Bez mržnje, a do kosti!

Književni put započeo je poezijom, a nastavio prozom u nekoliko smjerova, romanesknom, kratkopričaškom, dnevničkom i publicističkom (knjiga razgovora s velikim pjesnikom Markom Vešovićem). Uz vlastite stihove i prozu, piše i kritike i eseje, a uređivao je i zapaženi portal za književnost i kulturu Strane. Dobio je i pregršt nagrada, a neke su mu i izmakle u, kako bi se to sportskim jezikom reklo, foto finišu. Rođen je u Mostaru, a živi na selu kod Stoca s obitelji, uklesan u okolinu o kojoj uglavnom i piše u svojim jezgrovitim i lucidnim zapisima koji su na mahove oštri poput britve, a opet i meki poput ptičjeg paperja.

U Hrvatskoj ga je počeo objavljivati VBZ, da bi ga s lani objavljenim romanom “Mali otac” preuzela Fraktura, koja je ovih dana u knjižare dostavila i novo izdanje Kaplanova najpopularnijeg romana “Meho” iz 2019. godine. Kaplan je česti gost hrvatskih književnih festivala, a kao dobitnik nagrade Istarske županije “Edo BudišaArticle Actions & Scripts” za zbirku priča “Dubravske priče” (VBZ, 2020.) izborio je i stipendiju u pazinskoj Hiži od besid. Za tu se nagradu i više nego pošteno odužio i to baš romanom “Mali otac”, smjestivši ga u prepoznatljivi pazinsko-istarski ambijent, literarno itekako potentan i zanimljiv.

Čime je to Almin Kaplan, neglamurozni autor koji čak i prozu piše s vrlo malo buke i poze, krajnje minimalistički i isposnički, izazvao zavidnu pažnju čitatelja, a onda i kritike pa je samo za roman “Meho” dobio više od dvadeset kritičkih prikaza? Kako je to jedan autor iz manjinske Hercegovine koji uglavnom piše o geografski iznimno suženom području dubravske visoravni smještene između Stoca i Čapljine uspio na tu temu objaviti šest, sedam, osam… u osnovi introvertiranih knjiga koje su naišle na sjajan prijem i veliko razumijevanje u čitavoj, inače razjedinjenoj regiji? Očito, odgovor je u uzornoj zbijenosti i iskrenosti njegova pisma, u kvaliteti koja ne ovisi o kvantiteti, o zrelim rečenicama koje imaju poetični ritam i ama baš nikada nisu agresivne, o književnom, a onda i ljudskom poštenju autora kojeg su čitatelji bez obzira na razlike aklamacijski razumjeli i podržali.

Čitajući Kaplanove proze u rasponu od “Mehe”, “Dubravskih priča”, te romana “Šušanj” i “Malog oca”, kao i njegove dnevničke zapise posijane po portalskim bespućima, zadivljuje elegantna, gotovo bestežinska ekonomičnost njegovog jezika. Nikada se ne razbacujući metaforama samo radi metafora ili opisima samo radi opisa, Kaplan je minuciozno isportretirao svoje likove ne umanjujući njihove mane, ali ni ne uvećavajući njihove vrline. Likove je tretirao ravnopravno, koliko god je to moguće. Niti jedan lik tu nije samo zbog dojma ili forme, nabildane kompozicije. Svatko je od njih dobio dostatnu i zasluženu količinu pažnje i emocija, ali i mogućnost da obrani čak i ono neobranjivo.

Prozu je, pritom, obogatio zvučnim, znakovitim turcizmima. Opisao je prilično detaljno islamske običaje,napose u slučaju smrti i sprovoda i to pogotovo u romanu koji se bavim sredovječnim pravednikom Mehom, nekadašnjim ratnikom, a sada poljoprivrednikom koji na pijaci u Čapljini prodaje rane breskve i mirisne paprike te je član džematskog odbora, zadužen i za obnovu vjerskih zgrada koje su stradale u ratu. Meho je sigurno jedan od najsnažnijih likova postratne bosansko-hercegovačke književnosti. Paradigma poraća. Svojevrsni Alija Sirotanović naših dana, ali bez ideološkog štambilja.

U svojim romanima i kratkim pričama nije se Kaplan prvoloptaški bavio politikom, ali je političan itekako bio. No i to vrlo diskretno, pomirljivo, ali neumitno, što je zasigurno bio i diktat osobne, još uvijek do kraja neispričane rane biografije. Još kao osmogodišnjak morao je napustiti obiteljsku kuću sa najužom obitelji. Okusio je teret prognaništva u nedalekom Blagaju, a da stvar bude još gora, ima i logoraškog iskustva. Omirisao je rat iz prve ruke, što je zasigurno obilježilo njegovo sazrijevanje i formiranje i kao pisca i kao čovjeka. O tom ratu koji su u čitavoj regiji privatizirali njegovi jedni te isti gospodari, Kaplan je zapravo ispisao većinu svojih knjiga, iako to, na prvi pogled, uopće nisu ratne knjige. Ili nisu samo to. Ili još točnije rečeno, nisu tipične ratne knjige s crno-bijelim, huškačkim i površnim stranicama… Kaplanovi su romani o ljudima, a ne o topografijama, datumima, ofenzivama, progonima i pogromima. Univerzalni, a ne lokalni.

Kaplan u nizu svojih romana i priča najčešće piše o muslimanskim obiteljima koje su morale napustiti ognjišta u okolici Stoca, da bi se nakon Daytona polako vraćale na zgarišta i započinjale život ispočetka (roman “Šušanj” i više je nego zoran, trilerski snažan prikaz mučnog povratka na vlastitu zemlju u stalnom strahu od bombaških napada onih koji i dalje zagovaraju politiku etničkog čišćenja, a ima ih na svim stranama Bosne ponosne i Hercegovine prkosne). No u nekim svojim pričama Kaplan nas vraća i u vrijeme neposredno uoči rata, opisujući ono mučno iščekivanje sukoba koji se, kao u dominu, samo nastavio na nezavršene sukobe iz Drugog svjetskog rata, a onda i na starije ratove koji su na prostoru čitavog Balkana uvjetovani i gusto izmiješanim narodima i vjerama, pripremajući teren za vječno nove sukobe i nesporazume, zločine i kazne, praznovjerja i predrasude.

Svu težinu neodrađene povijesti na svojim plećima i u svojim životima osjećaju Kaplanovi likovi, obični da običniji ne mogu biti. Ženski, dječji, stariji, ali prvenstveno ipak muškarci, očevi, nosioci radnje u patrijarhalnom hercegovačkom svijetu, glavni krivci i glavni zaslužnici, premda ponekad i idealizirani u svojoj nemoći i pasivnosti. Ima ih ratara, automehaničara, vozača kamiona, građevinara, trgovaca, krčmara, gastarbajtera…

Iz mirnodopskih čizama, sudbina ih je obukla u one vojničke i prognaničke, da bi se nakon rata koji je nekim čudom ipak završio, opet morali vratiti u stare cipele, ali svakodnevica više nije mogla biti ista. Previše je palo mrtvih glava da bi utakmica mogla početi od nule i o tome nam lucidno, ali i nevjerojatno mirno, bez povišenih tonova, fatumski dramatično progovara naš pisac gotovo u svakom poglavlju svojih knjiga. Pritom on, da se ne bismo krivo razumjeli, ne zagovara nikakvu ultimativnu osvetu ni beznadni nihilizam (u njegovim glavnim likovima iz “Mehe” i “Šušnja” uvijek tinja pravednički zvuk razuma i smirivanja strasti), ali apelira da ne zatvaramo oči pred problemima i da ne šutimo o onome što nas tako bolno razdire iznutra, iz dubina do kojih nikakva pomirljiva znanost nije niti može doprijeti.

U Mehinom selu, primjerice, i nema seljana koji su rat prošli bez gubitaka vrlo često plaćenih u krvi, većem ili manjem invaliditetu, logoraškim gorkim uspomenama ili posttraumatskom stresu. Slično je i u “Šušnju”, “Dubravskim pričama”… A mir je u amanet donio i spretne i nezaustavljive, gadljive ratne profitere, i to ovoga puta iz iste nacije i iste vjere s kojima se buntovniji ratni stradalnici i invalidi nikako ne mogu pomiriti, stvarajući tako uvjete za nove razdore, ali ovog puta unutar istog nacionalnog i vjerskog bića. Onda i ne čudi da Kaplan često spominje tu čarobnu riječ stranka koja u manjim naseljima, gdje svi o svima sve jako dobro znaju, vrlo često ima i veću snagu od riječi hodža!?

Opisuje nam Kaplan i ljude koji nisu pristali biti dijelom većinskog plemenskog rituala, samotnjake čiji zubi jače grizu od onih sakrivenih u snagu mase. Opasni su ti usamljeni nezadovoljnici. Kada zagrizu, ne puštaju. Andrićevski spretan je i u oslikavanju erotskih momenata, kojima ne oskudijeva niti najcrnja stvarnost ni najdublja tuga. U “Malom ocu” Kaplan ide i koračić dalje od ratne književnosti, pišući o depresivnom piscu, našem suvremeniku koji na književnoj stipendiji u susjednoj zemlji pokušava pobjeći od naslijeđenih problema: ostarjelog oca s kojim ne može uspostaviti obični, ljudski odnos povjeravanja i ljubavi, ali i veze s požrtvovnom djevojkom koja ga ni uz najbolju volju ne može probuditi iz negativističkog sna. Pa i taj pjesnik koji lijekove troši uz alkohol, a ponekad i uz drogu, žrtva je vlastitih i obiteljskih ratnih trauma kojih se ne može osloboditi ni u toplom moru sjevernog Jadrana, gdje kratkotrajni zaborav bezuspješno pokušavaju kupiti turističke mase iz cijele Europe.

Ukratko, Kaplan je pisac malih, ali nevjerojatno moćnih gesta. Rečenice su mu često brilijantne, ali vrlo prirodne, usklađene s cjelinom. U svojim je knjigama Kaplan nepotkupljivi svjedok vlastitog zavičaja i vlastite savjesti. Nasljednik velikog Maka, bez obzira na to piše li poeziju ili prozu. Prošle godine pred 1. maj bio sam po prvi put u životu u Stocu. Vrlo kratko. Bila je to nasumična šetnja centrom i danas prelijepog, premda prilično devastiranog grada u kojem ima ljudi, ali kao da nema stanovnika. Ima kuća, ali kao da nema domova. Na taj moj, možda površni doživljaj Stoca, prirodno su nalegle Kaplanove promišljene knjige u kojima nema ni miligrama mržnje. A u njima i oni koji su svojedobno prošli i hrvatske logore u krhkom poraću pobožno prate programe Hrvatske radio-televizije. I baš u tom nedostatku mržnje možda se i krije najveće čudo Kaplanova pisma.đevinara, trgovaca, krčmara, gastarbajtera…

Iz mirnodopskih čizama, sudbina ih je obukla u one vojničke i prognaničke, da bi se nakon rata koji je nekim čudom ipak završio, opet morali vratiti u stare cipele, ali svakodnevica više nije mogla biti ista.

Previše je palo mrtvih glava da bi utakmica mogla početi od nule i o tome nam lucidno, ali i nevjerojatno mirno, bez povišenih tonova, fatumski dramatično progovara naš pisac gotovo u svakom poglavlju svojih knjiga.

Pritom on, da se ne bismo krivo razumjeli, ne zagovara nikakvu ultimativnu osvetu ni beznadni nihilizam (u njegovim glavnim likovima iz “Mehe” i “Šušnja” uvijek tinja pravednički zvuk razuma i smirivanja strasti), ali apelira da ne zatvaramo oči pred problemima i da ne šutimo o onome što nas tako bolno razdire iznutra, iz dubina do kojih nikakva pomirljiva znanost nije niti može doprijeti.

U Mehinom selu, primjerice, i nema seljana koji su rat prošli bez gubitaka vrlo često plaćenih u krvi, većem ili manjem invaliditetu, logoraškim gorkim uspomenama ili posttraumatskom stresu.

Slično je i u “Šušnju”, “Dubravskim pričama”…

A mir je u amanet donio i spretne i nezaustavljive, gadljive ratne profitere, i to ovog puta iz iste nacije i iste vjere s kojima se buntovniji ratni stradalnici i invalidi nikako ne mogu pomiriti, stvarajući tako uvjete za nove razdore, ali ovog puta unutar istog nacionalnog i vjerskog bića.

Onda i ne čudi da Kaplan često spominje tu čarobnu riječ stranka koja u manjim naseljima, gdje svi o svima sve jako dobro znaju, vrlo često ima i veću snagu od riječi hodža!?

Opisuje nam Kaplan i ljude koji nisu pristali biti dijelom većinskog plemenskog rituala, samotnjake čiji zubi jače grizu od onih sakrivenih u snagu mase.

Opasni su ti usamljeni nezadovoljnici. Kada zagrizu, ne puštaju.

Andrićevski spretan je i u oslikavanju erotskih momenata, kojima ne oskudijeva niti najcrnja stvarnost ni najdublja tuga.

U “Malom ocu” Kaplan ide i koračić dalje od ratne književnosti, pišući o depresivnom piscu, našem suvremeniku koji na književnoj stipendiji u susjednoj zemlji pokušava pobjeći od naslijeđenih problema: ostarjelog oca s kojim ne može uspostaviti obični, ljudski odnos povjeravanja i ljubavi, ali i veze s požrtvovnom djevojkom koja ga ni uz najbolju volju ne može probuditi iz negativističkog sna.