Otac mi je pomogao razumjeti rat

U sklopu Festivala svjetske književnosti održana je promocija romana “Promrzla stopala” (Fraktura, prev. Ana Badurina) talijanske književnice Francesce Melandri. Razgovor s autoricom moderirao je izdavački direktor 24sata i publicist Goran Gavranović. Riječ je o romanu koji govori o Drugom svjetskom ratu, invaziji na Ukrajinu i nasljeđu fašizma, ali koji je istovremeno priča o obiteljskoj memoriji i prešućenim dijelovima povijesti.

“Ova knjiga izašla je prije nekoliko dana te je, kao i ostali romani Francesce Melandri, prevedena i objavljena u izdavačkoj kući Fraktura, no ovaj je put riječ o pomalo neobičnoj i drugačijoj knjizi. Čitajući je nisam bio siguran smijem li je nazvati romanom jer je riječ zapravo o dugim, intimnim, pomalo bolnim i na trenutke sjetnim razgovorima s pokojnim ocem“, istaknuo je Goran Gavranović na početku razgovora.

Francesca Melandri zahvalila je svojem hrvatskom izdavaču te svojoj prevoditeljici Ani Badurina, a zatim se, nastavljajući se na uvodne riječi Gavranovića, osvrnula na to koliko joj je u knjizi bilo teško iznositi svoju obiteljsku povijest i neka intimna sjećanja.

“Puno me sugovornika pitalo koliko mi je bilo bolno pisati ovaj roman, no to me pitanje zapravo ponekad iznenađuje. Sve o čemu pišem u svojoj knjizi nisam otkrila pripremajući se za pisanje ove knjige, nego puno godina ranije. Žao mi je prvenstveno što sam neke stvari otkrila tek nakon što je moj otac umro pa o tome nikada nismo moli razgovarati. Moj otac nije bio ratni zločinac, on je bio fašist, ali normalni fašist iz jedne fašističke zemlje. To nikako nije umanjivanje fašizma, svoju zemlju istražujem upravo u tom kontekstu, no fašizam nije bio svemirski brod koji se spustio u Italiju. Njega su stvorili Talijani i većina njih nalazila se u nekoj sivoj zoni, baš kao i moj otac. On nije bio junak, nije bio krvnik, bio je negdje u sredini. Za mene je ovo iskustvo pisanja zapravo bilo obrnuto od boli. Knjigu sam pisala otprilike dvije godine i to je za mene bilo kao da sam uspjela provesti još dvije godine sa svojim ocem. Svi koji pročitaju knjigu vidjet će da ja njega jako kritiziram, da izvlačim puno stvari s tavana, no primijetit ćete i da je knjiga napisana i s puno ljubavi”, rekla je Melandri.

Otac Francesce Melandri, kako je istaknuo Gavranović, bio je, s jedne strane, veseo, šarmantan i miroljubiv čovjek, a s druge strane obilježila ga je njegova prošlost u uniformi te je Melandri upitao upravo o tome u kojoj joj je mjeri ta suprotnost poslužila kao inspiracija, a u kojoj je mjeri to bio njegov način da neke stvari prikrije i slaže.

“S njegove strane radilo se sigurno o strategiji. Tema povratka vojnika kući nakon jednog neljudskog iskustva, jer rat svakako jest neljudsko iskustvo, nešto je o čemu se jako puno razgovara. U lipnju sam bila u Lavovu i vidjela sam da se ljudi s bojišnice uvijek vraćaju ranjeni. Ako nisu fizički ranjeni, onda su ranjeni u moralnom smislu, odnosno duša im je ranjena. Ako razmišljamo o tome, čitava zapadna književnost koja počinje s ‘Odisejom’ govori upravo o tome, o nekome tko se vraća kući nakon nepojmljivog iskustva i tu uopće ne trebamo govoriti o tome je li se on nalazio s prave ili krive strane. Moj je otac bio novinar i imao je tu sreću da mu je bilo lako s riječima te je nakon povratka iz rata napisao knjigu. Kod kuće je pak imao drugačije strategije. U knjizi spominje brojne grozne stvari, no sve što je pričao kod kuće uvijek su bile stvari koje su imale neki sretan kraj. Naravno, ima mnogo stvari koje nikome nije spominjao i o kojima nije pisao u svojoj knjizi, a sve one obilježile su tu njegovu generaciju koja živi s posttraumatskim stresnim poremećajem”, pojasnila je Melandri.

Gavranović se osvrnuo i na to da je razgovor koji Francesca Melandri u svojoj knjizi vodi sa svojim ocem zapravo simbol razgovora s mnogim očevima iste generacije u zapadnoj Europi koja jedan dio svoje povijesti prešućuje. Nastavno na to, upitao je Melandri je li ta generacija svoju djecu trebala zaštiti ili ih je zapravo trebala nečemu naučiti.

“Svako se iskustvo veterana razlikuje. Ova knjiga bazirana je na mojim pisanim obraćanjima ocu kojem pišem nekoliko dana nakon 24. veljače 2022. godine. Sva ta mjesta u Ukrajini, dakle Donbas, Harkiv, sve su to mjesta gdje se borio moj otac, a moja je unutarnja motivacija počivala na tome da ja, kao osoba koja je zapravo nevjerojatno privilegirana, nemam pojma što je to rat. Pisala sam romane u kojima se radnja odvija u ratu, no nikad ga nisam doživjela. Ni sada o ratu ne znam ništa, nisam na bojištu i nisam Ukrajinka pod bombama, ali imala sam potrebu da se obratim svom ocu i da mu kažem da bude uz mene, da mi pomogne dok se sa svojom sviješću probijam kroz to ponavljanje povijesti”, odgovorila je Melandri.

Osvrnula se i na odnos zapadne Europe prema kulturi istočne Europe:

“Stalno svjedočimo tom nedostatku poštovanja u izgradnji zapadnog identiteta naspram identiteta istočne Europe, odnosno onog dijela iza željezne zavjese. I to je nešto što se treba promijeniti. Vi ste dolazili u Italiju vidjeti našu renesansu, a sada je red na nama da dođemo k vama i naučimo nešto o vašoj povijesti i kulturi.”

Posljednje minute promocije iskoristila je kako bi se osvrnula na svoje puno ime, odnosno na ime Felicissima, koje je njezin otac nadjenuo svakoj od njezinih sestara.

“Mislim da je to žig protiv uroka, žig koji nam je otac dao da budemo žive. Na to gledam kao na njegovo iskupljenje nakon rata. One su žive i zato su pobijedile”, zaključila je Melandri.

Snimku promocije možete pogledati ovdje.