Kultura na dobitku!

Može li se danas u Hrvatskoj živjeti od knjige? Golema većina hrvatskih pisaca ne može i ne živi od pisanja, no čini se da izdavači to uspijevaju. Iza nakladničke industrije, koja se tradicionalno smatra ugroženom poput ličkog medvjeda, stoje tvrtke s milijunskim prihodima, desecima i stotinama zaposlenih, a kod dijela njih i vrlo solidnom dobiti. Fina je još za 2023. zabilježila da je dobit ostvarilo 67,5 posto poduzetnika u široj izdavačkoj djelatnosti, uz pozitivan konsolidirani financijski rezultat sektora. Poslovni rezultati vodećih nakladnika u godinama nakon toga pokazuju da objavljivanje knjiga u Hrvatskoj nije samo civilizacijski i kulturni pothvat nego, barem za dio tržišta, i uspješan posao. Pogledali smo koliko najveći i najvidljiviji hrvatski nakladnici zarađuju, koliko troše, koliko ljudi zapošljavaju, kako su im se prihodi i dobit mijenjali posljednjih godina te što te brojke govore o domaćem tržištu knjiga. Pritom nad cijelom računicom ostaje jedno veliko pitanje: kako bi ona izgledala bez javnog novca?

Premda posljednjih godina raste, hrvatsko nakladništvo prošlo je u posljednjih dvadesetak godina kroz razne faze. Kako se može iščitati iz podataka Financijske agencije (Fina), u tom je razdoblju najbolja godina za hrvatske nakladnike bila 2008., posljednja godina prije nego je Hrvatska osjetila pune posljedice globalne financijske krize. Tada su poduzetnici registrirani za izdavanje knjiga ostvarili prihode od 184,5 milijuna eura, preračunato iz tadašnjih kuna, odnosno dobit od 10,3 milijuna. Nakon toga uslijedio je strmoglavi pad: prema izračunu na temelju podataka Fine, prihodi su primjerice 2010. pali na približno 67,7 milijuna eura. Zatim je uslijedio dugotrajan polagani oporavak, prekinut nakratko pandemijom koronavirusa, koji se tek posljednjih godina pretvorio u snažniji rast.

No iza općenitih trendova i brojki krije se izrazito raslojeno tržište. Među hrvatskim nakladnicima pritom treba razlikovati velike kuće čiji prihodi ne dolaze samo od klasičnog izdavanja knjiga nego i od udžbenika, obrazovnih izdanja, distribucije i sličnih izvora, te manje nakladnike čije se poslovanje uglavnom temelji na beletristici, publicistici i drugim knjigama namijenjenima širokoj publici. Najbolji primjeri prve skupine su Školska knjiga i Profil Klett. Prema podacima Fine, Školska knjiga u 2025. ostvarila je 42,4 milijuna eura prihoda, uz oko 310 zaposlenika, a Profil Klett, u kojemu je radilo 125 ljudi, 16,6 milijuna eura. U drugu skupinu spadaju primjerice Fraktura, Hena com, OceanMore, Naklada Ljevak, Petrine knjige, Jesenski i Turk, Profil knjiga, nakladnici koji se pretežno bave izdavanjem knjiga za opće tržište i nemaju značajniju udžbeničku djelatnost. Oni imaju najviše dva tuceta stalno zaposlenih, a njihovi prihodi uglavnom ne prelaze nekoliko milijuna eura. Te apstraktne razlike možemo pretvoriti i u konkretne brojke: prihod Školske knjige prošle je godine bio gotovo sto puta veći od prihoda OceanMora, a gotovo isti omjer vrijedi i za broj zaposlenih. Dobit Školske knjige u iznosu od 4,08 milijuna eura veća je od ukupnog prihoda četiriju nakladnika: Frakture, OceanMora, Petrinih knjiga te Jesenskog i Turka. Sve to jasno pokazuje koliko udžbenički segment mijenja razmjere nakladničkog poslovanja. Kako bilo, uspjeh na tržištu školskih udžbenika podliježe specifičnim poslovnim vještinama kojima se u ovome tekstu nećemo baviti. Koncentirat ćemo se stoga na drugu skupinu nakladnika.

U posljednjih dvadesetak godina na hrvatskom se tržištu isprofilirao niz manjih i srednje velikih nakladnika koji objavljuju neke od kulturno najvidljivijih i najvažnijih beletrističkih i publicističkih naslova. Pozitivno posluju Fraktura, Hena com, OceanMore, Jesenski i Turk, Petrine knjige, Edicije Božičević, Profil knjiga, Naklada Ljevak i brojne druge izdavačke kuće. Nakladnik V.B.Z., koji ima i relativno veliku vlastitu maloprodajnu infrastrukturu i čak 81 zaposlenog, imao je prošle godine 6,04 milijuna eura prihoda, 5,96 posto više nego godinu ranije, te 31,1 tisuću eura dobiti, pokazuju podaci Fine. Naklada Ljevak ostvarila je 3,11 milijuna eura prihoda, uz rast od 5,91 posto, te 137,3 tisuće eura neto dobiti, 31,44 posto više nego prethodne godine. Fraktura je na prihodovnoj strani rasla još snažnije: prihod joj je povećan 18,94 posto, na 2,69 milijuna eura, a dobit 8,67 posto, na 97,5 tisuća eura. Ispod milijun eura raspon je još veći. Hena com povećala je prihod 7,26 posto, na 992,7 tisuća eura, i ostvarila 209,4 tisuće eura dobiti. OceanMore, nakladnik sa samo tri zaposlena, prihodovao je 442,8 tisuća eura, 6,07 posto više nego 2024., uz 36,1 tisuću eura dobiti, dok su Petrine knjige – u kojima su po podacima Fine zaposlene samo dvije osobe – prihod povećale 18,39 posto, na 432,7 tisuća eura, i ostvarile 76,2 tisuće eura dobiti. Najveći rast prihoda među njima zabilježili su Jesenski i Turk, čak 42,33 posto, na 413,1 tisuću eura, uz 11,2 tisuće eura dobiti. Edicije Božičević, znatno manja kuća, završile su godinu sa 112,6 tisuća eura prihoda i 776 eura dobiti. Tvrtka Profil knjiga, koju treba razlikovati od Profil Kletta, ostvarila je s deset zaposlenih prihode od 1,55 milijuna eura i dobit od 146,4 tisuće. Brojke tako pokazuju da su prihodi gotovo svih ovih nakladnika u 2025. rasli, kod nekih i vrlo snažno, premda rast prihoda nije nužno pratio i rast dobiti. Gledano iz čitateljske, ili čak šire društvene perspektive, zanimljivo je da ekonomska snaga nakladnika nije uvijek razmjerna njihovoj kulturnoj vidljivosti: kuće s nekoliko zaposlenih i nekoliko stotina tisuća eura godišnjeg prihoda objavile su neke od najzapaženijih domaćih i prijevodnih naslova na hrvatskom tržištu.

Kako je, međutim, moguće da u zemlji u kojoj se godinama govori da se knjige sve manje čitaju, a građani žale na pad standarda i rast troškova života, nakladnici knjiga uglavnom posluju uspješno? Krije li se dio odgovora u tome što prodaja knjiga nije njihov jedini izvor prihoda? Kako bi njihove bilance izgledale kada bi iz njih nestale državne i druge javne potpore? Prema podacima Ministarstva kulture i medija, za programe potpore izdavanju knjiga u 2025. prijavilo se 147 nakladnika, a sredstva je dobilo njih 79. Ukupno im je odobreno 2,58 milijuna eura za najmanje 661 knjigu. Ministarstvo pritom propisuje da pojedini nakladnik može dobiti najmanje 3000, a najviše 100.000 eura, a najmanje 30 posto ukupno odobrenog iznosa mora utrošiti na honorare domaćim autorima, uključujući prevoditelje. Fraktura, Hena com, Naklada Ljevak i V.B.Z. dobili su po 100.000 eura izravne potpore za izdavačke programe. OceanMore i Petrine knjige dobili su po 80.000 eura, Školska knjiga 70.000, Mozaik knjiga i Znanje po 50.000, a Jesenski i Turk 40.000 eura. To nisu zanemarivi iznosi, osobito kada se usporede s veličinom pojedinih nakladnika. Istina, iznos koji je dobila Fraktura predstavlja samo 3,7 posto od ukupnih prihoda tvrtke, no kod OceanMora i Petrinih knjiga potpora ministarstva predstavlja čak oko 18 posto godišnjih prihoda. To, dakako, ne znači da bi prihodi tih kuća bez države automatski bili manji upravo za taj postotak niti da bi bez potpore završile u gubitku. Potpora je namjenska i njome se financiraju konkretni troškovi proizvodnje knjige – od autorskih i prevoditeljskih honorara, uredničkog rada, lekture, korekture i dizajna do tiska, promidžbe i distribucije – pa bi bez nje nakladnik mogao smanjiti broj izdanja, odustati od skupljeg prijevoda, tiskati manju nakladu ili drugačije rasporediti troškove.

Nadalje, dio javnog novca u nakladničke kuće slijeva se kroz program otkupa knjiga za javne knjižnice. Tu je važno napomenuti da nije riječ o subvenciji koju država jednostavno uplaćuje nakladniku, nego o sredstvima koja ministarstvo dodjeljuje knjižnicama, a one njima kupuju knjige uvrštene na popise A i B. Drugim riječima, država ovdje ne financira proizvodnju nego stvara institucionalnu potražnju za već proizvedenom knjigom. U 2025. za tu je namjenu bilo odobreno 2,406 milijuna eura, a knjižnice su tim sredstvima kupile 112.724 primjeraka knjiga 163 nakladnika. Treba ipak naglasiti da dio tog iznosa odlazi distributerima. Pojedini naslov kupljen je u rasponu od samo dva do čak 532 primjerka, dok se najveći broj otkupljivao u nakladama između 20 i 200 primjeraka. Ministarstvo pritom navodi da su knjižnice najviše kupovale romane, koji su činili 40 posto otkupa, zatim slikovnice te knjige za djecu i mlade.

Knjiga se u javnim kulturnim politikama ne tretira kao proizvod jednak bilo kojem drugom upravo zato što tržišna vrijednost pojedinog izdanja ne mora odgovarati njegovoj kulturnoj vrijednosti. Prijevod zahtjevnog romana, zbirka poezije, esejistika ili djelo domaćeg autora mogu imati mali tržišni potencijal, a istodobno biti upravo ona vrsta knjige čije objavljivanje država želi omogućiti. Model zato ne pokušava samo održavati nakladničke tvrtke nego utjecati i na to kakve će se knjige uopće moći objaviti. Prema kriterijima Ministarstva, potpora se dodjeljuje za suvremenu domaću književnost, prijevode suvremene svjetske književnosti, djela od temeljne vrijednosti za nacionalnu kulturu, umjetnost i znanost, vrijedne knjige za djecu i mlade te domaću i prijevodnu publicistiku. Kod knjižničnog otkupa također se vrednuje kvaliteta, a sustav popisa A i B usmjerava javni novac prema naslovima za koje stručno vijeće procijeni da ih vrijedi učiniti dostupnima u knjižnicama.

Osim izravnih potpora ministarstva i otkupa za knjižnice, hrvatski nakladnici sredstva mogu tražiti i iz europskih fondova, prije svega kroz programe Kreativna Europa koji sufinanciraju prijevode, objavljivanje, distribuciju i promociju europske književnosti. Riječ je o ozbiljnom izvoru: prošle je godine za natječaje bilo raspoloživo pet milijuna eura. Drugi izvori su inozemne državne institucije, kulturni instituti, zaklade i programi pojedinih zemalja, kojima je cilj da se njihova književnost prevodi i objavljuje u svijetu. Goethe-Institut, primjerice, stranim nakladnicima u pravilu pokriva oko 40 do 60 posto troška prijevoda knjiga s njemačkog, do najviše 8000 eura po naslovu; Institut Français kroz svoj program podupire strane nakladnike koji objavljuju prijevode francuskih autora, a vlastite programe potpore imaju i Austrija, Švicarska, Slovenija i druge zemlje. Takav novac može dolaziti i kroz veleposlanstva i diplomatske kulturne programe, osobito za prijevode, otkup prava, gostovanja autora, promociju knjige ili predstavljanje književnosti pojedine zemlje. Postoje i regionalni mehanizmi poput mreže TRADUKI, usmjerene na književnu razmjenu i prijevode između zemalja jugoistočne Europe i njemačkoga govornog područja.

Dobrim poslovnim rezultatima hrvatskih nakladnika posljednjih je godina pridonio i jedan neočekivani faktor: uvođenje eura. Premda je zbog prirode tržišta knjiga teško napraviti precizan izračun, čini se da su knjige poskupjele puno više od stope inflacije. Taj dojam dijeli i jedan izvor iz nakladničke industrije koji nije želio biti imenovan. “Uvođenje eura djelovalo je izuzetno pozitivno na izdavaštvo”, rekao je izvor. “Kod dijela jeftinijih izdanja praktički se dogodilo da su se nekadašnje cijene u kunama jednostavno pretvorile u eure. To se osobito vidi kod slikovnica, koje su nakon uvođenja eura postala razmjerno skupe. Prodaja pritom nije nužno rasla količinski, ali ukupna vrijednost prodaje znatno se povećala upravo zbog viših cijena”, dodao je. Izvor je naglasio da se promijenio i način kupovanja knjiga. “Knjige se danas jako puno prodaju izravno preko interneta: kupac dobije ponudu, klikne i knjiga mu stiže na adresu. Imamo neke kupce koji svakoga dana kupe po jednu knjigu.” Za neke je izdavače takav razvoj događaja predstavljao pozitivnu prekretnicu. “Bili smo doslovno na rubu propasti, plaće se nisu povećavale deset i više godina, a onda je spas došao odakle ga nitko nije očekivao. Nakon uvođenja eura poklopili su se rast cijena knjiga i rast standarda dobrog dijela stanovništva, što se odrazilo na prodaju, prihode i dobit. Za dio izdavaštva to je bila vrlo značajna promjena.”

Rast cijena knjiga ipak ne treba pripisivati isključivo uvođenju eura. Poskupljenja su počela još prije promjene valute, ponajprije u razdoblju snažnog rasta cijena papira, tiska, energije, prijevoza i rada. Zajednica nakladnika i knjižara HGK-a procijenila je da je prosječna cijena knjige s nekadašnjih približno 140 kuna, odnosno 18,6 eura, narasla na oko 22 do 23 eura. Podaci iz knjižničnog sustava također potvrđuju rast cijena: u analizi narodnih knjižnica Bjelovarsko-bilogorske županije prosječna cijena nabavljene knjige povećala se s 18,20 eura u 2022. na 24,80 eura u 2023. godini. Dakako, ovdje nije riječ o reprezentativnoj analizi, ali primjer porasta cijene od čak 36,3 posto u jednoj godini svakako je znakovit.

Što se, dakle, nakon svih tih brojki može zaključiti o hrvatskom nakladništvu? Prije svega, da ne postoji jedan model izdavaštva, već čitav spektar poslovnih modela, od velikih, diverzificiranih sustava do malih književnih nakladnika čija je kulturna važnost često neusporedivo veća od njihove ekonomske snage. Brojke Fine pokazuju da izdavanje knjiga može biti profitabilan posao i da hrvatska knjiga, poslovno gledano, nije industrija na zalasku, ali i da javni novac nema jednaku težinu za sve: velikim izdavačima uglavnom služi kao džeparac, dok malima može činiti ključni element financijske konstrukcije. Bez potpora i javno financirane knjižnične potražnje, bez novca iz stranih fondova, nakladništvo bi vjerojatno preživjelo, ali uz daleko manje prijevoda, domaće književnosti i komercijalno upitnih naslova. Veliki bi izdavači možda i bez javnog novca bili u pozitivi, ali dio srednjeg i malog hrvatskog nakladništva mogao bi se urušiti poput Napoleonove Grande Armée pred Moskvom.