Nezasitni i bijedni

U pripovijetki “Nezasitnost i bijeda” Vjenceslav Novak opisuje sudbinu dječaka Đure, sina sirote pralje, udovice nekog Mudrovčića, službenika koji je u gradiću N živio neobuzdano a trošio razulareno, pa umro mlad, ostavivši iza sebe dvije crne sirote. Đuro je bio bistar dječak, predan knjizi, pa je u školi bio najbolji, ali za odlazak u zagrebačku gimnaziju nije imao novca. Vedar i optimističan, uzdao se ipak u netom raspisani natječaj za stipendiju. Bio je najbolji, ta, tko bi je drugi mogao dobiti? Srce mu je prepuklo od žalosti kad je saznao rezultat: dobio ju je sin bogatog majora, osrednji učenik, ali “naš dečko”… Čitajući vijesti s hrvatskih portala, čovjek bi pomislio kako život besramno oponaša Novakove proze. Portal Hercegovina.info objavio je početkom lipnja ljeta Gospodnjeg 2023. (punih 130 godina nakon objave Novakova rukopisa, koji je tiskan 1894. godine) kako je sin bogatog bosanskohercegovačkog tajkuna (podaci nepotrebni; zlatni mladić je samo stvarnosni egzemplar književnog predloška) dobio hrvatsku stipendiju za siromašne studente. Uvjet dodjele bio je da primanja obitelji ne prelaze 289 eura; obitelj je, međutim, posjedovala nekoliko tvrtki i spadala u gornji razred te siromašne države. Mjesec dana kasnije izbio je novi skandal. “Nakon što je u lipnju otkriveno kako je sin hercegovačkog poduzetnika primao stipendiju za studente slabijeg socio-ekonomskog statusa u Hrvatskoj, otkriven je i novi sličan slučaj u BiH”, pisao je Večernji list. “Naime, Hercegovina.info otkrila je kako se sin HDZ-ova ministra gospodarstva u Zapadnohercegovačkoj županiji i dopredsjednika županijske vlade… također nalazi na istoj listi dobitnika stipendije.”

To su, očito, djeca majora iz Novakove novele. Stipendije koje su dobili otete su nekom današnjem Đuri iz “Nezasitnosti i bijede” – kako taj naslov sjajno pogađa našu takozvanu tranziciju! Matrica koja je funkcionirala prije 130 godina ostala je jednako živa kao i onda kad ju je Novak opisivao u staroj, dobroj, pomalo truloj, nenarodnoj K und K državi. U svim svojim rodovima i vrstama, u rasponu duljem od stoljeća, hrvatska je književnost prepuna sličnih primjera: ona je bolje od sociologije otkrila procese dugog trajanja, ispisala rendgensku sliku na kojoj se vide sve bolesti organizma, trulež “države Danske”. Jednog je ljeta na mnogim komunikacijskim platformama distribuirana “forvarduša” u kojoj piše: “Hrvatska ima 1,3 milijuna ha obradive zemlje, a izvozi 2 milijarde eura poljoprivrednih proizvoda. Nizozemska ima 1,5 milijuna ha obradive zemlje, i izvozi 75 milijardi…” Stvar je izgledala kao tipično hrvatsko pretjerivanje. Nakon kraćeg istraživanja pokazalo se da je istina – mnogo lošija. Hrvatska, doista, godišnje izveze oko dvije milijarde eura vrijedne poljoprivredne proizvode, ali Nizozemska izvozi mnogo više. “Nizozemska je 2021. godine izvezla poljoprivrednih proizvoda u vrijednosti od 104,7 milijardi eura”, piše u članku nizozemskog Rijksoverheida, u kojem dalje čitamo kako je to povećanje od 9,4 posto u usporedbi s 2020. godinom….” Grupe proizvoda s najvećom vrijednošću izvoza u 2021. su proizvodi ukrasnog bilja (12 milijardi eura), meso (9,1 milijarda eura), mliječni proizvodi i jaja (8,7 milijardi eura), povrće (7,2 milijarde eura) i voće (7 milijardi eura). To će reći da Nizozemska izvozom cvijeća ostvaruje šest puta veću dobit nego mi ukupno. I to na samo mrvicu većoj površini… A Austrija ljeti zaradi 2,5 puta više od cjelogodišnje hrvatske turističke zarade. Zašto?

O tome govori roman Josipa Kozarca “Mrtvi kapitali”. U njemu vidimo gomile pokondirenih “prahadezeovaca”, zgubidana sklonih životu na visokoj nozi, na dug ili nekako drugačije, u gradu, u salonu, dok veliki komadi plodne zemlje ostaju neobrađeni, prepušteni tek idealistima poput junaka Vlatka Lešića, kojeg pisac – za razliku od života – nagrađuje happy endom i poukom o koristi obrade zemlje i antejevskog oslanjanja na nju… Lešić je obrazac nade, čovjek koji spašava zemlju i narod vraćajući povjerenje svima koji su digli ruke od nje i pobjegli u neki tuđi svijet. Kako znamo, naslov je Kozarčeva romana preživio i trijumfirao, a njegovu didaktiku sa svim korisnim poučcima pregazilo je vrijeme – i mentalitet, naš mentalitet koji nadživljava države i režime, carstva, kraljevstva i republike…

Hrvatski se narod dugo vodio za himničkim Kranjčevićevim napjevom, u kojem Židovi zazivaju Mojsija da ih izbavi iz ropstva.

… Izvedi narod moj; o Gospode, Izvedi ga iz ropstva zlopatna I skini mu sa vjeđa pospanih Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu, Što zastire sad oči njegove! Spomeni se da ropstvo nemilo, Ko teško ono stijenje nadgrobno, Na leđima mi tlači bratskijem, I da nam ljeti naši krvnici U utrobama djeci sudiše! O, smiluj se, silni Jehova, Prokuni kletvom krvne silnike I spasi narod moj, o Gospode!

Sve je naš Mojsije iz Velikog Trgovišća dao narodu – izbavio ga je od ropstva zlopatna; spomenuo se milosti njegove, prokleo je kletvom krvne silnike – ali jednu stvar ipak nije učinio; nije mu skinuo mrenu s očiju jer mu je i samome koristila. Nije dočekao, smrt ga je spasila, da mu narod, kao u Kranjčevićevoj pjesmi, opet zavapi:

Aj, to je dakle zemlja Hanaan?! I zato si nas vuko pustarom, Da još nam za nju valja strmoglav Niz ovo gadno brdo srnuti, Da panemo na hladna ognjišta!

Iza našeg Mojsija ostali su živi sljedbenici i sljedbenici sljedbenika, opisani u pjesmi “Gospodskome Kastoru”. Pjesma – sjećamo se iz školskih klupa – opisuje poslušna psića koji Gazdi maše repom čekajući darove.

Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život!

Meka vas ruka uze u krilo;

Cijela obitelj, odlična kuća i ekselenca

U vas je slavne vidjela dare.

Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto

Obijesnim prstom šćepo za uho,

Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno,

Pružili drugo, repić podvinuv!

Današnjim rječnikom rečeno, Kranjčević opisuje političke “žetončiće”, nema sumnje da se s njima upravo trguje. Čeka ih lijep život, uz malo truda:

Eto, što znači biti psetancem odlična gazde!

Najlakše k cilju podvita repa!

Pitoma njuško, cjeluješ petu, al’ se i za te

mirisno peče masna
kobasa!

Važno je samo slijediti vladajući diskurs. Jednom austrijski, drugi put jugoslavenski, treći put suverenistički – s navodnicima ili bez njih. Ono što Kranjčević žigoše satirički podsmješljivo Matoš siječe nožem; ne piše on samo o maloj gospi Mariji i o Ljerki, srcu njegovu, nego i o izdajnicima, Judama – koje primjećuje u velikim skupinama. Stihovi iz “1909” prikladno opisuju današnje stanje duhova, kako na kritičkoj ljevici tako i na kritičkoj desnici.

“Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud”.

Sličan je pesimizam 1975. godine iskazivao i Bruno Bušić.

Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako naši kradu. Svak’ nas je krao i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali i prodavali svjetskim jebivjetrima, makro lopovima.

Navalit će, kazao je, …na nas velika ptica grabljivica…

Citat je poznat, ali apokrifan: čini se da je 1975. ili neke kasnije godine književnik Ante Matić slobodno prepjevao, uglazbio ili ranžirao Bušićeve misli – ali kako god bilo, nema sumnje da su točne.

Hrvatski čovjek koji izranja iz kritičke hrvatske literature sitni je račundžija. I ne treba mu to zamjerati – ljudi su često takvi na svim meridijanima i paralelama ovog šarenog planeta. Jedan na tisuću, ili milijun, pretpostavit će svoj privatni, osobni interes, kolektivnom. U naciji, u državi, u korporaciji – ne gleda on opće dobro nego svoj probitak. Može li nacionalizam biti pozitivan? Popularni izraelski filozof Harari misli da može – pogledajmo, kaže on, samo solidarnost s kojom jedan čovjek pomaže drugome, nepoznatome, samo zato što su dio iste nacije. Ali filantropija je nadnacionalna. Schindler je bio Nijemac, i nije spašavao Židove, nit Nijemce, nego ljude. Nacionalizam, naprotiv, snažno povezuje grupu – u mržnji. Ništa nije takav eliksir zajedništva kao dobar neprijatelj. “A što ćemo sad, kad barbara više nema”, kaže slavni pjesnik, znajući sjajno da su oni bili “kakvo takvo rješenje”, a možda i jedino.

Hrvatski narod formirao se stoljećima pod tuđinskim vlastima. Ali je – suvereno – stvarao svoja pravila, mimo države, ili nasuprot nje, jer je to bio jedini način opstanka. I šteta je što se u toj egzistenciji nije pojavio neki naš Calvin, ili Luther, neki opaki reformator, koji bi racionalizirao mase, lansirao individualizam i osudio hedonistično i sebično gomilanje kapitala, onako kako su ga protestanti osudili, pa im je – kako je lijepo primijetio Max Weber – iz protestantske etike nenadano izronio duh kapitalizma. Mi smo i dalje ostali sebični, mali kalkulanti, racionalni sa stajališta vlastitog probitka, iracionalni i nezainteresirani kad je riječ o sudbini zemlje. Vlast to podupire jer je i sama takva. Poznajemo gospodu – oni potajno piju vino a javno propovijedaju vodu, kako bi rekao genijalni Heine.

“Iz tog trulog dvorišnog brloga počeo je doktor Werner pred kraj svjetskog rata da raspreda mrežu svojih ideja, svojih pogleda, nazora, prijedloga, programa, iz one smrdljive male štamparije svakog petka njegova je ‘Vaga’ širila svoja krila nad našim blatom, iluzije su lepršale nad tim malim zelenim ‘Vagama’ u šesnaestini, s jedne strane: srebrni i dragi zvuk zvona što raznosi po našim jarugama slike najzanosnijih nada o slobodi, o jednakosti, o bratstvu, a s druge: mala unosna trafika kojoj posao iz dana u dan raste, dućan sve bolje radi, pretplate se javljaju u sve većem broju, razvija se sve vidljivije upliv na takozvano javno mnijenje, predavanja, razgovori, brbljanja o zadrugama, o zadrugarstvu, o osnivanju potrošačkih saveza, o sindikatima, o pokretima, o strankama, o masama, o sveopćem pravu glasa, o izborima, o mandatu, o uspjehu mandata nad mandatima: o lisnici!”

Poznata sintaksa takva je da autora, Krležu, jedva da i treba navoditi – citat je iz romana “Na rubu pameti”. Opisuje konjunkturističku narav emancipatorskog našeg pokreta. Bit će da je mislio na Partiju, koja ga je zbog ovog romana ljuto proklela (doduše, zbog drugih pasusa). Pisac je shvaćao da bez moralne, prosvjetiteljske revolucije masa, najširih slojeva, neće biti sreće. Evo kako on to vidi u istom romanu:

“Pojavio se jednoga dana u toj dvorišnoj redakciji ‘Vage’ mlad topnički oficir, doputovao je preko Budimpešte direktno s ukrajinske granice, bradat, u prljavom, zgužvanom suknu vojničke, frontaške kabanice, zvečeći ostrugama i teškom konjaničkom sabljetinom, i donio doktoru Werneru svoj, na ratnim iskustvima jednoga intelektualca izgrađeni projekt: Dajte nam hiljadu ljudi, hiljadu karaktera!”

“U tom našem blatu kroz koje protječu vode masne i guste kao krvava juha, gdje se sve davi u svojim vlastitim izmetinama, sve naše ideje prilagodiše se sitoj, malograđanskoj stvarnosti: pečeni piceki, prasetina na ražnju, srnetina na lovačku s vrhnjem i brusnicama, šljuke, fazani, jarebice, janjci, purani, rizling, rojička, gemišt, šnapsl, “pe.-ve.-veltanšaung” i u tom sveopćem opijanju, žderanju, gošćenju, u ogovaranju i prepričavanju tuđih poslovnih tajna, u prijateljevanju, u znaku zajedničkog sklapanja poslova, jedan mladi topnički oficir traži od doktora Wernera i od ‘Vage’ hiljadu karaktera, jer ako se ta hiljada ne zaputi u mase, ako ta hiljada ne nađe mogućnosti da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopću humanističku novogradnju, sve će ostati kao što je bilo, tek će mjesto grofova Khuena ili Tisze ili F. J. l vladati neka nova lica, a hunsko stanje ostat će i dalje u okviru povampirene tatarske, madžarske županije! Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane, sitničave, kratkovidne, ograničene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje hiljadu ljudi koji strahuju pred svojom moralnom mišolovkom, da se jednoga dana ne ulove u svom vlastitom protuslovlju u formi bilo kakvog društvenog uspjeha koji će zapravo biti negacija svega onog što nama danas izgleda idealom. Jer ne može nama idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi koji se tove na slanini svoje vlastite mišolovke: na visokim administrativnim mjestima, na ministarskim foteljama ili po bankovnim ravnateljstvima. To ni u kom slučaju ne smije biti jedini rezultat ovog kriminalnog pokolja, jer takav način narodnog oslobođenja ne bi bio nikakvo oslobođenje! Jedini put koji vodi do izlaza jest put kojim se izgrađuje slobodan, suvremen čovjek…” Ali njega tek treba izgraditi – a gdje je ta tisuća koja će to učiniti?

Bogati nitkovi koji se tove na slanini svoje vlastite mišolovke – nisu li to naši vlastodršci, kojima je mišolovka hajka na “neprijatelje”, “antihrvate” i slične, dok je pravi cilj – slanina?

“Pazite dobro”, reći će Krleža u “Banketu u Blitvi”, “nikakva politička garnitura u Blitvi neće biti u stanju da se održi i sredi na temelju blitvinskih nacionalističkih formula. Izolirano vegetiranje Beaureagarda ili Belvedera nije drugo do produženje historijskih zločinstava. Isterija, Kurlandija, Koromandija, Blatvija i tako dalje, i sve ono što se danas zbiva u tim takozvanim ‘rodoljubivim’ i ‘naprednim’ glavama blitvo-blatvijske melase, koja se u klasno neizdiferenciranim seljačkim zemljama zove ‘narodna inteligencija’, jeste gnjilež na samrti…”

“Stranka Narodnog Napretka nije uopće narodna, ni napredna jer ne predstavlja ni jedne jedine hrvatske političke mačke”, napisat će Krleža, “a po svojoj socijalnoj strukturi, to je najreakcionarnija i najneprogresivnija grupacija političkih hohštaplera, sa mentalitetom najzaostalijeg varmeđijanskog šljivarskog taloga…”

“A Stranka prava postala je bezobrazna karikatura svega što je njen Učitelj ikada zamislio ili izgovorio…”

Tim rečenicama ne treba “ključa”, one su samorazumljive i jasne kao dan.

Vratimo se “Nezasitnosti i bijedi” – trajnoj formuli hrvatske socijalne egzistencije. Dobra je Đurina majka, pralja, nekako skucala novac kako bi sinu omogućila školovanje u Zagrebu, ali novca je imala taman toliko da plati najamninu u nekoj bijednoj potleušici s teško bolesnom ženom i mužem koji ju je dvorio;

“A sjutradan rastala se u suzama mati sa sinom, ne sluteći u svojoj neukosti da je ostavila dijete ondje gdje žive u zraku mirijade otrovnih klica, od kojih se podliježe preteškoj i smrtnoj bolesti… I bilo bi ga ovo dulje boljelo, da nije u gimnaziji dobio na dar čitavo proljetno odijelo, i da mu nijesu toliki đaci javili: ‘Tvoja je svjedodžba najbolja u čitavoj gimnaziji.’ A stariji i mlađi drugovi gledahu ga radi ovoga prvenstva s nekim udivljenim počitanjem.” To je, međutim, bila zadnja Đurina godina.

Ubrzo je umro.

“Svijet se motao grobljem i plakao svoje i gledao bijednu mater na sinovljevom grobu. I majorica prođe s nekom drugaricom kraj nje. Njezin sin vratio se na praznike zdrav i sa svjedodžbom trećega općega reda. Sad su ga utisnuli u vojnički zavod – bit će časnik.

– Vidite li sirotu mater kolike je nade polagala u jedino dijete, i Bog joj ga je uzeo.

– Žalost je to, velika žalost! – odvrati majorica klimajući glavom, a onda doda otmjenim, nazalnim tonom:

– Ne smijete si opet utvarati da ona bogzna koliko trpi. Ovakva ubogarija naučna je od ranih nogu na svako zlo, pa otvrdne i pretrpjet će vam svega. Valjda je to kod nas koja…

Kad je na nebu planula prva zvijezda i grobljem nastao mir, prene se sirota mati. Sad joj se vratila svijest, a sa sviješću nedogledna njezina tuga i bol. Čas je grlila križ, a onda ukopa prste u vlažnu zemlju, nasloni na grob lice i jecaše tiho i bez nade: ‘Đurica… moja

srećo…’”