U slavu svjetlosti

Kakva li je privilegija govoriti i čitati istim jezikom kojim piše Vladan Desnica – teško je zaista osjetiti išta drugo do zahvalnosti na toj sretnoj slučajnosti, čitajući njegovu književnost koja kao da nadrasta i književnost samu; takva je da joj se ništa ne može, nedodirljiva i pomalo kao vanzemaljska, a tako precizno i nepogrešivo ljudska. Poniranje u zakutke čovječnosti s naivnom radoznalošću djeteta i ujedno tihom rezignacijom poznih godina, to je najšturiji mogući opis ovog veličanstvenog romana, takvog da bi i sam mogao iskupiti sav diletantizam čak i nekog većeg kulturnog prostora negoli je ovaj naš kojemu je stvaralaštvo ovako veliko, do ove mjere izvanredno, a ništa drugo nego na ponos. Gotovo da čovjeku padne napamet da bolje da šuti, nego da se i pokuša natjecati s nekim kao što je bio Vladan Desnica. Točnije bi bilo reći, da osim što na tom nesretnom i predivnom književnom polju nema, i ako je riječ o dobroj književnosti, tada tek ne smije biti ničega što bi nalikovalo natjecanju, ali tkogod pokuša pisati na ovom jeziku nakon Vladana Desnice, trebao bi biti svjestan koliko će se malenim često i neminovno osjećati. A opet, kakva je to sreća, biti nekome te veličine, ujedno blizak, a tako malen!

Roman “Proljeća Ivana Galeba” prvi je put objavljen 1957. godine. Desnica je tada već etablirani pisac, mada u književnost ulazi relativno kasno te, izuzev manje zapaženog prvijenca, nastupa odmah, baš iz prve kao kanon i ništa manje od toga, i to sa “Zimskim ljetovanjem” (1950.), tim neprevaziđenim oksimoronom u naslovu romana kakvoga se moglo napisati samo tada i koji je, opet sreća upliće prste, nekim prelijepim čudom u to doba izbjegao političku cenzuru. Desnici je tada, na njegovom velebnom početku, ipak već četrdeset i pet godina. Njegov se profesionalni književni rad otada zbio u tek malo više od desetljeća i pol, koliko mu je preostalo od života i kao da je znao, s tim se životom – ne vlastitim, već životom uopće, kakav je svima i uvijek na svijetu – u svojoj književnosti revno i posvećeno razračunavao. “Proljeća Ivana Galeba”, podnaslovljena kao “Igre proljeća i smrti” djeluju tako poput dugog oproštaja, a pogotovo kada se osvijesti to da je Desnica ovaj roman počeo pisati i dvadeset godina prije nego što ga je objavio. Smrt je ipak neodvojiv dio života, bez obzira na to koliko daleko od nje bili.

Iz jedne bolničke, umalo samrtne postelje, rastvara se jedan život i sve što je moglo stati u njega, a da može pomjeriti čovjeka u tom času pune svijesti i jednog uzvišenog pomirenja s tom činjenicom da je svatko od nas zaista poput svih drugih, prolazan i zamjenjiv, a i da su sva naša sjećanja, čak i u svojoj banalnosti velebna i važnija od svih tuđih, ujedno upravo takva, ali i posve beznačajna, malena spram čovječanstva, kao što je i svaka rečenica spram književnosti kakvu nam je ostavio Vladan Desnica. To su “Proljeća Ivana Galeba”, jedna duga i neodoljiva ispovijest, roman-esej (kako ga se često naziva), hinjena biografija, kontemplacija o sjećanju i umjetnosti, jedno bez drugoga svakako ne ide.

Treba priznati da je pomalo nepošteno pisati o ovoj knjizi u jednoj lijepoj i još, srećom, mladenačkoj dobi, kada se, uz imalo sretne okolnosti, ipak ne može poznavati svijest o vlastitoj smrtnosti, ali ona istinska, naivna i nikad prežaljena uvjerenost u vlastitu besmrtnost – to već i dijete čini punopravnim sudionikom čovječanstva. Pomisao da ću ovaj roman čitati i u nekoj svojoj poznijoj dobi čini mi da joj se, doduše samo zbog toga, uzbuđeno veselim. Ima tih knjiga koje valja čitati više puta, iznova kroz razna razdoblja života i ovo je jedna od njih; kakva će samo književnost dočekati one koji za njom posegnu u visokim godinama i usporenom vremenu svog života! Ali neka vas ne zavara, ovo je roman o svjetlosti, prije svega, o zrakama sunca u koje stane sve što se uopće nekome moglo dogoditi i ta je svjetlost ono što počne nedostajati, čak i čitatelju koji nikakve veze s tim prostorom niti vremenom nema, silna je ta tuga što se javlja za svjetlom koje možda nikada nismo vidjeli, a najednom se čini nadmenim svemu što smo u svojim malim, neispisanim životima mogli doživjeti. Ponirući u svoje djetinjstvo, Ivan Galeb tako zapisuje, na primjer:

Po sunčanu danu, smrt se djetetu priviđa kao nemogućnost, kao čisti besmisao. Osjećanje vlastitog bića u djetetu tako je jako da rađa osjećajem neuništivosti.

Potom zaključuje:

Da, smrt je za druge.

Prosto i jasno, kako je i svakome na svijetu. Djetinjstvo gospodari nad ostatkom života i sav je ovdje raspisan život neminovno određen svjetlosti kakva je bila u jednoj kamenoj kući iz koje su odlazili pomorci, ostavljajući za sobom nasljeđe neke vječite čežnje i odane, tužne žene, čije se blagosti sinovi do kraja života neće otarasiti. Daljnji slijed života odvodi do adolescencije i prvih stečenih odnosa, prijateljstava, pa do ostvarenja Ivana Galeba kao umjetnika, glazbenika (violinista) kada se dotad intimna biografija pretvara u dijaloški ispisan traktat o poimanju umjetnosti – takvo što sigurno ne bi moglo biti napisano danas i ovdje, ne bi to tko, uostalom, imao napisati, može se žaliti za piscima-intelektualcima, kao i za osunčanim djetinjstvom.

Kako li su naivni bili ekonomisti i sociolozi minulih vremena kad su mislili da su mase zaljubljene u kruh! Ta molim vas, što tako naročito, tako zamamljivo ima u kruhu? Neki narodi – naročito narodi iz takozvane Kartoffel-Gruppe, pa i čitava bolja Mitteleuropa – kruha gotovo uopće ne troše. Gluposti! Nije ljudima bilo do kruha! Bilo im je do onoga do čega je uvijek i jedino čovjeku: do života.

Nije li stvarno nevjerojatna sreća čitati bez prijevoda ovako vješto sažet sav jal naše novije povijesti? Kao što pisanje Vladana Desnice pripada nekom prošlom vremenu, jednom, po svoj prilici, neponovljivom trenutku u kojem je moglo nastati ono što se prepoznaje kao nacionalna kultura (i točno takva, sa svim što je u Desničinoj nacionalnoj pripadnosti sadržano), tako je i njegova biografija gotovo historiografski dokument jedne davne i svjesno zatrte prošlosti. Rođen je u Zadru 1905. godine kao potomak jedne od onih građanskih obitelji koje se naziva ‘uglednima’, pravoslavan po ocu i katolik po majci, porijeklom iz Boke Kotorske. Školovao se u gimnazijama u Zadru, Šibeniku i Splitu, da bi potom studirao u Zagrebu i Parizu. Počinje raditi kao pravnik u očevu odvjetničkom uredu, zatim u Državnom odvjetništvu u Splitu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, zahvaljujući svom europskom školovanju, radi kao prevoditelj. Nakon rata dolazi u Zagreb. Protivno svemu na što bi ukazale ovako izdvojene biografske natuknice, svojom će se književnosti okrenuti zaleđu, ruralnom kontinentu, stajat će vječito tamo na razmeđu dvaju bliskih i međuovisnih svjetova, s nekom uzvišenom čestitosti.

U jednom je ponovno razmeđu, u jednom procijepu što se nalazi među prvim sjećanjima Ivana Galeba nalazi sadržana čitava jedna obiteljska i intimna povijest, za koju se može opravdano vjerovati da je pomalo i piščeva. To kako se obiteljska kuća, ona kamena kuća na obali, otkriva u dihotomiji svjetlosti i sjene – to kako svjetlost pada na staklene kugle što su mjesto kvaka na vratima – u tako je jednostavnoj stvari, kao što je položaj jedne kuće i raspored prostorija napravljen svakako prema nuždi generacijskog porodičnog života, tu je ono što sažima i iz čega izvire sve ono što nam je Desnica ostavio u nasljeđe.

Odatle mi je, možda, ostala za čitav život ta vječita dvojnost, ta osnovna podjela svega u životu i svijetu na zonu svjetlosti i na zonu mraka. Odatle i moja nesposobnost da dobro, lijepo, radost, harmoniju shvatim čisto pojmovno, bez primjese predstavnoga, već uvijek i jedino kao predstavu svjetlosti; (…) Držim štoviše da se nikad i ne rađa misao a da nije okupana u suncu ili zastrta sjenom.