Shibli: Um se raspada prije srca

Adania Shibli (Palestina, 1974.) autorica je romanā, drama, zbirki kratkih priča i narativnih eseja. Dvaput je dobila Qattan Young Writer’s Award u Palestini: 2001. godine za roman “Masaas” i 2003. za roman “Kulluna Ba’id bethat al Miqdar aan el-Hub”. Njezin roman “Tafsil Thanawi” (Nevažan detalj), 2017., ušao je u uži izbor za National Book Award 2020. godine, a godinu poslije bio je nominiran za International Booker Prize. Osim književnog rada, Shibli se bavi akademskim istraživanjem i nastavom na različitim sveučilištima diljem Europe, kao i na Sveučilištu Birzeit u Palestini, gdje je predavala od 2012. do 2018. godine.

BestBook: U zimskom broju časopisa The Paris Review iz 2024. objavili ste ‘Camouflage’, predstavljen kao kratka priča – ili, točnije, ulomak iz rukopisa u nastajanju. Danas znamo da je taj tekst postao početak vašeg novog romana ‘Zavaravanje’. Kako je nastao taj roman?

Ulomak objavljen u The Paris Reviewu potječe iz desete verzije romana. To znači da je roman tad već bio oblikovan, a na arapskom je objavljen nakon 12. verzije, tako da su nakon objave i prijevoda tog ulomka nastale još dvije verzije. Roman sam, zapravo, dovršila u Hrvatskoj, u Solinama, malome mjestu pokraj Dubrovnika. Zato mi je dirljiva podudarnost to što sam roman završila upravo u Hrvatskoj, a prvi njegov prijevod izlazi upravo ovdje. U toj kasnoj fazi rada izmjene se uglavnom tiču ritma i interpunkcije: ponekad se izbriše neka riječ ili rečenica, premjesti rečenica na drugo mjesto, promijeni jedna riječ i slično. Doista, jedna je rečenica iz objavljenog ulomka poslije premještena. Upravo ta rečenica – ili, točnije, interpunkcijski znak koji je slijedio iza nje – mučila me mjesecima. U jednom sam trenutku bila uvjerena da iza nje treba stajati zarez, a nekoliko tjedana poslije činilo se da ipak mora biti točka. Zarez. Točka. Zarez. Točka. I tako unedogled, sve dok odjednom nije postalo jasno da rečenicu treba premjestiti na drugo mjesto. Pokazalo se da je borba između zareza i točke upućivala na problem koji nijedan od njih nije mogao riješiti. Dok sam se mučila s tim pitanjem zareza i točke, misleći kako ni jedno ni drugo ne može riješiti nijedan problem u romanu, a kamoli u našem svijetu, i osjećajući se sve bespomoćnije i apsurdnije zato što sam zapela u takvoj dvojbi u vrijeme dok je u Palestini proces uništenja dosezao zastrašujuće razmjere, naišla sam na novinski članak o odluci Međunarodnog suda pravde protiv izraelske vlade s naslovom: “Kako jedan jedini zarez omogućuje Izraelu da dovede u pitanje presudu Međunarodnog suda pravde o Rafahu”. Ispostavilo se da je zbog jednoga zareza presuda ostala u sferi vjerojatnosti umjesto izvjesnosti. Moja borba između zareza i točke odjednom se presjekla s činjenicom da se palestinsko ubijanje i masakriranje nastavlja. Taj dodir dviju sudbina povezanih zarezima silno me uplašio. A to me vraća vašem pitanju o tome kako je roman započeo. Započeo je na meni nepoznati način, kao sila nad kojom nisam imala nikakvu kontrolu. Jednoga dana, dok sam dijagonalno prelazila ulicu, a ne ravno.

BestBook: Vašu prozu obilježava iznimna suzdržanost: metafore i simboli u njoj su nenametljivi, a veliki dio značenja nastaje upravo iz onoga što ostaje neizrečeno – iz tišina i bjelina teksta. Kako izgleda vaš proces pisanja? Kako oblikujete tekst i odlučujete što će ostati izvan njegova pripovjednog prostora?

Za razliku od romana “Nevažan detalj”, u kojemu su riječi bile nedostižne – poput riječi silovane i ubijene mlade beduinke, za koje nikad nećemo moći saznati zašto ih je izgovorila – u ovom romanu u središtu je odnos među riječima koje izranjaju, potpomognute mnogim drugima koje ostaju neizrečene. To je, primjerice, slučaj s metaforama. Kad se u romanu pojave, one nisu tek metafore – to su iznuđene metafore, metafore koje nastaju zato što je jezik potisnut ili izbrisan. Primjer za to jest izraz “zemlja ojađenih naranči”. To je naslov knjige palestinskog pisca Ghassana Kanafanija, kojega je izraelska obavještajna služba ubila 1972. godine. Taj se izraz počeo upotrebljavati kao naziv za Palestinu, a izraelske su ga vlasti zabranjivale sve do devedesetih godina prošloga stoljeća. Kad se stoga u romanu susretnemo s izrazom “zemlja ojađenih naranči”, suočeni smo s metaforom koja nije lirski ukras, kao da je književnost tek stvar građanskog ukusa i poigravanja riječima. Ona je očitovanje palestinske katastrofe koja je započela 1948. godine. No ništa od toga nije izrečeno riječima jer bi samo objašnjenje bilo u suprotnosti sa samim načinom na koji se ta metafora pojavljuje. To je jedan primjer kako se neke riječi pojavljuju, dok druge ostaju neizrečene.

BestBook: U vašem tekstu se suočavamo s iskustvima obilježenima lomovima, krhkim likovima i pripovijedanjem koje se gradi iz fragmenata. Kako odlučujete koji glasovi ili likovi mogu ponijeti priču? Što nekoga čini dovoljno snažnim – ili dovoljno ranjivim – da postane njezin pripovjedni oslonac?

To mi i dalje ostaje tajna, ista ona tajna zbog koje se zaljubimo u neke ljude, a u druge ne. Moj je um inače vrlo racionalan i sklon znanstvenom načinu razmišljanja, ali kad je riječ o pisanju i čitanju, svaka sigurnost nestaje i taj se proces pretvara u hod kroz nepoznato. Riječi jedna drugu prizivaju, a s njima dolaze i likovi, stil, ritam, krhotine iskustava koje u sebi nose rečenice.

BestBook: Kakav je vaš odnos prema jeziku na kojem pišete? Neki su autori, poput Agote Kristof, nakon egzila počeli stvarati na jeziku koji su usvojili, umjesto na materinskom. Vi ste ostali vjerni arapskom jeziku. Što za vas znači pisati na materinskom jeziku i kako arapski oblikuje vaš književni svijet?

Život u Palestini i izvan nje stvorio je u meni poseban način postojanja u jeziku, koji je moguće iskusiti jedino na arapskom. Arapski jezik fascinira me otkad znam za sebe. On ima dva oblika: govorni, koji prvenstveno postoji u govoru, i klasični, koji prvenstveno postoji u pisanju. To znači da je moj odnos prema arapskom jeziku, kad sam u Palestini, ponajprije odnos prema njegovu govornom obliku. Tad zapravo ne pišem jezik, nego živim u njemu. Većinu svojih djela, koja pišem na klasičnom arapskom, napisala sam izvan Palestine, gdje je teško živjeti u govornom jeziku. Pisanje izvan Palestine omogućuje mi da živim u tišini klasičnog arapskog, jezika koji prije svega pripada pisanju. Zato arapski nikad nisam doživljavala kao medij, nego kao način života i način postojanja u svijetu. Književnost napisana ili prevedena na arapski bila mi je putokaz kako pristupati svijetu, na način kakav sama stvarnost nikad ne može ponuditi.

BestBook: U romanu ‘Zavaravanje’ krajolik je mnogo više od puke pozadine pripovijesti. Kakav je odnos između krajolika i vaših likova? Na koji način prostor oblikuje emocionalni i imaginativni svijet romana?

Mogući odgovor na to pitanje krije se u jednom izrazu koji se pojavljuje u romanu. On se u prijevodima obično prevodi kao “zemljoposjednici”. Međutim, u izvornom arapskom, kad bismo ga doslovno preveli, glasio bi “prijatelji zemlje”. Rekla bih da se upravo u tome krije odgovor na vaše pitanje: između likova i zemlje, odnosno mjesta, postoji odnos prijateljstva, ponekad snažniji, ponekad slabiji. To je odnos koji ni kapitalizam ni kolonijalizam ne mogu razumjeti, jer oba počivaju na ideji da se odnos čovjeka prema prirodi temelji na kontroli i isključivanju. Zato prostor u mojim romanima nikad nije tek pozadina likovima, nego njihov suputnik – katkad izvor utjehe i brige, a katkad otuđenja i boli. To je odnos prijateljstva, a ne pitanje pukog vlasništva.

BestBook: Književnice poput Agote Kristof i Herte Müller tijekom cijeloga su se opusa vraćale istim temama – egzilu, političkoj represiji, nasilju i načinima na koje ono oblikuje svakodnevni život. Istodobno se spisateljicama, češće nego njihovim muškim kolegama, prigovara da “stalno pišu istu knjigu”. Kako odgovarate na takvu vrstu kritike? Mislite li da književnost mora neprestano tragati za novim temama ili se ista temeljna iskustva mogu iznova istraživati iz različitih perspektiva?

Osobno mislim da je svatko slobodan pisati ono što piše, kao što je svatko slobodan čitati ono što čita. Također, osobno me fascinira ponavljanje. Smatram ga vrhunskom umjetnošću: ponavljati tako da svako ponavljanje svaki put ponudi novo značenje.

BestBook: Što vas je oblikovalo kao spisateljicu? Koja su iskustva, knjige ili autori najviše utjecali na način na koji pišete?

Zapravo sebe ne opisujem kao spisateljicu. Ja pišem, u glagolskom obliku, a ono što doista oblikuje moje pisanje jest način na koji jezik svakome nudi određeno mjesto – svakome govorniku i svakome piscu – pri čemu se mogućnosti jezičnog izražavanja neprestano šire. Upravo je to ono što me uistinu oblikovalo: beskrajne mogućnosti jezika.

BestBook: Palestina je neraskidivo povezana i s vašim životom i s vašim djelom. Kako živite s onim što se danas ondje događa?

S tim se ne može živjeti, svakoga se jutra probudim u svijetu u kojemu je život slomljen, a s njim i njegovo značenje. Dodatni njegovi dijelovi bivaju uništeni, a um se raspada prije srca. No to je ujedno i trenutak u kojem shvatim da je upravo takvo buđenje ono čemu se nada izraelski kolonijalni san: da će, ako na kraju ne povratim snagu, zadatak uništavateljima biti samo lakši. Ne moraju ni doći do mene – ja za njih obavljam njihov posao. Tad stanem, pokušavam skupiti krhotine, od te slomljenosti i beskrajnog osjećaja očaja i samoće oblikovati nešto. I upravo je to čin pisanja, svakoga jutra.

BestBook: Kako vas je iskustvo prevođenja tijekom sukoba oblikovalo kao spisateljicu?

Molim vas, nemojmo to nazivati sukobom. Sukobi postoje u književnosti, ali u mojoj književnosti gotovo da ih nema. Ono što se događa u Palestini nije sukob, već kolonijalna i vojna okupacija. Ali da, jedna od dvije glavne protagonistkinje u romanu na kraju radi kao prevoditeljica za novinara, i to iskustvo joj omogućuje ne da razumije što se događa u Palestini/Izraelu, već kako nepravda počinje već u neravnopravnosti načina na koji se o patnji izvještava – normaliziranjem jedne, dok se druga uvećava i naglašava.

BestBook: U vašoj fikciji naizgled obični predmeti i mali detalji često nose emocionalnu i narativnu težinu priče. Kroz njih čitatelj postupno otkriva nasilje, strah i neizvjesnost koji prožimaju svakodnevni život. Što vas privlači ovom načinu pripovijedanja?

Nisam sigurna bih li svoj način pisanja opisala kao pripovijedanje priče, koliko god ono bilo pokušaj da se obnovi jedan način življenja vođen jezikom i književnošću kao etikom. To je jezik koji pokušava ostati usklađen s etikom toga da se ne bude kolonizator i okupator niti da se oponašaju oni i njihova moć te nasilno nametnute hijerarhije prema kojima jedno ljudsko biće – na primjer Izraelac – vrijedi više od drugog, na primjer Palestinca. Nakon što su životi Palestinaca bili meta izraelskog uništavanja, ono što ostaje jesu ruševine ili ono što je uspjelo izbjeći nasilju onih koji razaraju, a što oni često smatraju beznačajnim. Ono beznačajno je preživjelo, a njegovo preživljavanje održava i vas – ono se pretvara u nagovještaj drugačije mogućnosti bivanja u svijetu – mogućnosti da se ne bude kolonizator. Ti mali elementi, u svojem jezičkom obliku, uvijek se materijaliziraju i vode me kroz pisanje.

BestBook: Kako zamišljate budućnost svojega pisanja? Na čemu trenutačno radite i koja pitanja vas i dalje zaokupljaju kao spisateljicu?

Najdalja budućnost svojega pisanja koju uopće mogu zamisliti jeste sljedeća riječ. Za nekoliko dana počet ću pisati novi roman. Pitanja koja me proganjaju su nejasna, ali sigurna sam da će me pisanje samo po sebi nastaviti voditi prema onome što će nastati.