Ovdje se ljudi jedu…

To što znamo da je netko, recimo, Cormac McCarthy (1933. – 2023.), nosio titulu “najnepoznatijeg velikog autora”, znači da ga je jednom ipak krenulo. Braća Coen su po njegovu romanu, koji je već bio napisan kao scenarij, snimila film “Nema zemlje za starce” (2007.) i pokupili četiri Oscara. Za roman “Cesta” (2006.) dobio je Pulitzera, a roman tri godine poslije zapaženu ekranizaciju. Šest prevedenih romana su ga dobro predstavili i našoj publici, a sve transmedijalizacije popularizirale do kultnog statusa, ako kultno uopće ide uz popularno.

Manu Larcenet je jedan od najvećih – oko toga ćemo se lako složiti – suvremenih strip autora. S adaptacijama važnih romana već ima iskustva. “Brodeckov izvještaj”, koji je nacrtao po romanu Philippea Claudela, te 2016. bio je anketno proglašen strip izdanjem godine, s razlogom, a to što se do danas dotiskuje u nakladi Fibre potvrđuje mu status omiljenog autora.

Na stranici Fibre ispod svih njegovih stripova, što će reći “Blast” u pet svezaka, “Svagdanja borba” u tri pakiranja i još pet naslova piše rasprodano, a mnogi su otisnuti u nekoliko izdanja. To vrijedi i za još dostupnu “Cestu”, kojoj je ovo drugo izdanje, i dalje s datumom od 2024., ali se od prvog izdanja razlikuje po naslovnici i po opsegu za dodanih 16 stranica skica i crteža neuvrštenih u prvo izdanje.

Komparativna analiza transmedijalizacije roman – film – strip bi nam oduzela previše prostora, pa ćemo se uglavnom baviti romanom i stripom za koji je Larcenet dobio prava tako što se izravno obratio autoru, koji nije dočekao da vidi strip. Larcenet je zamolio “da spusti olovku tamo gdje je išla tvoja”. Njegovu fascinaciju “Cestom” dijele mnogi, za Georgea Monbiota je taj roman “najvažnije okolišno djelo ikad napisano”, u kojem vidi moćnu i surovu jeremijadu.

Strip počinje tres in medias!, a taj medias je nešto sasvim novo, neplodno, praznina, pepeo, svijet bez životinja i biljaka pod mračnim oblacima, s okljaštrenim, iznemoglim i suhim drvećem, kosturima i leševima, samoubojicama koji se klate s omči, ostatak svijeta kakvog znamo od batrljaka civilizacije, od građevina do artefakata, u nekoj postapokaliptičnoj tmurnoj, vjerojatno postnuklearnoj zimi. O uzrocima takvog stanja u stripu se ne progovara, katastrofa je naprosto tu – slutimo da su za nju ljudi zaslužni kao vrsta – fotogenična kao i svaka, a Larcenet tu imaginarnu kulisu savršeno razvija. Ali vrsta nisu svi, nego većina ili oni koji imaju moć, previše moći.

Bezimeni otac i sin hodaju prema jugu, ne bi li se spasili. Riječ je o pukom egzistencijalnom spasenju, dijelom i moralno-teološkom, ali ne i soteriološkom, jer – spasenja nema. Strip je za razliku od romana radikalno sekulariziran, nema u njegovu scenariju simbola vatre koju u sebi ljudi nose i koji je jedan od jačih lirskih i motivacijskih trenutaka romana i filma.

Otac i sin hodaju, ali ne po cesti, ona je opasna, njome krstare bande ubojica i kanibala, pa naši junaci kao partizani hodaju po suhim šumama i pepelnim livadama, puteljcima, jer strepe od ceste i njezinih vladara. Spomenuti kanibalizam pokazuje koliko smo ovisni o životinjskom i biljnom svijetu kojih više nema jer, osim nešto ljudi (i nekih kukaca, ispostavit će se), ništa nije preživjelo, sva hrana su konzervirani ostaci civilizacije, doslovce konzerve i – ljudi. U jednoj sceni se u podrumu kuće nalazi stado ljudi, za proteinske potrebe domaćina.

Odatle je strah oca i sina dvostruk: da će biti pojedeni, ali i da bi mogli postati kanibali, što je rasjed koji razlikuje dobro i zlo. Ideja dobrog je lijepo preispitana i u skladu s okolnostima minimalizirana na okrutno načelo dovoljnosti za opstanak. Iščeznula je svaka ljudskost, ideja pomoći slabijima, ma bilo kome osim sebi i svojem najbližem: nikome se ništa ne poklanja ni kad se ima konzerva viška, svi su sumnjivi. Zadaća oca je učiniti sve da mu sin preživi. Ali ta zadaća nije lišena skepse, jer svijet u kojem žive je otprilike “The Walking Dead” križan s “Mad Maxom”, pa zašto i kako onda uopće u tom svijetu živjeti? Majka je odustala od takvog svijeta, a otac sinu mora uliti nadu, makar i lažnu, štititi ga, poučavati i sačuvati ona dva metka u revolveru da živi ne padnu u ruke kanibalima. Istodobno, sin treba ocu, jer je on očev motiv da živi i preživi. Strip je fokusiran na odnos oca i sina, na stravičnu situaciju preživljavanja po svaku cijenu, osim kanibalizma, e da bi se dalje patilo i živjelo u neizvjesnosti. U koncentraciji na taj odnos nalazim i vrlinu adaptacije: moralne zasade su reducirane, u barbarstvu vrijede neka druga pravila, ali kanibalizam je ona linija nakon koje više ništa nema smisla. Očev napor da sinu da snagu, da ga uvjerava i motivira, ponekad obmanjuje, veličanstven je zato što se događa unatoč svemu, na neki način podsjeća na Benignijev “Život je lijep”, samo bez humora i katarze. Oprema ovog izdanja kao da potvrđuje tu tendenciju, naslovnica prvog izdanja je prikazivala sina i oca zamotane u krpe i kolica na kojima vuku imetak u kontekstu ohlađene prirode, planinskog usjeka i strvine automobila, dok naslovnica novijeg izdanja pokazuje profil oca na naslovnici, a sina na poleđini.

Kad se ovako spomenu otac i sin, otkupiteljske asocijacije dolaze po sebi, ali ne zavaravajte se, ovdje ih nema.

Dok hodaju prema jugu, jer tamo bi moralo biti toplije, iako za to nema nikakvih jamstava, možda je to uvjerenje tek puki atavizam svijesti minulog svijeta, otac i sin nailaze na iskušenja, susrete s neopasnim slijepcem, s bandama ubojica, s a priori sumnjivima, jer nestala je svaka solidarnost, zavladali su zakoni svijeta životinjskog, a u tom svijetu su uvijek najžešći sukobi unutar vrste, za hranu. Čovjek je sveden na elementarno koje s mukom privremeno nabavlja, ako je uspješan: hranu i toplinu, s tim što ova prva jedva osigurava i temeljnu, bazalnu toplinu.

“Cesta” je gotovo slikovnica, minimalnog dijaloga, beskonačnog hodanja i dvojbenog napredovanja. Strip pripovijeda crtežima, reklo bi se, neka posudim termin Zlatka Bukača kojim opisuje naraciju videoigara, da je riječ o “okolišnoj naraciji”, s time što ovaj put u tom terminu trebamo uočiti i njegovu ekološku dimenziju. Stripom dominiraju totali u kojima se naziru ostaci civilizacije, kuće, naselja, dalekovodi, semafori, vodotornjevi, ograde, opustošena priroda puna prijetećih lubanja i u njima povremeno s pozadinama sljubljeni likovi čiji prolazak kroz te puste pejzaže i vedute većinom čini pripovijedanje. Siva boja filma je ovdje zamijenjena crno-bijelom, ponekad izgrebanom i izblijeđenom do sivih rastera, ali je kontrast puno jači nego u filmu. Zemlja po kojoj hodaju je naprosto bezbojna, svedena na akromatske neboje, crnu i bijelu i sivu, pa će i more, kad otac i sin konačno dosegnu jedan od ciljeva, biti sivo i laž koja nije ponudila ni optimizam ni motivaciju za dalji hod. Slutim da bi i Danijel Žeželj uživao u crtanju ovih totala. Naravno, krupni planovi su sačuvani za emocije, za lica i za neka otkrića, kao što su konzerve hrane.

Pripovijedanje se, dakle, odvija kroz hodanje, i to traje, i treba trajati, jer proza je vrijeme, jer Larcenet je to u stanju: novim i novim sličicama držati napetost i voditi priču u tišini, jer to i jest svijet tišine, gdje je svaki zvuk alarm.

Vizualno likove možemo podijeliti u tri skupine: bande su u krpama i ponjavama, ali naoružane i ipak malo bolje odjevene, lutalice nalikuju mumijama, a kad se prikazuju gola tijela, ona su konclogorski mršava, s tim što nekima nedostaju dijelovi jer su bili žrtve kanibala. Užas, surovost i bezizlaznost su ono što čini strip potresnim, mučnim, a baš takva rješenja daju smisao ovom remek-djelu: nacrtano je potpuno beznađe.

No je li baš beznađe potpuno, to je na kraju stripa ipak relativizirano jer se pojavljuju još neki “dobri” ljudi s kojima bi sin mogao ići dalje. Prema jugu, dalje od ceste.