Mržnja je postala valuta

Istina je da sva sila na ovom svijetu ne može pretvoriti mržnju u ljubav. Može pretvoriti onoga koji te mrzi u roba, ali ne u ljubavnika. Sa svom silom ovoga svijeta ne može se od fanatika napraviti produhovljenog čovjeka. I sa svom silom ovoga svijeta ne može se pretvoriti čovjeka željnog osvete u prijatelja.

Juda, Amos Oz, Fraktura. Prijevod: Andrea Weiss Sadeh

Nadam se da je Amos Oz pogriješio i da strašna istina koju izgovara nije u potpunosti točna. Želim vjerovati, uostalom kao i svi mi, ili barem većina nas, da je ta istina istinita samo u okviru odličnog romana “Juda”. Za one koji ga nisu pročitali (toplo ga preporučujem) Juda iz romana s onim Judom na kojega većina svijeta, ili barem većina svijeta Knjige, prvo pomisli ima i nema veze.

Strašna je ta istina, ako je istinita, a bojim se da je Amos Oz u pravu. Nekako mi se čini da činjenice, kronologija i povijest, uz rijetke izuzetke, govore da je u pravu kad to izgovara, odnosno piše. Ali ne treba daleko gledati i analizirati, dovoljno je priključiti se na neku od mreža i provesti tamo koji dan.

Ali opet želim se nadati i nadam se da nije u pravu.

Ne samo zato što je strašno sve što je nepopravljivo, već i zato što živimo u svijetu u kojemu je mržnja u raznim svojim oblicima raširenija nego ikad prije, što živimo u svijetu u kojemu se lako mrzi i teško voli, i još gore, u svijetu u kojem ako nešto voliš to podrazumijeva da istodobno radi te ljubavi nešto mrziš. U svijetu homo digitalisa, ili kako ga već nazvati, u kojemu je mržnja – tvorci algoritama to će nazivati konflikt, hook, izazivanje emocije ili kako već – postala valuta.

U tom svijetu svatko od nas ima mnogo više uloga i identiteta nego što su imali naši preci i u tom svijetu potiče se da je jedna od uloga ili sve, ovisi kako ti grah padne i kako si se postavio, nekoga ili nešto mrziti. E sad, možda će netko reći da konflikt nije mržnja, da izazivanje emocija ne znači nužno da se izazivaju emocije mržnje, ili da sve to nije prava već virtualna mržnja, ili da je to neki njezin benigni i nevažan oblik, barem u većini slučajeva. I slažem se s tim.

Vjerojatno jest tako i nadam se da je tako, ali nepodnošljiva je lakoća u kojoj sve te “benigne mržnje” postaju prave. Granica, trenutak, riječi gdje se sve benigno i bezazleno pretvara u zloćudno i zlobno toliko je zamućena, neprepoznatljiva, rastegnuta i prikrivena da “produhovljeni ljudi” i ne osjete kad postanu fanatici. I to je ustvari strašno, jer granica gdje nešto postaje ljubav svima je jasna i svi je osjete. Ili bi barem tako trebalo biti. Ali možda je i to nestalo.