Mračne priče za pametne ljude

Kad ti imaš neku ideju, treba čovjek rano ustati da te ima vremena cijeli dan razuvjeravati.

Fakiri, Antonin Varenne, Fraktura. Prijevod: Vlatka Tor

Eh, koliko sam puta tu rečenicu poželio reći, nekad sam stvarno i rekao, raznim upornim i tvrdoglavim ljudima “genijalnih”, ali krajnje nepraktičnih ideja. Ali ponajviše sam je želio reći samom sebi. Iako nisam baš jutarnji tip, uvijek ustajem na lijevu nogu i to me drži minimalno sat-dva, pa sam izbjegavao rano ustajati i vremena za razuvjeravanje nije mi ostalo mnogo. Ipak, otkako sam postao otac spavanje poslije sedam postalo je sanak pusti (i onda kad stvarno ne trebam ustati), pa eto nađem vremena da se razuvjerim od “ideja”.

Citiranu rečenicu izgovara jedan policajac drugome u odličnom romanu Antonina Varennea “Fakiri”, koji je spoj neobičnog noir krimića, dominantno je to krimić, egzistencijalističkog romana i lijepe, stilski dobro napisane književnosti koja prelazi okvire bilo kakvog žanra. Na francuskom rečenica vjerojatno zvuči još bolje – mogu zamisliti Jeana Gabina ili Lina Venturu kako je, s borsalinom nabijenim na oči, pljugom u ustima i podignutim ovratnikom kišnog mantila, izgovaraju poput rafala (svejedno hvala na lijepom prijevodu Vlatki Tor jer francuski ne znam). Oba policajca istražuju niz neobičnih samoubojstava, a inspektor “s idejom” zbog koje treba rano ustati da ga se odgovori od nje sumnja, misli da postoji neki mehanizam, neki način, neka spona između svih tih samoubojstava, nešto poput mračne sile, kriminalnog uma koji je okidač svim tim samoubojstvima, sasvim konkretan i jasan, pa ustvari i nije riječ o samoubojstvima, već, na neki način, ubojstvima. Iako ovako prepričana radnja zvuči pomalo bizarno, kako se roman grana i ulazi u rukavce ljudske psihe, boli, težine koju život spušta na ramena onih koji ga troše te sustava koji tu krhku ljudsku psihu i tijelo krše, roman polako odmiče od krimića, ili bolje noira, i postaje još bolji, iako sam zaplet zadržava neku krhku kriminalističku formu. Antonin Varenne odlično piše. Kod nas su mu prevedena i objavljena dva romana – “Fakiri” i “Dezerteri” i oba je izdala Fraktura, ako mene pitate i jedan i drugi treba pročitati, ali ako već morate birati, meni osobno su “Dezerteri” draži (o tom romanu u nekoj od sljedećih kolumni).

Nekako mi se na taj citat veže sljedeći, iako ni romani ni pisci nemaju jedan s drugim pretjerane veze, osim tog ciničnog noirovskog fluidnog stila u koji je nemoguće uprijeti prstom.

Objašnjavao je finu policijsku razliku između stvari koje muda mogu postići i onih koje slamatelji muda nikad ne bi dopustili.

Sindikat jidiških policajaca, Michael Chabon, Algoritam. Prijevod: Božica Jakovlev

I tu sam rečenicu, ili njenu bit, mnogo puta poželio reći (jednom sam je sigurno i rekao) kao i onu prvu ljudima na poslu (iz dijametralno suprotnih razloga), a mnogo puta sam je rekao samom sebi. Rečenica je iz odličnog romana američkog pisca Michaela Chabona “Sindikat jidiških policajaca”.

Također je riječ o noir krimiću, ali romanu iz žanra alternativne povijesti. Naime, postojao je tzv. “Slattery Report” u kojem su dva američka dužnosnika nakon Kristalne noći u Berlinu iznijela prijedlog da se europski (ustvari tad samo njemački Židovi) spase tako da se nasele na Aljasku koja je još bila teritorij, a ne država. Prijedlog je odbijen, ali ovaj roman to uzima kao podlogu (iako se Drugi svjetski rat dogodio i završio isto, odnosno slično), ali to je tek svijet u kojem se odvija jedan sasvim neobičan i odličan noir krimić koji u mnogim stvarima ispituje vjeru, vjere, mesije i uz to groznu povijest koja se hrani ljudskim mesom. I pritom je pun odličnog crnog humora koji nas, na neki način, spašava od svih tih ludila oko nas – poput sljedećeg citata:

…ta čudesna kokoš izrekla je brojna zapanjujuća proročanstva, premda je propustila spomenuti juhu u kojoj će, nakon što je ponovno zanijemila poput Boga samog, poslije odigrati važnu ulogu. I najpovršnija analiza tog napisa, smatra Landsman, pokazala bi da su čudna vremena za biti Židov gotovo uvijek bila ujedno i čudna za biti kokoš.

Sindikat jidiških policajaca, Michael Chabon, Algoritam. Prijevod: Božica Jakovlev

Chabon stvarno ima stila, a mora se odati i priznanje prevoditeljici Božici Jakovlev. Roman je izdao, sad već prije dosta godina, nekadašnji Algoritam, kao i neke druge Chabonove romane, a ovaj mi je sasvim slučajno pao pod ruku na nekoj rasprodaji. Priznajem, privukao me naslov, i priznajem, bio sam skeptičan kad sam ga otvorio, a onda sam ga pročitao u dahu za dan-dva. I želim ga pročitati ponovno ako ga ikad uspijem naći na polici s knjigama na kojoj vlada babilonski kaos.