Književnost je spektakl i krik za promjenom

Maša Kolanović spisateljica je, znanstvenica i izvanredna profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za svoj književni rad nagrađena je nagradom publike pulskog sajma knjiga “Libar za vajk” (2019.), godišnjom nagradom za književnost Vladimir Nazor (2020.) te nagradom Europske unije za književnost (2020.). Autorica je niza romana i kratkih priča, kao i znanstvenih studij, a svoj novi roman “Materina”, koji je objavila nakladnička kuća Stilus, predstavit će na 14. Festivalu svjetske književnosti. Tim povodom ljubazno je pristala na razgovor za BestBook.

BestBook: Vaš novi roman ‘Materina’, koji ćete predstaviti na Festivalu svjetske književnosti, prvenstveno je roman o majčinskoj ljubavi koja oblikuje način razmišljanja i način gledanja na svijet koji nas okružuje. Kako ste došli na ideju da roman oblikujete upravo oko ove teme?

Roman se isprva gradio kroz niz fragmentarnih zapažanja kako onih osobne tako i onih društvene prirode sve dok se nije u konačnici oblikovao pripovjedni glas spajajući to dvoje u jedno nerazmrsivo klupko. Tjeskobno stanje svijeta koje se intenziviralo u zadnje tri godine uslijed genocida u Gazi, radikalizacije društva, rasta nasilja i netrepeljivosti duboko me uznemiruju i htjela sam pisati o tome u formi književnog teksta. Ali u sebi nisam htjela pristati na poraznu dijagnozu svijeta pa sam ujedno tragala za drugačijim imaginarijem kao protuteži, imaginarijem ljubavi kao one sile koja može popraviti ili makar ublažiti ranjenost svijeta. Odnos majke i kćeri u romanu bio je to imaginarno mjesto. Glas majke u romanu koji se obraća djetetu, posredno se obraća se svijetu, a ljubav i briga koje glavna junakinja osjeća prema djetetu postaju ljubav i briga za svijet.

BestBook: U razgovorima majke i kćeri otvaraju se i brojne druge teme, poput, primjerice, teme utjecaja društvenih mreža na mlađe generacije koje slobodno vrijeme sve češće provode za mobitelima, a pritom sve manje čitaju i razvijaju kritički način promišljanja. Ima li još vremena da se te nove navike promijene? Kakva nas budućnost čeka ako nove generacije nastave ovim putem?

Suvremena tehnologija vrtoglavo mijenja naše navike i svijet u kojem živimo. K tome razvija se rapidno tako da je i ljudska refleksija jedva uspijeva sustići. A upravo je iznimno opasno zapostaviti refleksiju tehnologije i njeznog utjecaja na čovjeka i društvo jer onda dopuštamo da tako jednim moćnim oruđem zapravo i oružjem rukovode profit i privatni interesi jedne male skupine ljudi koji postaju opsceno bogati. Posebice su tu ugroženi mladi koji su rođeni u tom novom svijetu i iskustveno ne znaju za drugo. Dopaminsko zadovoljstvo koje proizvodi vrtoglava izmjena videa ne može zamijeniti kvalitetu ljudskog susreta ili refleksiju koja prati, primjerice, čitanje. Isto tako, kritičko znanje se ne prenosi algoritmima, već ono nastaje u zajednici i dijalogu. Ali čitanje i ozbiljna refleksija su napor u usporedbi s tim sadržajima, a mozak inercijom bira lakši put. Mislim da nas čekaju veliki problemi ako nastavimo ovako utabanim putem. Štoviše, oni su već tu u vidu sve veće radikalizacije društva, izolacije, epidemije nutarnje praznine i porasta depresije.

BestBook: Majčina zabrinutost u romanu tiče se i pitanja stanovanja, posla te zdravstvenog i mirovinskog osiguranja. Sve su to stvari o kojima određene društvene skupine uglavnom ne razmišljaju, prvenstveno zato što ne moraju, a za prosječnog je građanina pak to neizbježan dio stvarnosti. Kako vi gledate na to?

Sve više ljudi živi s osjećajem da su stanovanje, stabilan posao, zdravstvena skrb ili mirovina dostatna za život postali privilegije, a ne prava. Ta nesigurnost nije iznimka nego svakodnevica, osobito za mlađe generacije koje odrastaju uz spoznaju da će vjerojatno živjeti lošije ili barem neizvjesnije od svojih roditelja. Tu zabrinutost dijeli i junakinja mog romana.

BestBook: Kao epigrafe za roman iskoristili ste pjesmu ‘Djevojčici mjesto igračke’ Antuna Gustava Matoša te ulomak iz djela Janisa Varufakisa ‘Što sam rekao kćeri o ekonomiji’. Zašto ste odabrali baš ta dva djela?

Oba teksta najavljuju ton i konceptualizaciju samog pripovjedanja u romanu. Varufakis se obraća kćeri koja je udaljena, štoviše živi na drugom kontinentu. Njegovo je obraćanje prožeto ljubavlju da kćeri na jednostavan i razumljiv način prenese svoje znanje o ekonomiji, ali i humanisitčke vrijednosti iz kojih to razumijevanje proizlazi. Ta knjiga ne bi bila ista da je pisana kao tek još jedna ”ekonomija za početnike”. Kroz obraćanje kćeri, zapravo se obraća cijelom svijetu i taj manevar njegova pripovjedna glasa mi je bio inspirativan iako to nije fikcionalna knjiga. Pretpostavljena djevojčica iz Matoševa soneta, kao i Varufakisova kći kojoj on objašnjava ekonomiju, kao, uostalom, i djevojčica iz mog romana apostrofirani su baš zato što zbog nedostatka iskustva ne mogu pojmiti sve ono što im se želi reći i prenijeti. No njihovo postavljanje u ulogu adresata i imaginarnih sugovornika pozicioniraju sam glas koji im se obraća u mjesto ljubavi.

BestBook: O utjecaju kapitalizma na današnje društvo pisali ste i u svojim ranijim djelima, primjerice u zbirci priča ‘Poštovani kukci i druge jezive priče’. Od objavljivanje te knjige prošlo je otprilike sedam godina, no čini se da kao društvo svakim danom sve više tonemo u crnu rupu kapitalizma. Primjećujete li možda neke pozitivne promjene posljednjih godina ili smo stvarno osuđeni na propast?

I ja dijelim osjećaj da je svijet od tada postao još mračnije mjesto. Korona, genocid u Palestini, snažna antiimgrantska politika, fašisizacija društva, povijesni revizionizam… Ali najtamnija vremena su ujedno i ona vremena u kojima ljudska dobrota i hrabrost jače zasvijetle. Liječnici koji nesebično rade, riskiraju i gube svoje živote spašavajući tuđe u bolnicama pod udarom paljbe, volonteri u izbjegličkim kampovima, aktivisti na brodovima za spašavanje, snažni glasovi protiv militarizma i fašizma svjetionici su suvremenog svijeta. Dokle god ima takvih glasova postoji i nada.

BestBook: U kojoj je mjeri, prema Vašem mišljenju, pandemija utjecala na društvene i klasne razlike? S obzirom na to da ste i sveučilišna profesorica, smatrate li da su samoizolacija i online nastava ostavile neke posljedice na tim generacijama studenata?

Korona je bila sklopka koja je ubrzala procese koji su već bili u tijeku, a danas su ti procesi još više progredirali. Digitalna sfera kao sfera generiranja znanja zadominirala je nakon korone. Tada smo iz raznih dijelova svijeta pa i onih najrazvijenijih mogli vidjeti kako nisu svi imali jednake pristupe tehnologiji, a vidjeli smo kako je škola za neke bila mjesto gdje su jedino mogli dobiti obrok ili se na neko vrijeme skloniti od nasilja i bijede. Vidjeli smo tako da su naše društve realnosti puno kompleksnije od površinske dimenzije ekrana. Smatram da je jako važno prenošenje znanja u zajednici kao što je učionica, u razgovoru, raspravi, u atmosferi dijaloga i propitivanja. Još uvijek snažno vjerujem u obrazovni proces i ulogu nastavnika u tom procesu, posebno dijalog. Znanje nije roba, nije ni isključivo informacija, već odnos u zajednici.

BestBook: Postoji li neki izlaz iz svijeta u kojem danas živimo i koji, osim konzumerizma, karakteriziraju i brojne druge nesigurnosti, kako geopolitičke, tako i one koje se tiču običnog čovjeka (npr. ranije spomenuto pitanje stanovanja, problem s pronalaženjem posla, niske plaće itd.)?

Mi sami smo taj izlaz, odnosno trebamo se truditi izgraditi bolji svijet preko onoga što radimo. To ne znači zanemariti važnost političkih i društvenih promjena, već shvatiti da smo neodvojivi dio tih promjena i da se bolji svijet gradi svaki dan kroz ono što svakodnevno radimo, kroz način na koji se odnosimo prema drugima i kroz vrijednosti koje zastupamo i živimo.

BestBook: Na Filozofskom fakultetu predajete brojne kolegije o hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, kao i one koji se bave jugoslavenskim socijalizmom i periodom tranzicije. Što vam je najvažnije u radu sa studentima, čemu ih najviše želite naučiti?

Sam žar za predavačkim poslom u meni su probudili upravo oni profesori/ice koji su mijenjali moj utaban način gledanja na književnost, budili znatiželju i tražili kreativan odgovor, a ne tek reprodukciju naučenog. Književni tekstovi su gotovo savršen teren za propitivanje znanja stečenog kroz druge tipove diskursa. Književnost ukazuje na složenost nekog fenomena, pa čak i ako je sama ponekad reduktivna i suhoparna, ali iz nekog dokumentarnog razloga važna, način njezine obrade može biti prostor višeglasja i dijaloga. To je credo mog predavačkog posla.

BestBook: Zapadni je svijet na našim prostorima često shvaćen kao mjesto gdje se živi bolje nego ovdje (čak i majka u vašem romanu spominje odlazak u Irsku kao potragu za srećom i boljim životom). Što biste rekli, u kojoj je mjeri ta predodžba istinita? Jesu li zapadne zemlje stvarno neko ‘sretno mjesto’ ili je samo riječ o kolektivnoj iluziji?

Iskustvo života u inozemstvu svakako je korisno. Čovjek može vidjeti da stvari mogu funkcionirati i drukčije. Negdje su bolje uređene potpore umjetnicima, obrazovanje, negdje javni prijevoz, negdje odnos prema građanima ili općenito tolerancija i razina političke kulture. Ali isto tako mislim da ne postoji neka savršena država. Svaka ima svoje prednosti i svoje probleme. Pitanje je s kojima se možeš bolje nositi. Gdje god da smo, važno je pridonijeti da to mjesto bude barem malo bolje.

BestBook: Koja je, prema Vašem mišljenju, uloga književnosti u suvremenom svijetu? Može li ona postati svojevrsno mjesto otpora?

Za mene osobno književnost je uvijek imala neprocjenjivu ulogu u društvu. No, ta važnost će isto tako uvijek biti sporedna i izvan pijedstala i reflektora društvene moći. Književnost je u suvremenom svijetu puno toga: ona je njegova kritička refleksija, krik za promjenom, ali isto tako spektakl, roba, zabava. Kao mjesto otpora u književnosti vidim oblikovanje promjene perspektiva, davanja glasa onome što je prešućeno ili potiskivano, zamišljanja drugačijeg svijeta… Možda bih čak prije rekla da je književnost mjesto neprestanog hrvanja sa suvremenim svijetom. I to je hrvanje neizmjerno važno.