‘Vodio sam ilegalnu crkvu pod Sovjetima’

Profesor sociologije na Karlovu sveučilištu, predsjednik Češke kršćanske akademije i nositelj počasnog doktorata Sveučilišta u Oxfordu, Tomáš Halík je ugled stekao kao intelektualni autoritet koji povezuje vjersku zajednicu i sekularno društvo. Njegova biografija neraskidivo je vezana uz otpor totalitarizmu. U vrijeme komunizma bio je student filozofa Jana Patočke, a nakon što mu je režim zabranio akademski rad, tajno je zaređen za svećenika 1978. te je godinama djelovao u strukturama ‘podzemne Crkve’. Nakon Baršunaste revolucije postao je bliski suradnik čehoslovačkog, kasnije češkog predsjednika Václava Havela, te savjetnik pape Ivana Pavla II. Autor je brojnih međunarodnih bestselera, među kojima su nagrađivana djela “Želim da postojiš”, “Ispovjednikove noćne misli” i “Popodne kršćanstva”, kao i autobiografija “Zar je ovo bio život?”, koju je u prijevodu Vikice Tišljar objavio nakladnik Fraktura, a nedavno je od istog nakladnika i prevoditelja objavljena i njegova knjiga “Pisma papi”. U razgovoru za BestBook monsinjor Halík je govorio o svom putu od sekularnog humanizma do otkrića vjere, o pastoralnom radu u ilegali pod sovjetskom okupacijom, o nužnoj transformaciji Katoličke crkve, o fenomenu češke sekularizacije, te o etičkim izazovima suvremene Europe u vremenu globalne krize i uspona nacionalizma.

BestBook: Vaši roditelji nisu bili praktični vjernici: u svojoj knjizi ‘Zar je ovo bio život?’ navodite da ste odrastali u okruženju sekularnog humanizma…

Moji su roditelji proveli značajan dio svog života tijekom postojanja Prve Čehoslovačke Republike (1918. – 1939.) i ostali vjerni vrijednostima koje je proglasio osnivač države, T. G. Masaryk: vjera u demokraciju, humanost, toleranciju, znanstveni napredak i ključnu ulogu kulture i obrazovanja. Moj je otac bio književni povjesničar, urednik djela pisca Karela Čapeka, prijatelj cijele generacije pisaca, pjesnika i umjetnika. Ta je generacija zadržala poštovanje prema kršćanstvu kao dijelu europske kulturne baštine, ali je izgubila kontakt s crkvom. Ovo društvo i golema knjižnica moga oca formirali su okruženje koje me oblikovalo. Zahvalan sam na tom odgoju na mnogo čemu, ali kako sam odrastao,sekularni humanizam mi se činio preuzak: tražio sam transcendentalnu, ‘vertikalnu’ dimenziju života.

BestBook: Što vas je usmjerilo na put vjere?

Rođen sam 1948. godine, kada su komunisti preuzeli vlast u našoj zemlji. Na sam dan kada su me roditelji odvodili iz bolnice – moja majka je imala 44, a otac 48 godina – zvona su zvonila u Pragu i topovi su tutnjali: najavljivali su izbor prvog komunističkog predsjednika, Klementa Gottwalda. Odmah je započeo razdoblje oštrog staljinističkog terora. Katolička crkva postala je meta najžešće represije. Komunisti su nastojali nastaviti antiklerikalne tradicije koje su utjecale na veliki dio češkog društva od nacionalnog preporoda u 19. stoljeću. U to vrijeme, Katolička crkva se smatrala saveznikom austrijske Habsburške Monarhije, a moderni češki nacionalizam bio je izraz te emancipacije. To je bilo upravo suprotno razvoju u Poljskoj, gdje se Katolička crkva shvaćala kao glavni stup nacionalnog identiteta protiv ruskog pravoslavlja i pruskog protestantizma. To je i razlog zašto je sovjetski komunizam odabrao Čehoslovačku kao polje za eksperiment potpunog istiskivanja religije iz javne sfere. U tome je bio dosljedniji i energičniji nego u svim okolnim komunističkim državama. Moj put do vjere imao je mnogo faza i motiva. U početku je to bila estetska i intelektualna fascinacija zabranjenom katoličkom kulturom – privlačila me arhitektura praških crkava, sakralna glazba i književnost. Posebno me privukao manjinski engleski katolicizam, knjige G. K. Chestertona, Grahama Greenea, a kasnije i teologija kardinala Newmana. Šarm zabranjenog svakako je ovdje odigrao ulogu, a bio je i izraz protesta protiv režima i ideologije koju je nametnuo. Od sredine 1960-ih bio sam ‘simpatizer’ katolicizma, ali još nisam imao nikakav kontakt sa živom crkvom. Razdoblje neposredno prije Praškog proljeća 1968. bilo je za mene odlučujuće. U to vrijeme, nakon dugog robijanja – često dvanaest do šesnaest godina – iz zatvora su se vraćali svećenici i obrazovani laici koji su činili intelektualnu i moralnu elitu češkog katolicizma. Te velike ličnosti postale su moji učitelji i uzori, moji očevi u vjeri. Kroz svjedočanstvo tih ljudi, ovo lice crkve učinio sam svojim domom. Bilo je to oko 1968. godine, bilo je to proljeće mog života, proljeće političkih nada za liberalizaciju režima tijekom Praškog proljeća i ujedno proljeće crkve nakon reformnog Drugog vatikanskog koncila.

BestBook: To sudbonosno ljeto 1968. proveli ste u Velikoj Britaniji na usavršavanju engleskog jezika. Nakon sovjetske invazije 20. kolovoza imali ste prilike ostati u Britaniji na studiju, ali ste se odlučili vratiti u Čehoslovačku. Zašto?

Odmah nakon okupacije, čehoslovačka veleposlanstva izlazila su u susret onim građanima, posebno studentima, koji su željeli produžiti svoj boravak na Zapadu. Većina njih je tada – kada je ta dobrohotnost završila – odlučila emigrirati. U to vrijeme, u Britaniji, gdje me je okupacija sustigla i gdje sam počeo studirati, primio sam poruku od prijatelja iz Praga da je još uvijek moguće na neki način nastaviti mnoge crkvene aktivnosti, ali da su najaktivniji ljudi emigrirali. Tada sam odlučio vratiti se.

BestBook: U knjizi ste pisali i o utjecaju koji je na vas imalo samospaljivanje Jana Palacha, kojega ste proglasili svojim ‘nekanoniziranim svecem’. Kako danas gledate na njegov čin mučeništva? Je li njegova motivacija bila opravdana? Je li njegova žrtva bila uzaludna?

Da, glavni motiv zašto sam odlučio ostati u domovini unatoč režimu koji su uspostavili okupatori i pridružiti se disidentstvu, pokretu otpora, bila je smrt Jana Palacha. U to vrijeme neki su kršćani njegov čin osudili kao samoubojstvo. Ja sam tvrdio da to nije bilo samoubojstvo u smislu odbijanja dara života. Da je to više bila žrtva: dao je svoj život kako bi prosvjedovao protiv početne suradnje, kako bi drastičnim činom probudio društvo iz umora i letargije, kako bi pozvao na ustrajnost u otporu režimu. Žrtvovao je svoj život kako bi pokazao da su mu moralna kvaliteta društva i odanost slobodi vredniji od vlastitog života. Kada sam organizirao zadušnicu za Jana Palacha i nosio njegovu posmrtnu masku u crkvu, shvatio sam da nas je svojim činom obvezao na odanost vrijednostima u koje je vjerovao. Kad god me je tajna policija ispitivala tijekom sljedećih 20 godina, sjetio bih se Palacha: samo zbog sjećanja na njega morao sam odbiti sve ponude suradnje. Upravo zato da njegova žrtva ne bi bila uzaludna. Na dvadesetu obljetnicu njegove smrti u siječnju 1989. u Pragu su započele masovne demonstracije, i to je bio početak procesa koji je doveo do pada režima i kraja okupacije krajem te godine. Sjeme je umrlo, ali je s vremenom donijelo plod.

Nakon sovjetske okupacije započelo je još dvadeset godina progona svih oblika građanskih sloboda, uključujući i progon crkve. Progon u godinama 1969. – 1989. nije bio tako drastičan kao tijekom staljinističkog doba, ali je bio sofisticiraniji. Moć tajne policije lebdjela je nad svime – režim je kontrolirao sve, nije uvijek intervenirao, ali je stalno održavao atmosferu straha i prikrivanja u društvu

BestBook: Kasnije ste se pridružili tajnom udruženju katoličkih vjernika, ‘podzemnoj Crkvi’, i zaredili se za svećenika u tajnosti. Kako ste se priključili toj tajnoj organizaciji? Kako je to izgledalo i koji su bili ciljevi vašeg djelovanja u ‘podzemnoj Crkvi’? Morali ste se skrivati čak i pred nekim članovima vlastite obitelji…

Nakon sovjetske okupacije započelo je još dvadeset godina progona svih oblika građanskih sloboda, uključujući i progon crkve. Progon u godinama 1969. – 1989. nije bio tako drastičan kao tijekom staljinističkog doba, ali je bio sofisticiraniji. Moć tajne policije lebdjela je nad svime – režim je kontrolirao sve, nije uvijek intervenirao, ali je stalno održavao atmosferu straha i prikrivanja u društvu. Ovo razdoblje moralno je oštetilo društvo više od terora staljinizma. Otpor je u Čehoslovačkoj imao uglavnom tri sloja – politički otpor, koji je kulminirao aktivnostima pokreta Povelja 77, kulturni otpor – predavanja, seminari, kao i kazališne predstave i izložbe umjetničkih djela u privatnim stanovima, ‘samizdat’, objavljivanje i distribucija zabranjenih knjiga i časopisa itd., te crkveni otpor – aktivnosti ‘podzemne Crkve’, uključujući duhovno obrazovanje i tajna zaređivanja. Imao sam mnogo prijatelja među vodećim ličnostima političkog disidenstva, četrdeset godina me povezivalo duboko osobno prijateljstvo i suradnja s Václavom Havelom – kada je bio disident, a zatim i predsjednik – ali prije svega sam se trudio što više povezati kulturno i crkveno disidentstvo. Komunistički režim je dopuštao svećenicima koji su mu položili ‘zakletvu vjernosti’ da služe bogoslužja, ali praktički ništa drugo. Ono što je bilo živo u Crkvi i što je nosilo duh koncila, posebno ekumenska suradnja i napori za dijalog s modernom kulturom i društvom, nakon okupacije 1968. prešlo je u ilegalu – s gledišta režima, u ilegalne, protudržavne aktivnosti. Uključio sam se u taj oblik djelovanja Crkve i odlučio u njoj služiti kao svećenik. Ovdje smo nastojali razviti upravo one aktivnosti Crkve koje režim nije dopuštao i progonio. To je uključivalo rad s mladima, sa studentima i intelektualcima, studij i obrazovanje. Nastojali smo spriječiti da se Crkva nađe u getu, izolirana od života i misli u slobodnom svijetu. Uz mnoge rizike i često u doista dramatičnim okolnostima, organizirali smo predavanja vodećih zapadnih teologa i filozofa, koji su dolazili kao turisti vikendom, te su tijekom svog boravka u privatnim stanovima upoznavali nekoliko skupina naših ljudi s događanjima u svjetskoj Crkvi. Među njima su bili mislioci raznih smjerova, od kasnijih kardinala Schönborna i Kaspera, Hansa Künga, J. B. Metza, do filozofa Charlesa Taylora i Jacquesa Derride. Godinama kasnije postalo je jasno koliko je to iznimno važno. Mnogi katolici pali su u intelektualnu izolaciju, kamo ih je režim htio potisnuti, a zatim su doživjeli ‘kulturni šok’ suočeni s prirodnim promjenama slobodnog zapadnog društva i Crkve, te nisu bili u stanju sudjelovati u kreativnom dijalogu sa suvremenim društvom i kulturom. Upali su u besplodnu nostalgiju za prošlošću, koja se nikada neće vratiti. Međutim, ako se bilo koji sustav – društveni, intelektualni, religijski – zatvori u sebe i nije u stanju komunicirati s drugim sustavima, primjerice sa suvremenom znanošću i umjetnošću, ne može adekvatno reagirati na vanjske podražaje, degenerira i postupno umire. Mnogo sam razmišljao o tome zašto su određeni oblici kršćanstva sazrijevali i produbljivali se tijekom razdoblja progona, dok su drugi postali truli. Ali to bi bila zasebna tema.

BestBook: Spomenuli ste da ste bili jako bliski s Václavom Havelom. Timothy Garton Ash je u jednom intervjuu rekao u šali da se Havel kad je postao predsjednik držao uspravno kao da je ‘progutao metlu’. Kako je po vama Havel ispunio svoju ulogu kao prvi predsjednik tranzicijske Čehoslovačke odnosno kasnije Češke?

Nakon 1989. godine, Havel je u politički život, i ne samo u našoj zemlji, unio prije svega novi jezik i novi stil političke kulture. Pripadao sam krugu njegovih starih prijatelja s podzemnih seminara, s kojima se kao predsjednik redovito sastajao, raspravljao i često nam slao rukopise svojih govora na kritičke komentare. U njegovim poznatim govorima na međunarodnim forumima – počevši od poznatog govora u američkom Kongresu – uvijek sam prepoznavao odjeke naših davnih rasprava o djelima Emmanuela Levinasa, Hanne Arendt, Erica Voegelina, Paula Ricoeura i drugih. Havel je imao intuiciju umjetnika: uvijek je znao prepoznati ključnu ideju i izraziti je jezikom pisca. U tome mu nijedan političar nije parirao. Tragedija uspona populista i demagoga do najviših ešalona politike, od SAD-a, preko Mađarske i Slovačke, a sada i u našoj zemlji, leži prvenstveno u činjenici da demokratskoj oporbi nedostaju uvjerljive ličnosti s moralnim i intelektualnim autoritetom.

BestBook: Havel je nadgledao miran raspad zemlje. Je li razlaz između Čeha i Slovaka bio neizbježan? Treba li danas žaliti za nestalom državom ili je taj proces bio uspješna priča? Vidjeli smo kako je raskid državnih veza završio u bivšoj Jugoslaviji…

Mislim da je podjela bila nužna i drago mi je da se dogodila na potpuno miran način te da su se odnosi između Čeha i Slovaka nakon podjele republike još više poboljšali, emocionalno produbili. Slovaci u Slovačkoj često vrlo pozitivno reagiraju na Čehe – što nije uvijek bio slučaj prije podjele – a Česi kod kuće slično na Slovake. Neki slovački populistički političari sve su svoje neuspjehe nakon 1989. godine pripisivali navodno neravnopravnom položaju u zajedničkoj državi. Slovacima je bilo potrebno iskusiti neovisnost i vlastitu odgovornost. Čehoslovačka je do određene mjere bila umjetna unija dvaju naroda s prilično različitim kulturnim i povijesnim formacijama. Češke zemlje – Bohemija i Moravska – već su bile među područjima s najnaprednijom industrijom, visokokvalitetnim obrazovanjem, bile su snažno modernizirane, industrijalizirane, urbanizirane i stoga sekularizirane zemlje. Crkva, koja se previše ukorijenila u poljoprivrednu kulturu, nije bila u stanju na vrijeme odgovoriti na izazove modernosti i industrijske revolucije. To je bio glavni uzrok sekularizacije u smislu ekskulturacije, gubitka sposobnosti Crkve da utječe na način života i razmišljanje velikih dijelova društva. Slovačka je bila dio Mađarske, tamo su prevladavala poljoprivredna područja i tradicionalni narodni katolicizam. Česi su se oduvijek ponosno deklarirali prema Zapadu. Bio je puno veći utjecaj austrijske i njemačke kulture nego ‘slavenstva’. Putinov režim do danas pokušava bivše satelite vezati ideologijom ‘slavenske uzajamnosti’ – i ta ideologija ima određeni utjecaj u Slovačkoj, za razliku od Češke. Kult slavenstva započeo je u 19. stoljeću kao plod herderovskog njemač- kog romantizma, a zatim ‘rukopisa’, koji su se pokazali – zahvaljujući T.G. Masaryku – krivotvorinama. Nakon Drugog svjetskog rata kult slavenstva postao je dio komunističke ideologije i time je diskreditiran. Za većinu Čeha pripadnost zapadnom svijetu puno je važnija od pripadnosti slavenskom svijetu. Imamo slavenski jezik, ali zapadnu dušu, zapadnu kulturu.

BestBook: Unutar crkvenih struktura slovite za liberala. Kakav bi trebao biti novi identitet Katoličke crkve u svijetu koji se sve brže mijenja?

Odbacujem etiketu ‘liberala’. Kršćani su danas podijeljeni. Uglavnom nije riječ o podjeli između crkava i denominacija, već o mnogo dubljim podjelama unutar njih, podjeli mentaliteta pojedinih struja u kršćanskim crkvama. One često kopiraju podjele unutar pojedinih zemalja i unutar nacionalnih zajednica. Kršćani jedne vrste mentaliteta u različitim crkvama razumiju jedni druge – na primjer, fundamentalistički protrumpovski evangelici, promoskovski pravoslavni i katolički protivnici reformi pape Franje s jedne strane, a s druge strane, kršćani koji im se protive, a koji se u različitim crkvama trude trajno produbiti razumijevanje Evanđelja i onoga što Bog komunicira kroz ‘znakove vremena’. Ne slažem se s onima koji koriste političke etikete ‘konzervativno’ i ‘progresivno, liberalno’ ili desničarsko i ljevičarsko za označavanje ovih struja. Uvjeren sam da glavna razlika nije između desnice i ljevice, već između površine i dubine. Uvjeren sam da oba ekstremna krila mišljenja, ‘konzervativna’ i ‘progresivna’, dijele istu pogrešku: previše se usredotočuju na površinu, na institucionalnu stranu kršćanstva. Neki obećavaju spasenje od njegovog očuvanja u sadašnjem ili prijašnjem obliku, drugi od njegove promjene. Naravno, promjena je moguća. Kršćanstvo – kao i sva živa bića – prolazilo je u povijesti kroz transformacije, niz reformi i preoblikovanja. Tamo gdje oblik crkvenog života i načini izražavanja vjere postanu toliko stagnirajući da oblik deformira sadržaj, reformaje nužna. Crkva se, riječima svetog Augustina, uvijek reformira, ‘semper reformanda’. Ali nije stvar u promjeni vanjskih struktura, već u dubljem razumijevanju sadržaja, srži. Papa Franjo pozvao je Katoličku crkvu na hrabru transformaciju, na ‘sinodalni put’. Pojam sinodalnost nastao je kombinacijom dviju grčkih riječi, syn i hodos, što znači: zajednički put. Crkva, čiji su se mnogi oblici našli u krizi, treba se transformirati iz krute institucije u zajedničko putovanje. Reforma koju je pokrenuo papa Franjo treba biti promjena mentaliteta, ‘obraćenje Crkve’. Danas, kada, prema papi Franji, nije riječ samo o epohi promjene, već o promjeni epohe, stojimo na pragu nužne duboke transformacije. Kruti klerikalni oblik Crkve izgubio je kredibilitet i vitalnost, pretvara se u sektu. Ali alternativa mora biti nešto sasvim drugačije od ‘liberalnog kršćanstva’, koje tek kopira strukture Crkve nastale iz Reformacije ili jeftin pokušaj ‘modernizacije’ u smislu prilagođavanja sekularnom okruženju. Protestantske liberalne crkve danas u mnogim zemljama doživljavaju mnogo veću krizu i gubitak vjernika nego Katolička crkva. Kršćanstvo trećeg tisućljeća mora se duhovno produbiti, razviti duhovnu dimenziju kršćanstva. Da reforma, nužna promjena oblika, ne bi donijela samo bolne raskole, mora biti obnova žive jezgre. Mora biti popraćena odgovornim naporom da se dublje shvati što je srce, srž, što uistinu čini identitet kršćanstva. Identitet kršćanstva ne sastoji se u nekom skupu dogmi ili pravila: oni imaju važnu, ali samo servisnu ulogu. Jezgra kršćanstva je uskrsli, živi Krist, živi u vjeri, nadi i ljubavi muš- karaca i žena u Crkvi i izvan njezinih vidljivih granica. Ta Kristova prisutnost u povijesti raste, živi Krist je ‘semper maior’, sve veći. Njegova prisutnost ne može se miješati s rastom broja vjernika ili rastom društvenog utjecaja crkava. Nije stvar ‘širine’ već ‘dubine’, nije stvar količine već autentičnosti. Drugi vatikanski koncil započeo je egzodus iz ‘katolicizma’ – ispovjedno zatvorenog oblika modernog kršćanstva – u istinsko katoličanstvo. Katolicizam, univerzalnost i ekumenizam, dar su i zadatak koji se mora autentično razvijati kroz povijest.

Liberalna demokracija našla se u krizi u eri globalizacije: potrebno ju je nadopuniti i produbiti određenom moralnom vizijom koja bi mobilizirala etički potencijal ljudi. Taj dodatak ne može biti fundamentalizam, niti konzervativno-nacionalističko kršćanstvo današnjih vladara Mađarske ili Slovačke, ideologije koje gravitiraju prema autoritarnoj državi

BestBook: Koliko poznajete situaciju u hrvatskoj crkvi?

Čini se da je, uz iznimku nekolicine uglednih prelata i teologa, riječ o prilično konzervativnoj organizaciji unutar Katoličke crkve – većina svećenika i vjernika u Hrvatskoj bila je prilično suzdržana prema ekumenskim naporima i pokušajima otvaranja crkve pokojnog pape Franje… Prije nekoliko godina imao sam izvrsno iskustvo u Hrvatskoj. U Dubrovniku je tadašnji nadbiskup organizirao zajednički seminar za studente teologije – katoličke, evangeličke i pravoslavne iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Kao predavači pozvani su istaknuti katolički, evangelički i pravoslavni teolozi iz zapadne Europe i SAD-a. Bilo je izuzetno zanimljivo i korisno. Međutim, bojim se da su takve inicijative u Hrvatskoj prije iznimka nego pravilo.

BestBook: Može li Europa preživjeti aktualni uspon nacionalizma i ksenofobije bez ponovnog otkrivanja svojih duhovnih korijena? Što kršćanstvo danas može ponuditi ljudima koji se osjećaju izgubljeno u svijetu koji nudi previše izbora, a premalo smisla?

Liberalna demokracija našla se u krizi u eri globalizacije: potrebno ju je nadopuniti i produbiti određenom moralnom vizijom koja bi mobilizirala etički potencijal ljudi. Taj dodatak ne može biti fundamentalizam, niti konzervativno-nacionalističko kršćanstvo današnjih vladara Mađarske ili Slovačke, ideologije koje gravitiraju prema autoritarnoj državi. Vođenje ‘kulturnih ratova’ protiv nezaustavljivog procesa tranzicije europskih naroda iz modernosti u postmoderni svijet globalnog multikulturalnog društva je izgubljena bitka, kontraproduktivan napor koji će ubrzati i produbiti proces ‘rascrkvenjavanja religije’. Fundamentalistički i nacionalistički ‘katolicizam bez kršćanstva’ naravno da će imati svoje glasne pristaše i političku podršku; uvijek ima i uvijek će biti dovoljno ljudi koji žude za jednostavnim odgovorima na složena pitanja u sve kompliciranijem svijetu. U sjemeništima i samostanima koji se prazne diljem Europe, često sada dolaze i sigurno će dolaziti kandidati koji svoju tjeskobu i osobnu nezrelost kompenziraju prividnom nepokolebljivošću tradicionalizma. To je suprotno istinskoj tradiciji, živoj rijeci kreativnog prenošenja vjere, stalne rekontekstualizacije i reinterpretacije. Međutim, od tih grana Crkve ne može se očekivati da će donijeti prekrasno cvijeće i zdrave plodove. Ono što nedostaje današnjoj civilizaciji jest etička vizija koju nude socijalne enciklike pape Franje – posebno ‘Laudato si’ o ekološkoj odgovornosti i ‘Fratelli tutti’ o prevladavanju zidova predrasuda između religija i kultura. Ovi tekstovi imaju inspirativnu moć. Svojim knjigama pokušavam potaknuti čitatelje da imaju hrabrosti razviti drugačije lice kršćanstva od nacionalizma i fundamentalizma. Kad sam na ulicama Varšave vidio mnoštvo pristaša određenih političkih snaga kako viču antisemitske slogane i skandiraju ‘Želimo Boga’, morao sam se zapitati kakvog Boga ti ljudi žele. To sigurno nije onaj kojeg je židovski rabin iz Nazareta nazivao svojim nebeskim Ocem. Zahvalan sam Bogu što je Crkvi dao papu Franju, koji je pokazao Boga milosrđa i solidarnosti, solidarnosti sa siromašnima, progonjenima, s migrantima, Boga koji nas vodi do odgovornosti zanaš okoliš, ugrožen ljudskom sebičnošću i pohlepom. Boga čiji glas odjekuje u svetištima savjesti jasnije nego u mnogim udžbenicima o moralu i kanonskom pravu. Vjerujem da će papa Lav nastaviti tim putem. Desetljećima, u nizu svojih knjiga i govora, pokušavam pokazati da je vjera nešto drugo od ‘religijske ideologije’, da je to egzistencijalna orijentacija osobe. Nije slučajno da je riječ ‘vjera’ blizu riječima povjerenje i odanost. Mi kršćani nemamo monopol na ovaj stav ‘ontološkog povjerenja’. Evanđelje nam govori da Duh slobodno puše gdje hoće. Međutim, crkve koje će istinski živjeti iz srži evanđeoske poruke mogu biti škole u kojima će se taj stav stalno njegovati i razvijati. Zdrava vjera je saveznik razuma i izvor slobode, povezan s odgovornošću.

BestBook: Češka je poznata kao jedna od najmanje religioznih zemalja svijeta. U kakvim se okolnostima i pod kojim utjecajima taj proces odvijao? Kao istaknuti češki teolog, kako doživljavate taj trend? Jeste li razočarani?

Naša zemlja prošla je kroz tri vala sekularizacije kao rezultat sociokulturnih promjena: meku sekularizaciju tijekom brzog prijelaza iz agrarnog u industrijsko društvo, tešku nasilnu sekularizaciju tijekom komunističkog režima i još jednu meku sekularizaciju tijekom prijelaza iz totalitarnog društva u krhku pluralističku demokraciju postmoderne ere. Rezultat nije ateizam, već distanciranje od organizirane religije. Broj istinski uvjerenih ateista slično je malen kao i broj aktivnih vjernika koji se u potpunosti identificiraju s učenjima i praksama crkava. Većinu čini šarolika mješavina agnostika, ‘apateista’ – koji nisu neprijateljski raspoloženi prema religiji, već su ravnodušni – ‘religioznih nepismenih’ i duhovnih tragatelja – a možda najviše onih koji ne vjeruju u Boga, kako crkve govore o Njemu, već u ‘nešto iznad nas’. Religija nije nestala u procesu sekularizacije, već se transformirala. Međutim, transformacije, krize i iskušenja izazov su za pronalaženje novih putova i prilika za dublje razumijevanje onoga što je bitno.

BestBook: U svojoj knjizi ‘Popodne kršćanstva’, koja ima podnaslov ‘Hrabrost za promjenu’, također govorite o potrazi za novim oblikom kršćanstva…

U tumačenju povijesti kršćanstva primjenjujem metaforu koju je osnivač dubinske psihologije, C. G. Jung, koristio u tumačenju dinamike ljudskog života: djetinjstvo i mladost uspoređivao je s jutrom, nakon čega slijedi podnevna kriza u srednjim godinama, a njezino prevladavanje otvara poslijepodne života kao vrijeme zrelosti. Slično tome, predmoderno doba vidim kao jutro kršćanske povijesti, čiji je zadatak bio izgraditi institucionalne i doktrinarne strukture. Zatim je došla podnevna kriza – to je bilo vrijeme modernosti, sekularizacije, ateizma i potresanja tradicionalnih struktura, koje kulminira u našem vremenu. Međutim, istovremeno se otvara mogućnost zrelijeg oblika kršćanstva. Jezgra Evanđelja je Isusov poziv na transformaciju (metanoju). Ta transformacija znači okretanje od sebičnog ega, egocentričnosti, prema svijetu drugih i prema misteriju ‘apsolutno Drugog’, Boga. To se odnosi na pojedince, ali i na crkve – one moraju izaći iz ‘kolektivnog narcizma’, egocentričnosti i shvatiti da su tu za sve. Hodati s drugima u dijalogu, međusobnom poštovanju i obogaćivanju. Imaju puno toga za ponuditi, ali i puno toga za naučiti.