Ljubav ne zna za front

Krajem prošlog stoljeća Nikita Mihalkov je snimio “Sibirskog brijača”, rusku verziju “Prohujalo s vihorom”, epsku ljubavnu priču o mladom časniku Andreju Tolstoju – koji cijeli život objašnjava da sa slavnim piscem dijeli samo prezime – i ekscentričnoj Amerikanski Jane Callahan, koja je u Rusiju stigla kako bi pomogla prijatelju u dobivanju dozvola za sječu šume.

Mihalkova, koji je publiku navikao na izmučene likove u čemernim situacijama, ruska je kritika masakrirala, dok mu je europska bila blagonaklona. Gledatelji i gledateljice su se, međutim, podijelili na one kojima je neprekidno Tolstojevo žrtvovanje zbog ljubavi izazivalo želju da i njemu i redatelju opale po jedan dobar, odgojni šamar te one koji su tvrdili i iskreno vjerovali kako bi, ako bi se svijet tako namjestio, postupili poput nesretnog časnika zvučnog prezimena. Uvjerljivo su i sebe i druge lagali kako ne znaju da su tuđe ljubavne muke kao i tuđe revolucije: romantične samo s distance.

– Rat je prvo poezija, pa odvratna stvarnost, onda postaje mit, pa se opet vraća u poeziju u kojoj je stvarnost suvišna, banalna. Tolstoj prezire stvarnoga Napoleona, naziva ga najništavnijim oruđem historije, koje nikad nije pokazalo ljudskog dostojanstva. On je egocentrični, licemjerni predator, slatkorječivi psihopat, ubojica, lopov i budala. On nas ne zanima. Ali Tolstojev literarni Napoleon, onaj koji obilazi bojno polje nakon bitke kraj Austerlitza, brižni je otac tisućama mrtvih i onima koji će umrijeti sutra. On je Bog koji tuguje za izgubljenim sinovima. On je Bog koji ljubi svoga neprijatelja, naginje se nad umirućim protivnikom, nad Andrejem Bolkonskim, i kaže: ‘Evo što je lijepa smrt’ – govori Slavica, jedna od junakinja romana “Gluha nota” (OceanMore, 2026.) Elvisa Bošnjaka, glumca, dramskog pisca, redatelja i od knjige “Gdje je nestao Kir” – prozaika.

Alen, glavni muški lik Bošnjakove knjige, u ljubav vjeruje kao i Mihalkovljev Andrej, a sprema se igrati drugog Andreja – Bolkonskog – onoga iz “Rata i mira” Lava Nikolajeviča Tolstoja. Partnerica bi mu trebala biti Maša, hrvatska glumica ruskih korijena i ukrajinskog podrijetla koja neposredno pred rusku agresiju odlazi u Černjihiv, obići Baku – nekadašnju umjetničku klizačicu – i dementnog Djeda.

Ono što je trebao biti kratkotrajni boravak pretvara se u pakao u kojem se živi u skloništima bez vode i struje, na ulicama gine od projektila, a pokušaji evakuacije izgledaju nemoguće, posebice jer Maša ne želi ići sama.

Alena i Mašu, osim zajedničkog posla, povezuje i fatalna platonska ljubav u kojoj glume prijatelje čineći sve da se, kako Alen na jednome mjestu kaže, propuste.

Nakon što izgube kontakt, vijesti postanu gore od groznih, a rad na predstavi optereti potraga za smislom, Alen sjeda na motocikl naslijeđen od oca, hrvatskog branitelja i mirnodopskog samoubojice, i kreće na put u pakao, na mjesto na kojemu će, vjeruje, naći Mašu.

Kako bi napisao “Gluhu notu”, Bošnjak se morao temeljito baviti istraživanjem Ukrajine i tamošnjeg rata čije scene u poglavljima bez Maše opisuje reporterski precizno i literarizirano točno koliko treba: “Nasred dječjeg vrtića plinsko je kuhalo, na njemu žena od trideset pet do četrdeset godina, velikih plavih očiju i dugačke plave kose svezane u rep, model Najljepša Ukrajinska Majka, u velikoj crvenoj teći kuha gulaš. Iza njezinih leđa dvije starije žene gule krumpire. Vreće s krumpirima, kartonske kutije iz kojih vire komadi kruha, kutije na kojima su nacrtane banane, naslagane su uza zid. Nekoliko muškarca u civilu grabi kartonske kutije i iznosi ih van. Dječji vrtić izgleda kao bilo koji dječji vrtić, po zidovima dječji crteži, mali ormarići, velike drvene kocke od kojih se može napraviti veliki dvorac, srednje plastične kocke, koje djeca ne mogu progutati, jedan konjić za ljuljanje, košara s loptama različitih veličina, ormar s uredno složenim plišancima, sjedalice za male guze i stolovi za kratke noge, ali umjesto malih guza i kratkih nogu tu se sad meškolje velike guzice i nožurde u vojničkim čizmama. Neki su spojili dvije male sjedalice tako da im na svaku stane po jedna feta guzice. Jedini stariji vojnik, oko pedeset godina, s velikom brazgotinom od lijevog kuta usne pa do pola obraza, uzeo je plišanoga bijeloga zeku i plišanoga smeđega medu, sjeo na dječju sjedalicu, pjeva neku dječju pjesmicu i tapka čizmama. Ljepotica koja kuha gulaš smije se i maše rukama. Jedan od vojnika snima ga mobitelom”.

Druga Alenova stvarnost piscu je itekako poznata, a on o njoj piše kao posvećenik kazališta koji neupitno vjeruje u tu umjetnost, dok njezine estradne ekstenzije opisuje bez gorčine kakvu kod siromaha izaziva statiranje u glamuru: “Dodjela Nagrada hrvatskoga glumišta, prije samo četiri mjeseca, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, direktan prijenos na Hrvatskoj televiziji. Ti si u crvenoj, večernjoj haljini, koju si unajmila u nekom salonu. Gore je otvorena i uska, pa se dolje širi. Oko vrata ti je ogrlica Tiffany koju ti je kupio Kutni, koju sam ti zakopčao ja. Ja sam u crnom odijelu, u crnoj košulji, s crnom kravatom na crvene točkice, koju mi je kupila Nora, koju sam zavezao sam. Svatko nosi svoje najbolje izdanje, mnogi ovdje ne mogu spojiti u plusu dva mjeseca ili muku muče da plate podstanarski stan, pogotovo mladi glumci ako ne glume u sapunicama, ali večeras nije vrijeme za stvarnost, meke tkanine lelujaju, osmijesi lete dvoranom, obmana je živa i svi joj vjerujemo”.

“Gluha nota” je veliki ljubavni roman kojemu rat nije kulisa, već precizan prikaz krajnjeg stadija pretvaranja ljudi u životinje i kasnijih, teških pokušaja povratka. Roman je to i o kazalištu koje autor ne vidi kao prostor za aktivistička režanja i trash komedije, ali i pisana potvrda da Elvis Bošnjak nije samo sjajan glumac, već i isti takav pisac koji jednako vjeruje u moć umjetnosti, snagu ljubavi i predan rad bez kojega se ovakva knjiga nikad ne bi desila.