Preživio je Veliki rat, Hitlera i Hollywood

Prije točno 56 godina, 25. rujna 1970., u švicarskom Locarnu umro je njemački pisac Erich Maria Remarque. Autor romana “Na zapadu ništa novo”, jednog od najslavnijih antiratnih djela 20. stoljeća, preminuo je u 72. godini u klinici Sant’Agnese od aneurizme aorte, a pokopan je u obližnjem Roncu. Švicarska je Remarqueu desetljećima bila utočište: još 1931. kupio je vilu Casa Monte Tabor u Roncu iznad jezera Maggiore, da bi se sljedeće godine, pod sve snažnijim političkim pritiscima u Njemačkoj i strahujući za svoju sigurnost, ondje uglavnom nastanio.

Nakon dolaska nacista na vlast njegove su knjige zabranjene i spaljivane. Godine 1938. oduzeto mu je njemačko državljanstvo, te je uoči početka Drugog svjetskog rata emigrirao u Sjedinjene Države.

Poslije rata nije se vratio živjeti u Njemačku, nego je 1948. ponovno izabrao Švicarsku za svoj europski dom. Nikada nije zatražio povrat njemačkog državljanstva, uz obrazloženje da nikada nije tražio ni da mu ga oduzmu.

Vlasnik jedne od zanimljivijih biografija među književnim velikanima 20. stoljeća, Remarque je prije svjetske slave stigao biti učitelj, knjigovođa, trgovački pomoćnik, prodavač nadgrobnih spomenika, učitelj klavira, orguljaš, kazališni kritičar, reklamni pisac i urednik časopisa posvećenog automobilima i sportu.

Strastveno je volio brze automobile, elegantnu odjeću, umjetnost i mondeni život, a golemi uspjeh romana “Na zapadu ništa novo” omogućio mu je da postane i ozbiljan kolekcionar umjetnina, među kojima su bila djela Cezannea, Degasa, Van Gogha i Kleea.

U Berlinu, a poslije u emigrantskim i hollywoodskim krugovima, kretao se među piscima, filmašima, glumcima i drugim slavnim imenima svojega vremena.

Njegov privatni život bio je podjednako buran: glumicom i plesačicom Ilsom Juttom Zambonom ženio se čak dvaput, a među njegovim ljubavnim aferama bile su Marlene Dietrich i Greta Garbo.

S Dietrich je vodio osobito strastvenu i mučnu vezu, velikim dijelom sačuvanu u njihovoj korespondenciji, dok njegovi dnevnici otkrivaju zapanjujuću količinu ljubavnih pustolovina tijekom hollywoodskih godina.

Naposljetku se 1958. oženio američkom glumicom Paulette Goddard, bivšom suprugom Charlieja Chaplina, s kojom je ostao do smrti. Iza fasade ozbiljnog kroničara izgubljene ratne generacije zapravo je stajao čovjek koji je strastveno volio život, skupljao je slike, automobile i ljubavne avanture te se družio s nekima od najslavnijih ljudi svojega doba.

Erich Maria Remarque rođen je 22. lipnja 1898. u Osnabrücku kao Erich Paul Remark, u skromnoj katoličkoj obitelji knjigoveže Petera Franza Remarka i domaćice Anne Marije Stallknecht. Obitelj je živjela prilično oskudno i tijekom njegova djetinjstva čak se deset puta selila unutar grada, redovito u novogradnje u kojima su stanarine, dok se zidovi još nisu osušili, bile niže.

Kada bi nakon godinu-dvije cijena porasla, obitelj bi ponovno spakirala stvari. Erich je odrastao uz dvije mlađe sestre, Ernu i Elfriede, a rano je upoznao i gubitak: njegov stariji brat Theodor umro je u djetinjstvu. I prezime pod kojim će postati slavan imalo je vlastitu povijest.

Njegovi preci potjecali su iz njemačko-francuskoga jezičnog pograničnog područja kod Aachena i prezivali se Remarque, odnosno Remarcle, no nakon Francusko-pruskog rata 1870-ih obitelj je prezime germanizirala u Remark.

Mladi ga je pisac početkom dvadesetih počeo vraćati u francuski oblik Remarque, dok je drugo ime Paul zamijenio imenom Maria, u spomen na preminulu majku s kojom je bio jako blizak, ali i kao izraz divljenja prema pjesniku Raineru Mariji Rilkeu. Prije nego što se konačno zaustavio na imenu Erich Maria Remarque, iskušavao je čitav niz pseudonima, među njima Ernst Winter, Kai Henriksen, Juan de Lavalette i Carl Maria Remarque. Kramer, međutim, nikada nije bio jedan od njih. Tvrdnja da se zapravo zvao Kramer – što je Remark pročitano unatrag – pojavila se 1929. u desničarskom tisku, a poslije su je preuzeli nacisti kako bi ga diskreditirali, šireći istodobno laži da je Židov i da nikada nije sudjelovao u ratu.

Remarque se školovao u izrazito katoličkom okruženju.

Od rane tinejdžerske dobi pripremao se za učiteljski poziv, no već ga je tada mnogo više privlačio svijet glazbe, slikarstva i književnosti. Oko 1915. priključio se skupini umjetnički nastrojenih mladih ljudi okupljenih u Osnabrücku oko slikara i pjesnika Fritza Hörstemeiera, svojevrsnog duhovnog mentora koji je s njima u svojoj mansardi raspravljao o umjetnosti i životu.

Taj je umjetnički krug bio poznat pod imenom Traumbudenkreis – ‘Krug kuće snova’. Kasnije je Remarque iskustva iz tog razdoblja pretočio u roman pod naslovom “Die Traumbude”, u kojemu je Hörstemeier poslužio kao predložak za glavnog protagonista. Ta knjiga objavljena 1920. godine nije privukla baš nikakvu pozornost. No prije toga Remarque će morati proći kroz ratni pakao koji će u najvećoj mjeri obilježiti i njegov i život čitave generacije.

U njemačku imperijalnu vojsku regrutiran je 21. studenoga 1916., u dobi od 18 godina, dok se još školovao za učitelja, te je kao pričuvni regrut prošao vojnu obuku. Nakon šest mjeseci poslan je na Zapadno bojište, a 27. lipnja prvi se put našao na fronti u Flandriji, kao pripadnik 15. pričuvne pješačke pukovnije.

Njegovo stvarno borbeno iskustvo bilo je kratko, ali ipak puno dulje nego što će poslije sugerirati nacistička propaganda. Već 12. srpnja doživio je prvi napad bojnim otrovima, a 30. srpnja, u rovu između Houthulsta i Handzamea, teško je ranjen tijekom britanskog granatiranja. Geleri su ga pogodili u lijevu nogu i desnu ruku, a zadobio je i ranu na vratu. Prebačen je u katoličku bolnicu St. Vinzenz u Duisburgu, gdje će provesti više od godinu dana. Otpušten je tek 31. listopada 1918. i vraćen u vojsku. Početkom studenoga poslan je ponovno na Zapadno bojište, ali onamo je stigao tek nakon primirja 11. studenoga.

Vojnu odoru skinuo je u siječnju sljedeće godine, nastavio je prekinuto školovanje i položio učiteljski ispit, pa je počeo raditi kao učitelj u osnovnim školama u manjim mjestima u okolici Osnabrücka.

U učionici se, međutim, nije dugo zadržao: shvatio je da taj posao nije za njega pa je započeo razdoblje profesionalnog lutanja koje će potrajati nekoliko godina. Živio je od svega što mu se nudilo. Davao je satove klavira, svirao orgulje, radio kao trgovački putnik i prodavao nadgrobne spomenike, a istodobno je za Osnabrücker Tageszeitung pisao kazališne i koncertne kritike te objavljivao pjesme i kratku prozu.

Njegov već spomenuti romaneskni prvijenac prošao je potpuno nezapaženo – Remarque će se poslije prema njemu odnositi s popriličnom nelagodom – no već je ukazivao na njegovu veliku književnu ambiciju. Godine 1922. preselio se u Hannover i zaposlio u časopisu Echo Continental, koji je objavljivala tvornica automobilskih guma Continental. Ondje je pisao reklamne tekstove i slogane, uređivao časopis te objavljivao članke o automobilima, putovanjima i životnom stilu. Upravo je u Hannoveru počela njegova svjesna preobrazba vlastitog javnog identiteta: od 1922. tekstove objavljuje kao Erich Maria Remarque, pod imenom pod kojim će ga nekoliko godina kasnije upoznati cijeli svijet.

Pisao je mnogo i gotovo o svemu.

U Echo Continentalu objavljivao je eseje, pripovijetke i stripove, surađivao s drugim časopisima, a napisao je čak i tekst o umijeću miješanja alkoholnih pića. Istodobno je radio na romanu “Gam”, koji za njegova života neće biti objavljen, te postupno ulazio u lokalnu društvenu elitu. U to vrijeme upoznao je i Ilsu Juttu Zambonu, plesačicu i razvedenu ženu koja će postati njegova prva supruga. Sljedeći veliki korak bio je Berlin.

Početkom 1925. postao je urednik ilustriranog časopisa Sport im Bild, namijenjenog imućnoj i mondeno orijentiranoj publici, te se preselio u Charlottenburg. Pisao je o automobilima, sportu, putovanjima i društvenom životu, objavljivao i u drugim izdanjima moćnog novinskog koncerna Alfreda Hugenberga, te se kretao među piscima, novinarima i ljudima iz svijeta filma. U listopadu se oženio Ilsom, a dvije godine kasnije zajedno su napustili Katoličku crkvu. U tom razdoblju dogodila se i jedna od bizarnijih epizoda njegove biografije. Godine 1926. dao se posvojiti od osiromašenog plemića Huga von Buchwalda i tako stekao pravo na plemićki naslov Freiherr von Buchwald. Bio je to još jedan znak njegove tadašnje fascinacije društvenim statusom.

Istodobno nije odustajao od književnosti. Njegov roman “Postaja na obzorju”, priča smještena u svijet automobilskih utrka, luksuza i mondenog života, počeo je krajem 1927. izlaziti u nastavcima upravo u Sport im Bildu. Iste se godine vratio temi koja ga je pratila još od vojne bolnice u Duisburgu. Već je tada razmišljao o pisanju ratnog romana, skupljao razne bilješke i svjedočanstva ratnih drugova. U ljeto i jesen 1927. ponovno je oživio tu ideju. Kasnije se proširila romantična legenda da je “Na zapadu ništa novo” napisao nakon posla, u svega šest tjedana i gotovo bez ispravaka, no sačuvani rukopisi pokazuju daleko složeniji proces nastanka romana.

U veljači 1928. rukopis je bio dovršen, no prva izdavačka kuća kojoj je bio ponuđen – S. Fischer Verlag – odbila ga je. Remarque je roman u svibnju ponudio nakladniku Ullsteinu, koji ga je u kolovozu prihvatio, ugovorio i njegov nastavak “Povratak”, a zatim zajedno s autorom radio na konačnoj verziji, koja je u studenome počela izlaziti u nastavcima u berlinskom Vossische Zeitungu.

Odaziv čitatelja bio je nevjerojatan. Naklada lista enormno je porasla, a Ullstein Verlag za ukoričeno je izdanje pokrenuo reklamnu kampanju kakvu njemačko izdavaštvo dotad nije vidjelo. Kada je knjiga u siječnju 1929. stigla u knjižare, unaprijed je već bilo prodano 30.000 primjeraka. Potražnja je ubrzo postala takva da je nakladnik istodobno angažirao šest tiskara. Do početka svibnja prodano je pola milijuna primjeraka, a do kraja godine njemačka je naklada dosegla milijun. Iste je godine roman preveden na nevjerojatnih 26 jezika, među kojima i na hrvatski; zagrebački Nakladni zavod Neva objavio ga je u prijevodu Frana Šojata. Čovjek koji je samo nekoliko godina ranije prodavao nadgrobne spomenike i pisao reklame za automobilske gume praktički je preko noći postao jedan od najpoznatijih pisaca na svijetu.

Senzacionalni uspjeh romana “Na zapadu ništa novo” Remarqueu nije donio samo novac i svjetsku slavu, već ga je istodobno pretvorio u jednu od omiljenih meta napada njemačke nacionalističke desnice.

Roman koji je rat prikazivao kao iskustvo straha, sakaćenja, smrti i izgubljene mladosti izravno se sudarao s njihovim kultom vojničkog junaštva i nacionalne žrtve. Sukob je postao još otvoreniji nakon hollywoodske ekranizacije romana u režiji Lewisa Milestonea. Kada je film u prosincu 1930. stigao u Berlin, Joseph Goebbels osobno je organizirao njegovo ometanje: nacisti su prekidali projekcije povicima, bacali smrdljive bombe i u kino puštali miševe, dok su pripadnici SA ispred dvorane zastrašivali publiku. Remarque je dovoljno rano shvatio u kojem se smjeru stvari kreću, pa je u kolovozu 1931. kupio vilu u Švicarskoj.

Krajem siječnja 1933. našao se u Berlinu kako bi prisustvovao tradicionalnom Novinarskom balu, no zbog političkog razvoja događaja još je iste noći otputovao iz zemlje. Dva dana kasnije, 30. siječnja, Adolf Hitler imenovan je njemačkim kancelarom. Cjelokupan Remarqueov opus uskoro je proglašen ‘nenjemačkim’, njegove knjige izbačene su iz knjižara i knjižnica, a kasnije i spaljivane na lomačama. Jedan od najpoznatijih njemačkih pisaca praktički je izbrisan iz njemačke književnosti.

Njegova švicarska vila postala je međutim okupljalište raznih protivnika nacista, pisaca, umjetnika i drugih emigranata. Budući da su mu knjige nastavile izlaziti u inozemstvu, Remarque je zadržao publiku i financijsku neovisnost.

U međuvremenu je objavio još jedan veliki hit “Tri ratna druga”, što mu nije povećalo popularnost među nacistima: 1938. godine i formalno mu je oduzeto njemačko državljanstvo. Kad je u kolovozu 1939. postalo jasno da je novi europski rat pitanje dana, Remarque više nije želio čekati.

Dana 30. kolovoza ukrcao se u Cherbourgu na Queen Mary, a 3. rujna, na dan kada su Velika Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj, već je bio u New Yorku.

Ameriku je dobro poznavao: nekoliko mjeseci ranije ondje je boravio zbog poslova vezanih uz roman “Ljubi bližnjega svoga” i njegovu moguću ekranizaciju. Sada se, međutim, nije vraćao kao slavni europski pisac, već kao izbjeglica bez državljanstva. Ipak, nije bio ni nepoznat ni siromašan. Američki nakladnici nastavili su objavljivati njegove knjige, veliki časopisi plaćali su mu za romane u nastavcima, a Hollywood je u njegovim pričama vidio potencijalni izvor filmskih scenarija. Hollywood ga je privlačio, ali temelj njegova uspjeha i dalje su bili romani i filmska prava na njih. I njegov privatni život brzo se uklopio u hollywoodsko okruženje. U Beverly Hillsu nastavio je burnu vezu s Marlene Dietrich, započetu još 1937. u Veneciji. Njihov odnos bio je strastven, nestalan i bolan, a Remarqueovi dnevnici i korespondencija pokazuju koliko ga je Dietrich emocionalno zaokupljala.

On se još početkom tridesetih rastao od svoje supruge Ilse, da bi je 1938. drugi put oženio kako bi je zaštitio od mogućeg protjerivanja iz Švicarske. Taj drugi brak bio je u osnovi prijateljski savez: ostali su bliski i pomagali jedno drugome, ali oboje su vodili zasebne ljubavne živote.

U SAD-u se Remarque družio s Thomasom Mannom, Bertoltom Brechtom, Lionom Feuchtwangerom, Franzom Werfelom i Almom Mahler-Werfel, dirigentom i skladateljem Igorom Stravinskim, pijanistom Arthurom Rubinsteinom, redateljima Josefom von Sternbergom i Orsonom Wellesom te glumcima Caryjem Grantom i Glorijom Swanson. Među njemačkim emigrantima bio je privilegirana iznimka: dok su mnogi od njih u Kaliforniji pokušavali pronaći bilo kakav posao, Remarque je već pripadao međunarodnom jet-setu.

Ni popis žena s kojima je bio povezan nije mnogo manje impresivan.

Među brojnim aferama bila je kratka intimna veza s Gretom Garbo, te mnogo dugotrajniji, emocionalno složen odnos s Natalijom Pavlovnom Paley, ruskom princezom, manekenkom i glumicom, unukom cara Aleksandra II. Remarqueovi dnevnici iz tih godina bilježe ljubavni život gotovo istom preciznošću kojom bilježe rad na romanima, alkohol, restorane, boksačke mečeve i društvene susrete.

Ipak, u ratnim godinama američke vlasti tretirale su ga kao njemačkog državljanina pod posebnim ograničenjima: od ožujka 1942. vrijedio mu je noćni policijski sat i nije se smio udaljavati više od pet milja od mjesta stanovanja.

Unatoč tome, pomagao je drugim europskim izbjeglicama i angažirao se na antinacističkim propagandnim akcijama, uključujući i memorandum o tome kako nakon rata demokratski preodgojiti njemačko stanovništvo, koji je napisao za OSS, američku obavještajnu službu i preteču CIA-e.

Američke godine bile su mu i književno plodne, a hollywoodske ekranizacije romana “Ljubi bližnjega svoga” i “Slavoluk pobjede” dodatno su produbile njegovu slavu. U međuvremenu rat je završio, a Amerika mu je od privremenog utočišta postala drugom domovinom: u kolovozu 1947. dobio je i američko državljanstvo. Ipak, godinu dana kasnije odlučio se vratiti u Europu.

Od lipnja 1948. ponovno je živio u svojoj švicarskoj vili Casa Monte Tabor, premda je i dalje često putovao između Švicarske, New Yorka, Pariza, Rima i Njemačke. Pisati nije prestao: u poslijeratnim desetljećima objavio je “Iskru života”, roman posvećen sestri Elfriede koju su pogubili nacisti, zatim “Vrijeme života i vrijeme smrti”, “Crni obelisk”, “Nebo ne zna za miljenike” i “Noć u Lisabonu”, iznova se vraćajući temama rata, nacizma, egzila i ljudi koje je povijest ostavila bez doma. Privatno se napokon donekle smirio uz drugu suprugu Paulette Goddard.

Posljednjeg desetljeća bio je sve slabijeg zdravlja: pretrpio je moždani udar, a potom niz srčanih udara, zbog kojih je mjesecima bio u bolnici.

Istodobno su stizala priznanja koja mu je Njemačka nekoć uskratila: 1967. dobio je Veliki križ za zasluge Savezne Republike Njemačke, a godinu poslije Ronco ga je proglasio počasnim građaninom. Do samoga kraja radio je na romanu “Obećana zemlja”. Nije ga dovršio.