‘Naša povijest satkana je od mitova’

Posljednji dan Festivala svjetske književnosti obilježila je promocija knjige “Deset dana u travnju” (Fraktura), čiji su autori ugledni novinari i publicisti Goran Gavranović, koji je inače i izdavački direktor 24sata, i Boris Rašeta. Knjiga je to koja opisuje dramatične dane od beogradskog puča 27. ožujka pa do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine te na temelju arhiva, dnevnika i svjedočanstava otkriva sve uzroke raspada Jugoslavije koji su naposljetku doveli do rata, progona i ostalih zločina. Razgovor s autorima moderirao je novinar, urednik i povjesničar Dario Špelić.

Riječ je o trećem i dopunjenom izdanju knjige, što svjedoči o velikom interesu javnosti za ovu temu, a upravo se na to odnosilo prvo pitanje koje je Špelić postavio autorima.

“Od trenutka kada smo mi napisali ovu knjigu, dakle prije pet godina, izašle su i neke druge knjige i pojavila su se neka nova svjedočanstva, u kojima smo našli neke zanimljive detalje koji ne mijenjaju glavnu sliku, ali donose neke dodatne uvide. Povijest koju smo mi učili u školama bila je vrlo jednodimenzionalna i o nekoj se srednjoj struji gotovo uopće nije govorilo. Boris i ja ne bavimo se tumačenjem povijesti, kao ni otkrivanjem nekih prevrata, ali nastojimo ljudima približiti povijest i te ključne trenutke prikazati iz svih pozicija istovremeno. Sve aktere tretiramo kao ljude, iznosimo njihove mane, vrline i zanimljive detalje koji veliku i tešku povijest spuštaju na neku ljudsku mjeru”, istaknuo je Goran Gavranović na početku promocije.

Boris Rašeta osvrnuo se pak na razliku između kanonske historiografije i načina na koji je njihova knjiga pisana.

“Mi nemamo ni snage ni znanja ni ambicije da kritiziramo kanonsku historiografiju, ali ono što je na prvi pogled jasno jest to da su i kanonska historiografija današnje Hrvatske i kanonska historiografija bivše Jugoslavije u ogromnoj mjeri sazdane na mitovima. Jedan od ključnih mitova i jedan od ‘crvenih svetaca’ u kalendaru bio je 27. mart. Krležin stav izrečen 60-ih bio je da je puč bio pogreška, no to ga je pak dovodilo u sukob sa stavom partije pa je našao rješenje i ustvrdio da je puč bio preuranjen”, rekao je Boris Rašeta.

Također je skrenuo pažnju publike na brojne nepoznate detalje kojima knjiga obiluje, a koji u kanonskim povijesnim knjigama nisu zastupljeni.

“Mi nismo kritizirali kanonsku historiografiju, nego smo tražili detalje kojih u kanonu nema. Mi, primjerice, nismo znali da je Bela Krleža već u rujnu 1941. godine nastupala u HNK, to smo saznali od Snježane Banović. Isto tako tu je i podatak da je Pavelić pušio 100 cigareta dnevno, da je imao najveće uši koje je šef UDBA-e ikada vidio, kao i to da je 1945. godine otišao u galantan posjet svojoj ljubavnici, inače ženi pulmologa Mile Budaka. To su sve detalji kojih u arhivima ima na tisuće”, istaknuo je.

Kao lik koji je najviše zaokupio pažnju čitatelja u ovoj knjizi svakako se izdvaja Vladko Maček, koji je odbio ponudu Nijemaca da bude na čelu nove, marionetske države.

“Maček je vjerovao da je jedino rješenje da se hrvatska država osnuje mirnim putem, bio je svjestan da će ovakva država biti nelegalna. Tko zna što bi se dogodilo da je prihvatio njemačku ponudu. Možda ne bi mogao spasiti sve Židove, ali možda bi ih mogao spasiti više. Pokolj nad Srbima možda se ne bi dogodio, u Hrvatsku bi možda ušli Sovjeti… Ali definitivno se tu postavlja pitanje kako bismo onda pamtili Mačeka, odnosno bismo li ga pamtili kao kvislinga“, rekao je Gavranović.

Na pitanje jesu li kao autori osjećali određenu dozu bijesa prema političarima i drugim ljudima koji nisu spriječili nastanak NDH, Gavranović je odgovorio:

“Najviše je u toj cijeloj priče začuđujuće da su svi ljudi koji su bili pripadnici neke srednje struje naposljetku te 1941. godine izgubili od tada marginalnih pojava kao što su ustaše. I zapravo je nemoguće ne zapitati se kakav smo mi to narod kad realne i obrazovane ljude možemo tako lako maknuti.”

Referirajući se ponovno na beogradski puč, Rašeta je istaknuo da Srbija i danas ima vrlo razvijenu kulturu prosvjeda i demonstracija.

“Srbi oduvijek imaju tu sklonost pobunama, kao i Francuzi, za razliku od, primjerice, Nijemaca. To je jednostavno takva politička kultura”, rekao je Rašeta.

Gavranović se pak osvrnuo na to u kojoj je mjeri šira javnost bila upoznata s političkim promjenama u državi.

“Šira javnost o tome nije ništa znala, općenito je ona o ustašama znala vrlo malo, a oni koji su možda nešto znali i vidjeli su uglavnom šutjeli. Ustaše tada nisu prepoznate kao neka politička snaga, ali zanimljivo je spomenuti razgovor između publicista i novinara Josipa Horvata i njegovog kolege Rudolfa Maixnera, gdje Horvat piše da ‘dolaze Nijemci, okupacija’, a Maixner kaže da ‘dolazi najgore, Pavelić’. No zapravo cijelo to vrijeme nema neke otvorene pobune dok ne počnu pokolji i zapravo ljudi uglavnom nisu bježali i nisu bili zabrinuti dok se to nije počelo događati”, istaknuo je Gavranović.

Pred kraj razgovora Špelić je autore upitao o atmosferi koja je vladala u Zagrebu u tim danima uoči proglašenja NDH.

“U gradu se zapravo tada vodi dvostruki život. U kino dolaze filmovi, čak i sovjetski, postavljaju se predstave, raste prodaja knjiga, studenti se bave nogometom ili nekim drugim sportom, kao oblik zabave pojavljuje se i cabaret… S druge strane pak nema banana ni naranača jer one dolaze s juga, ali neki ljudi si ih ipak mogu priuštiti jer znamo da su dolazak Nijemaca u grad pozdravljali s narančama. Cijene lete u nebo. Isto tako vodi se i veliki slučaj prevare prilikom obnove Hrvatskog narodnog kazališta, a također imamo slučaj žene koja je odlučila postati muškarac. Rat visi nad glavom, a na naslovnici je ona. I to je zapravo točno ono što smo mi htjeli, htjeli smo prikazati i kako je izgledao normalan život toga vremena”, zaključio je Gavranović.