Žene smo, nismo svetice!

“Osam priča o ljubavi” je strip/knjiga koju pod pseudonimom Victoria Bellezza potpisuju hrvatska likovna umjetnica i dva domaća književnika, pravim imenima, Želimir Periš i Drago Glamuzina. Iz biografije umjetnice doznajem da je riječ o ženi koja ima djecu i “pravi” posao od kojega plaća račune, jer koliko nas može pristojno živjeti od pisanja i slikanja? Skidam kapu pojedincima i ma kako iluzorno bilo (pišući) čekam taj dan u svom životu (sve to dok sjedim u uredu na svom “pravom” poslu). Osam erotskih ili pornografskih priča u središte postavljaju žensku seksualnost, žensko zadovoljstvo, požudu, orgazam… Sve ono od čega nam je kao društvu nelagodno.

Govoriti, pisati o seksu iz ženske perspektive nije poželjno, jer kako će na vas gledati okolina, nečija ste kći, majka, supruga. Najbolje to znaju žene koje su odrasle u malim, zatvorenim sredinama, gdje je i menstruacija bila tabu i gdje se krivnja zbog grešnih misli i djela prenosi s generacije na generaciju. Dok sam pisala roman “Sezona berbe”, u kojem ne vidim baš ništa skandalozno, moja prva čitateljica pitala me što će se dogoditi kad to bude čitala moja obitelj. Rekla sam joj da me za to nije briga, zanima me samo da napišem tekst kakav sam zamislila. Ipak, kad je roman izašao, moja majka, glasna i odrješita žena, nije propustila da me podsjeti na najškakljivije dijelove, a moja kći, tinejdžerica, koja je knjigu samo prelistala, rekla je da se nada da je njezini prijatelji nikad neće čitati. Ekstreman primjer je moja, sad već bivša, prijateljica koja je nakon što sam joj poslala rukopis prestala razgovarati sa mnom.

Protivim se tome da se u tekstu preskaču scene seksa, ako su potrebne i opravdane jer kako bez njih ispripovijedati ljubavnu priču ili opisati čežnju bez masturbacije. Jasno, takve je scene jako teško napisati jer lako propadnu u patetiku ili ispadnu jeftine u odnosu na ostatak teksta pa ih pisci često svedu pod sintagmu “vodili su ljubav”, što ponegdje može proći, ali ne i u slučaju ako su u pitanju stranci koji su se, recimo, spojili preko Tindera. Tu su ipak potrebni elementi pornografije. Victoria Bellezza to zna, njeni crteži i priče ne skrivaju mnogo, i ne trebaju, jer govore o tjelesnom zadovoljstvu i ženskim fantazijama. Bellezza pričama prolazi kroz različite stilove – prva “Satyr § Nymph” prikazuje likove koji podsjećaju na one s crteža na vazama iz antičke Grčke, s lovorikama u kosi i netaknutim dlakama na međunožju. Pripovijeda je žena, i osim seksa s muškarcem govori o vlastitom zadovoljstvu za koje je zaslužna samo ona, ona koja se pred bogom seksa pretvorila u vilinsko biće. Punokrvna seksi maštarija za koju se više ne zna je li bila san ili java. Kao i kad prikazuje muškarca i ženu u seksualnom činu, Bellezza podjednaku napetost kod čitatelja/promatrača zadržava i kad prikazuje ženu potpuno fokusiranu na samu sebe, dok na plaži osjeća neizdrživu napaljenost kao u priči “Turisti”, koja ukupno jedva da ima nekoliko rečenica. Nije bilo potrebno više, jer su crteži iznijeli veći dio značenja – gola žena ispružena na toplom pijesku, ili leži u plićaku raširenih nogu pred silinom morskih valova, klečeći pije pjenastu pina coladu…

Moj favorit, priča “Frankensteinovo čudovište”, prikazana kao bajka “Aladin i čudesna lampa”, pripovijeda o kompleksnosti ženske požude. U pokušaju da svoje tijelo dovede do orgazma dok “sexta” s muškarcem koji nije utjelovljenje njezinih fantazija (ako takav uopće postoji), ona ga doslovno sastavlja od svojih bivših ljubavi. Pridodaje mu vještine dobrog “fingeringa” koje je imao njezin bivši muž, purgerski bariton muškarca u kojega je jednom bila zaljubljena, mozak predivnog pjesnika, osjećaj za ritam bubnjara kojega je davno upoznala, izdržljivost profesora tjelesnog. Sve za užitak, za snažni ženski orgazam koji pak duguje iluzijama, a ne stvarnom muškarcu: “Iznenađena sam koliko toga mogu osjećati, više nego kad smo stvarno skupa. Ipak, fališ mi, ali moja pička kaže – užitak je u tebi, ne duguješ ga nijednom muškarcu”. Osma pak priča “Nerazriješen slučaj” odvodi nas u crno-bijeli krimi, noir film.

Victoria Bellezza je umjetnica koja uspješno spaja različite stilove, u naizgled jednostavan tekst umeće reference i u konačnici stvorila je knjigu što je, kako je na svom Facebook profilu Želimir Periš, autor sjajne priče “Yula” napisao, “politički, ne samo umjetnički čin”. Kolege Periš i Glamuzina će mi oprostiti što se ovim tekstom neću baviti njihovim pričama, neka bude cijeli o ženama, o Victoriji Bellezzi, koja se u našem licemjernom društvu mora skrivati iza pseudonima.