Jedna obitelj, cijelo stoljeće ludila

Roman “Lazar” dvadesettrogodišnjeg švicarskog pisca Nelija Biedermanna, koji je objavljen 2025. godine, pretvorio se u prvorazrednu književnu senzaciju, što zbog godina autora, što zbog samog romana koji otkriva jedan nevjerojatan talent. Roman je s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković, a objavila ga je Fraktura. Biedermann je odrastao u Thalwilu na Ciriškom jezeru. Njegova obitelj s očeve strane potječe iz mađarskog plemstva: njegovi baka i djed pobjegli su u Švicarsku 1950-ih. Biedermannov debitantski roman “Anton will bleiben” objavljen je 2023. i govori o starcu oboljelom od raka koji umire. U ljeto 2024. godine, sedam njemačkih izdavača tražilo je prava na objavljivanje “Lazara”, Biedermannova drugog romana. U jesen, u vrijeme održavanja Sajma knjiga u Frankfurtu, prava na roman steklo je dvadesetak inozemnih izdavača, uključujući one u Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj. Roman je za kratko vrijeme preveden na gotovo trideset stranih jezika.

Roman započinje kao gotička priča koja se odvija na rubu mračne šume, u raskošnoj, ali već načetoj rezidenciji mađarske plemićke obitelji Lazar početkom 20. stoljeća, rođenjem dječaka neobičnog izgleda. Dječak je blijed i gotovo proziran. Roman se potom pretvara u prvorazredan “Bildungsroman” koji prati tri generacije obitelji Lazar: Mariju i Sandora, njihovu djecu Lajosa i Ilonu te treću generaciju obitelji, Lajosevu djecu Evu i Pistu, a koji je ujedno i nevjerojatno precizna rekonstrukcija epohe, što je i najbolji dio ovog romana. Sudbina obitelji Lazar isprepletena je s povijesnim previranjima 20. stoljeća u srednjoj Europi, raspadom Austro-Ugarske Monarhije, dva svjetska rata, usponom fašizma, sovjetskom okupacijom Mađarske, sve do neuspjele mađarske revolucije iz 1956. godine. Od privilegirane bivše elite, Lazari postaju klasna meta u sovjetskoj Mađarskoj. Lajos, koji u nastavku romana zagonetno gubi odlike “nezemaljskog djeteta”, predodređen je da nastavi obiteljsko ime Lazar, plemićku dinastiju sklonu ludilu, samoubojstvima i nasilju. Sandor krutim vojničkim odgojem želi od Lajosa stvoriti punokrvnog nasljednika obitelji Lazar, po uzoru na osnivača dinastije Haya Lazara koji se borio u bitci za Siget:

Barun ga je oštrim tonom zamolio da ne bude preblag prema dječaku, da ga ne štedi i da nipošto ne preže od ravnala i vojničkog odgoja. – Dječak je imao naučiti što znači biti muškarac, barun, iz loze Lazar.

U dvorcu, pored njih, živi i Sandorov stariji brat Imre, kojemu je zbog ludila oduzeta titula baruna. (Imre je poludio nakon što mu je tajanstveni lovac poklonio knjigu “Noćne zgode” E. T. A. Hoffmanna.) Lajos je dijete nedopuštene veze između vlastelinskog sluge Pala i majke Marije, sklone samoozljeđivanju. Srećom po Mariju, Pal ubrzo pogine prilikom potkivanja konja, ostavljajući Mariju da tajnu Lajosova očinstva ponese u grob.

Preuranjene smrti protagonista romana još su jedna važna karakteristika ovog romana, od Marije, koja izvrši samoubojstvo u jezeru, pa do Sandora, koji u pijanom stanju padne niz stubište. Stječe se dojam da autor, kada više ne zna što bi sa svojim likovima ili kad mu više nisu zanimljivi, na ovaj način pokreće radnju, ostavljajući slijepe i nerealizirane rukavce priča iza sebe. Biedermanovi likovi se zaljubljuju, odljubljuju, varaju jedni druge, pate od seksualnih trauma… Patrijarh Sandor traži utjehu u izvanbračnoj vezi sa zavodljivom i neurednom gospođicom Virag, čije je prezime aluzija na Joyceove Bloomove. Sporedni likovi u romanu površno su razrađeni, počesto i suvišni, od učitelja Jakubowskog, psihoanalitičara Kiralyja, koji pomaže Lajosu da rasvijetli neugodnu seksualnu traumu, idealističkog katoličkog svećenika Pontillera, ljubitelja Marcela Prousta i njegova ciklusa “Potraga za izgubljenim vremenom” pa sve do Josifa Staljina. Posebno treba naglasiti ratnu, kolaboracionističku epizodu iz života Lajosa Lazara, koja predstavlja vrhunac ovog romana. Lajos se u početku divi Hitleru, ali kasnije ga obuzima “prezir i mračan strah” dok promatra tisuće mađarskih Židova kako marširaju prema Auschwitzu i ublažava svoju krivnju pružajući utočište antifašističkom svećeniku Pontilleru, koji pred kraj rata tragično skonča. Lajosova glavna briga je očuvanje imanja. Na taj način se nosi sa samonametnutom krivnjom zbog svoje nečasne uloge u ratu:

Je li bio drugačiji od ostalih? Radio je isto što i ostali, a što je drugo bilo važno? Kakve su koristi ovi ljudi, koji su hodali u vlastitoj pogrebnoj povorci, imali od toga što je on u dubini duše odbijao režim kojemu je služio? Kako je mijenjalo njihovu sudbinu to što je on priželjkivao smrt ‘Obersturmbannfuhreru’ Eichmannu i Ferencu Szalasiju? – Morali su i dalje koračati ususret svom kraju. Kao već toliko puta do sada. Poznavali su to, žalobne povorke kroz ulice svojih gradova, preko poljâ svoje zemlje koja je, s obzirom na broj stanovnika, imala najveću gustoću fašističkih, polufašističkih i radikalnih desničarskih pokreta. Bili su navikli na poglede svojih sugrađana, koji su stajali uz rub ulice ili uz prozor i promatrali, kao da je riječ o orijentalnoj karavani s ukrašenim devama, egzotičnim začinima i košarama sa zmijama.

Nakon Drugog svjetskog rata, u ljeto 1948., obitelj se mora iseliti s imanja koje im je oduzeto. Bježe u Budimpeštu, gdje Lajos radi kao poštar, a kasnije ih šalju kao fizičke radnike na državnu farmu. Lajosov sin Pista razmišlja na jednom mjestu o ocu:

Čitav svoj život bio je netko i nešto, a da to nije morao zaslužiti, čitav život ljudi su se ugledali na njega, poštovali ga i divili mu se – a onda je odjednom bio slomljen čovjek, poštar, nitko i ništa. Odjednom se sažalio nad ocem. Zamišljao je kako je i on kao maleni dječak od života očekivao jednako mnogo kao i on sam nekoć, zamišljao je kako je njegov otac vjerovao da će sve uvijek biti dobro i da je svijet pravedan – makar prema njima.

I u karakterizaciji Lajoseva lika postoje određene manjkavosti. Riječ je o mjestima na kojima Biedermann opisuje Lajoseve usputne interese za određene fenomene, koji su simbol vremena u kojem se događa radnja romana, ostavljajući ih nedorečenim. Tu prvenstveno mislim na tragediju Titanica i frojdovsku psihoanalizu. “Riječ je o romanu koji književnosti vraća dignitet klasika i koji su mnogi kritičari već usporedili s ‘Buddenbrookovima’ Thomasa Manna ili s Marquezovim djelima”, stoji u opremi knjige, s čime se mogu tek djelomično složiti. Stilska i dramaturška neujednačenost i brojni viškovi poprilično opterećuju ovaj, usprkos svemu, sjajni roman. Motiv “prozirnog djeteta” s kojim roman započinje stoji sam za sebe iako se na početku čini kako će odrediti cijeli tijek romana, što Biedermann na jednom mjestu i naglašava:

Pri pomisli na sljedeće godine života koje će određivati prozirno dijete, Snndor je na sićušan trenutak odvagnuo mogućnost da dječaka podigne s grudi usnule supruge, u kupaonici mu prekrije nosić i usta te ga potom ponovno polegne na Marijina prsa.

Isto bi se moglo reći i za građenje jezovite, gotičke atmosfere preko Hoffmannovih fantastičnih priča iz zbirke “Noćne zgode”, koje su Imrea odvele u ludilo, a isto se na početku romana događa i s Ilonom. Roman također pati od nedosljedne karakterizacija likova, što je najvidljivije u Iloninu slučaju. Ilona je kao trinaestogodišnja djevojčica, zbog ljubomore i neuzvraćene ljubavi, odvela u smrt svoga učitelja Jakuba Jakubowskog, da bi se u drugom dijelu romana pretvorila u heroinu koja čini sve da spasi svog muža Židova, Kurta Bleichrödera, potomka ugledne bankarske obitelji, s kojim bježi najprije u Švicarsku, potom u Sjedinjene Američke Države. (Biedermann na jednom mjestu preko Ilone sjajno opisuje atmosferu u nacističkoj Njemačkoj uoči Drugog svjetskog rata: “U jesen, koža je još bila preplanula od tjedana na Azurnoj obali, ipak su napustili Berlin. Bojkot je, doduše, propao, ali je bankarskoj kući S. Bleichröder podario goleme gubitke klijenata i ulaganja. Mržnja prema Židovima, koja je kiptjela ispod površine još u doba moćnoga Gersona von Bleichrödera, postala je najvažnijim obilježjem dobrog Nijemca otkako su nacionalsocijalisti preuzeli vlast.”) Tu su također opća mjesta, što bez sumnje treba pripisati autorovoj mladosti, od kojih ću spomenuti tek dva, najvidljivija. Nakon što je sluga Pal, Marijin ljubavnik, primijetio ožiljke na Marijinim rukama, pita je “Zašto to činite, štovana gospođo barunice?”, na što ona odgovara: “Da osjetim da sam još živa.” U jednoj drugoj sceni, koji se odvija u vrijeme rađanja nacizma u Njemačkoj, Kurt nagovara Ilonu da zbog psihičkih problema ode u Beč na psihoterapiju kod Freuda, što ona odbija, braneći se riječima “Ja nisam bolesna, svijet je bolestan”. U završnoj sceni romana, Eva i Pista voze se pokraj Zagreba, na putu za Zürich, mitskoj Švicarskoj koja je iz perspektive mađarskih izbjeglica obećana zemlja, u kojoj stoljećima nije bilo rata, za razliku od njihove domovine u kojoj se ratovi izmjenjuju kao na pokretnoj vrpci.

Sve u svemu, riječ je o izvrsnom romanu punom manje ili više uspjelih književnih aluzija, od Hoffmanna, Thomasa Manna, Marcela Prousta, Kafke, Jamesa Joycea, Ödöna von Horvatha… Jedini nedostatak su spomenuti viškovi. Odlika pravog, velikog pisca, napisao je jednom Danilo Kiš, nije toliko u umijeću pisanja, koliko u “umijeću brisanja”, umijeću koje dolazi s godinama, a pred Biedermannom je, nesumnjivo, velika književna karijera u kojoj će, u što nimalo ne sumnjam, vrlo brzo prevladati početničke slabosti.