvoproliće”.

Britanski novinar Seán O’Hagan u lipnju 2020. počinje seriju dugačkih telefonskih razgovora s Nickom Caveom. Filtriranje sati i sati snimaka te agilan, prilično brzi prijevod Jasne Mati za Planetopiju u 15 labavo povezanih tematskih poglavlja na tristotinjak stranica donosi fragmente i misli o djetinjstvu, vjeri, izdržljivosti, odnosima s bendom, sadašnjim i bivšim ljubavima, gubicima, ali i društvenoj stvarnosti te pandemijskim okolnostima. Iako na razasutim stranicama nailazimo na demistifikaciju stvaralačkog procesa, kao što je slučaj s “Into My Arms”, koju sklada u centru za odvikavanje, prisjećamo se zašto toliko voli gotičku književnost, ali i saznajemo što trenutačno čita, od Oceana Vuonga do Bena Okrija, ipak provodni motiv ostaju žaljenja. Nošenje s gubitkom, načini preživljavanja za njega su jedino mogući s upornim radom i komunalnim shvaćanjem živog izvođenja:

Kad osjećaš ushit, iz sekunde u sekundu, zbog načina na koji pjesma, odnosno glazba teče, kad te cijela ta drama dovede do ruba suza, i kad se kao dio ti sam osjećaš bitnim sudionikom u toj drami. To je predivno.

Mnogo će puta ispisati, pa i reći, da ga je brižnost publike spasila. Stoga ni ne čudi da Red Hand Files shvaća kao dio vraćanja, dijeljenja sebe. Oslobodili su ga sebe samoga te spasili: “Mala gesta služenja i, možda, oblik duhovne hrane i dobrote koja barem donekle može pomoći ljudima u životu. (…) Od mene traže da svijet gledam s empatijom”. Umjetnost je shvaćena u duhu kršćanstva, ona “koja ima sposobnost svijetu vratiti ljepotu”. Kad se pred kraj osvrće na aktualnosti, mijenja se i sam leksik pa je “Twitter tvornica koja proizvodi sranja”, a ograničeno shvaćanje konteksta autora i djela nešto što se zgodno uklapa u cinično i negativno shvaćanje svijeta.

Vrijedna lekcija koju nam Cave daje u satima koje gubimo na pametnom telefonu jest da je dovoljno ozbiljno i zahtjevno paziti na vlastitu nutrinu kako bismo se emocionalno angažirali oko sukoba i narcizma u svemrežju. Jasno je – zadržavanje misterije umjetnika rezervirano je tek za rijetke jer njemu nije potrebna strogo kontrolirana i građena medijska slika pop-zvijezda. Dijeljenje je svojevrsna terapija, suživot s boli kad izmiču sitne radosti sa suprugom Susie jer umiru sinovi Arthur i Jethro, majka Dawn, formativna ljubav Anita Lane, prijatelj Hal Willner. Slušanje Cavea zadnjih godina nosi sve nijanse tuge i tereta, ali i nade o kojoj je nevjerojatno pisala Joan Didion u “Godini magičnog razmišljanja”. Seán O’Hagan u brižljivom sakupljanju činjenica kao da se prestrašio pa je zaboravio unijeti malo srca. Istog onog koje nam je Nick Cave toliko puta slomio te ga ponovno sastavio, zasluženo postajući njegovo jedino sidrište.