Seks, trauma i Ukrajina

Roman “Terenska istraživanja ukrajinskog seksa” ukrajinske autorice Oksane Zabužko jedno je od najprovokativnijih i najutjecajnijih djela ukrajinske književnosti, koje se vrlo često nepravedno etiketira kao feministički manifest, ali je zapravo puno dublji od toga. Okosnica priče jest turbulentna ljubavna veza pjesnikinje i karizmatičnog, ali manipulativnog umjetnika te želja glavne junakinje da se ponovno sastavi nakon osobnog urušavanja u tom odnosu. No romanom se provlači i onaj drugi sloj, trauma cijele jedne generacije koja je živjela pod čizmom sovjetske Rusije i koja je prošla tranziciju Ukrajine u neovisnu državu.

Roman objavljen ’96. godine tako prelazi granice klasične ljubavne priče i postaje snažna analiza identiteta, jezika i povijesti, koloplet osobne ispovijesti, feminističke kritike i političke refleksije. Ova knjiga poziva na sporo i pažljivo čitanje. Napisana je gusto, zbijeno, a rečenice se protežu beskrajno, gotovo bez interpunkcijskih znakova. Roman djeluje poput frenetične, beskrajne misli, poput čovjeka koji drži strastveni monolog, ali nikako da zastane i udahne. Ta mahnita struja svijesti koja ispituje vlastita prava i kolektivnu osobnost usisat će vas poput spirale, a iako je roman važno djelo u istraživanju granica nametnutih ženama te slobodi unutar i nakon propale ljubavne veze, oni koji nisu spremni čitati s velikom budnošću, možda bi bilo bolje da ni ne počinju. Stil pisanja emocionalno je nabijen, a Zabužko se ne boji koristiti provokativan jezik ni otvoreno govoriti o seksualnosti, zbog čega je knjiga u vrijeme objavljivanja označena kao skandalozna te je izazvala brojne polemike. Međutim, upravo ta iskrenost daje tekstu autentičnost.

Pripovjedačica, pjesnikinja koja je iz Ukrajine pobjegla u SAD, ne prikazuje se kao idealizirana heroina, nego kao kompleksna i ranjiva osoba koja pokušava razumjeti vlastite izbore i osjećaje prema muškarcu za kojeg je, i prije nego je s njim započela vezu, intuitivno znala da je daleko od idealnog. Ta veza puna dominacije postaje središnja metafora za šire pitanje odnosa moći, ne samo između muškarca i žene, nego i između potlačenog naroda te imperijalne kulture koja ga je oblikovala. Zabužko traumu glavne junakinje tako razvija paralelno s traumom ukrajinskog društva koje se pokušava osloboditi dugotrajnog sovjetskog nasljeđa i Rusije koja im, ni 30 godina nakon objave romana, ustvari ne daje mira. Zato je ova knjiga i danas aktualna, ne samo ako govorimo o položaju žena već i kada govorimo o političkim konotacijama koja se provlače romanom. Spisateljica nam pokazuje svu ‘raskoš’ toksičnih odnosa, vješto ispreplićući politiku s nezdravom romansom, s naglaskom na demoniziranje muškaraca. Narativ je kompliciran i vijugav pa bi ga oni koji vole čisti stil pripovjedanja mogli ocijeniti i zamornim, a nitko nije obavezan diviti se ovakvom načinu pisanja. Ideja romana jest jasna, ali rečenice ponekad djeluju prisilno složene i ako žurite, od knjige nećete dobiti ništa.