Medalje, režimi i spašeni životi

Za početak, ponovimo gradivo iz povijesti. Kolektivna amnezija često uzima maha, pa nije na odmet upitati znamo li tko je Žarko Dolinar. Višestruki stolnoteniski prvak, sveučilišni profesor, nositelj titule “Pravednik među narodima”, rođen u Koprivnici 1920., preminuo u Baselu 2003. U mladosti, prateći premještaje oca suca, seli se iz rodnoga grada u Novi Sad, potom Ljubljanu i Zagreb. Tijekom Drugog svjetskog rata i ustaškog režima, u Zagrebu, s bratom Borisom, krivotvori propusnice i dokumente te tako spašava više stotina ljudi. Poslije rata predaje na Veterinarskom fakultetu, s kojega ga izbacuju, pa odlazi u Švicarsku i nastavlja akademsku karijeru. Volio je, kažu, slikati i kuhati, putovao svijetom, družio se s (vrlo) poznatima, a stolni tenis počinje igrati slučajno, nakon što se ozlijedio na nogometu. Prvi je Hrvat koji je osvojio neku medalju, na Svjetskom prvenstvu u Kairu 1939. Oni koji se u sport razumiju spominju njegovu lakoću igranja i odlične reflekse. Bavio se kolekcionarstvom – slika, knjiga, značaka, osobnih stvari…, ali najveća strast i opsesija bili su mu autogrami. Ta je kolekcija možda i najveća na svijetu. Dolinarov je peh – a pehom se svakako može nazvati da svojim životom pokriješ gotovo cijelo užasno 20. stoljeće – u tome što su se države i režimi mijenjali pa je igrao i “igrao” za Kraljevinu Jugoslaviju, NDH, SFRJ i Hrvatsku. Mnogo je u tom životu, čak i ovako svedenom na nekoliko najvažnijih natuknica iz biografije, romanesknih elemenata. Pobjeda, poraza, kompromisa, hrabrosti, kalkuliranja, putovanja, poznanstava, u svakom slučaju dinamike kakva je nužna da bi se o nečijem životu pisao biografski roman.

Toga se posla uhvatio Marko Gregur, pa nije loše ponoviti i gradivo iz povijesti književnosti. Gregur je također Koprivničanin, prije ovoga objavio je pet romana, zbirku priča i poezije, nakladnik je, ali nama je ovdje najzanimljiviji njegov “Vošicki”, romansirana biografija koprivničkoga knjižara, tiskara i nakladnika koji je objavljivao Cesarca, Krležu i Književnu republiku, za koji je nagrađen nagradama Fric i Nazor. Sad već možemo govoriti o konceptu, ideji da se u žanru biografskog romana ispišu poznati Koprivničani, fokus usmjeri prema zavičaju koji dijele pisac i onaj o kome se piše. “Vošicki” je prošao odlično, književni svijet voli knjige o književnom svijetu, špranca, dakle, već postoji, kao i metoda. Istražiti nečiji život, dokumente, pronaći sugovornike, uzeti u obzir povijesne činjenice, sve to dobro proučiti i onda dodati nešto svoje, literarno. Tako bi izgledao recept za ovakav tip knjige, Gregur ga dobro, možda i predobro, zna.

Roman počinje provokativno; stavljanjem Hakenkreuza na sako i susretom sa Žuži (da, onom Žuži), u koju je zaljubljen, da bi joj dao propusnicu na ime Marta, koju je potpisao sam Artuković. U uvodnoj sceni Dolinar se, dakle, “postavlja” – dio vezan za njegovu ilegalnu aktivnost u ustaškom režimu zapravo je i glavni dio romana, sam će Gregur u jednom razgovoru izjaviti kako ga ne bi ni pisao da je Dolinar bio samo sportaš, samo znanstvenik ili samo rođen u Koprivnici, upravo mu je taj dio najintrigantniji. Romanom se zahvaća široko razdoblje, od rođenja do dodjele nagrade za životno djelo u rodnom gradu, tri godine prije smrti. Mogućnost je to da se Dolinara prikaže slojevito, kroz sve njegova mijene, kao čovjeka koji je “sportski uspjeh postigao s reketom, a akademski s pimpekom u ruci” i na kraju života nezadovoljan onime što o njemu bilježe službene biografije rekapitulira vlastiti život. Pisan u prvom licu jednine, roman je to u kojem je Dolinar (“Ja se zapravo sramim vlastite biografije, toga što je ispala takva kakva jest, jer zbog nje ispadam drugačiji nego što jesam.”) i mlad i star, sportaš i profesor, gost uglednih društava i dečko s ceste, kozmopolit, ženskar, oženjen, i na kraju čovjek svjestan kako ga drugi vide plošno, vanjska je slika bez unutarnjih lomova koji ga evidentno prate kroz život.

U romanu tako dobivamo uvid u Dolinarov život, s naglaskom na ključne epizode. Od odrastanja, selidbi i obiteljskog backgrounda, preko sportskih uspjeha i putovanja, do trenutka svojevrsnog podvlačenja crte. Riječ je o iznimno dinamičnom životu koji se odvija na više kolosijeka, dok se oko njega mijenjaju povijesne okolnosti, što je osobito vidljivo u epizodi odlaska na turneju u Reich, kamo dolazi kao predstavnik Banovine Hrvatske, a vraća se nakon što su se u kratkome međuvremenu dogodili potpisivanje Trojnog pakta, puč i bombardiranje Beograda, da bi nakon povratka uslijedilo njegovo humanitarno djelovanje i spašavanje sugrađana. Dolinar je, i na to je u romanu stavljen naglasak, svoje humanističke ideje uspio provoditi unatoč opasnostima da zbog toga strada, no itekako svjestan da mu je to omogućila sportska karijera i popularnost zbog koje su mu ponekad progledali kroz prste (bez posla i u zatvoru završit će njegov otac), što je itekako znao iskoristiti. Dolinar je igrao za kralja Aleksandra, Pavelića i Tita, pod svojevrsnom devizom “Vi se mijenjate, ja sam uvijek isti”, moralo je u tome biti kompromisa i prilagođavanja, otpora koji je tiši i kalkulantskiji, nekome se to možda ne mora i ne treba svidjeti, ali rezultat su na kraju impresivna karijera i ljudi spašeni od sigurne smrti.

Gregur Dolinara ne idealizira, ali svakako poštuje, dapače, odabravši pripovjedno prvo lice, ostavlja mu mogućnost autotematizacije vlastitih slabosti, ponekad je to čak preekstenzivno. Ne fabulira pretjerano njegove susrete s poznatima kako bi roman bio sočniji (a ima tu popriličan broj nobelovaca, glumica i glumaca, sportaša, Picassov crtež koze na prvoj stranici jedne knjige, hlače Gregoryja Pecka…); no zanimljivi su epizodni susreti s Andrićem kao diplomatom te Titom i Tuđmanom. Roman je postavljen tako da je vidljivo kako su za njega sudbine spašenih ljudi iznad sveg tog svijeta tadašnjeg političkog i medijskoga glamura. Gregur je u pristupu romanu sličan Dolinaru; ne osuđuje, ekstremne povijesne okolnosti i ljude ne svodi na jednoznačnosti, nije fasciniran slavom i autoritetima, moralne kompromise sagledava i nastoji razumjeti u širem kontekstu.

Za moj ukus, romanu u cjelini nedostaje manje urednosti i možda više skretanja prema likovima iz njegove blizine, kroz koje bi slika bila još slojevitija (uspjeli je primjer za to Milček), recimo – njegove supruge Judite Duić, također sportašice, farmaceutkinje ovisne o valijumu, čija bi jača vizura bila svakako manje uredna i posljedično zanimljivija.

“Dolinar” je više nego korektna te dobro vođena i izvedena romansirana biografija, između ostalog podsjetnik kako “sa sportom možeš vidjeti cara Hirohita, dok s naukom ne možeš vidjeti ni Našice”, iz čega proizlazi da su neke životne priče svevremenske, mijenjaju se samo kulise oko nje. To i je jedna od teza ovog romana. Gregur je poetički svakako stariji od svoje, još mlađe generacije, u čemu nema ničeg lošeg, samo konstatiram da bih naglasila kako u pristupu temi nije sklon jačem eksperimentu i kako je ovo žanr koji mu odlično odgovara. Moja daljnja očekivanja, ako dozvolite, usmjerena su prema Marijanu Badelu, također Koprivničaninu, rođenom isti dan iste godine i u istoj ulici kao Dolinar.