Wagnerizam vlada

Ne bih htio, na početku, zvučati patetično jer patetika je tumor na ikojem stvaralačkom djelu. Međutim, bit će da u povijesti sviju umjetnosti nema veličanstvenijeg i monumentalnijega kapolavora od “Prstena Nibelunga” ilitiga “Ringa” (“Der Ring des Nibelungen”) njemačkoga kompozitora i pjesnika Richarda Wagnera. Riječ je o impresivna četiri divovska glazbeno-scenska djela, četiri mamutske opere ili, kako ih oslovljava sâm skladatelj, glazbene drame, od kojih je prva najkraća, “Rajnino zlato” (“Das Rheingold”), i čija izvedba traje dva i pol sata bez stanke. Preostala tri dijela ove kazališne tetralogije – “Die Walküre”, “Siegfried” i “Götterdämmerung” (“Sumrak bogova”) – tri su tročinske megaopere i, gledano u cjelini, kompletan “Ring” obuhvaća čak 14 sati čiste glazbe.

Mimo činjenice da je posrijedi spektakularna muzička tvorevina, koja je sazdana od obilato povećanog orkestra dograđenog dodatnim sekcijama limenih puhača (“Wagnerove tube”), te da su solističke dionice vraški napisane i epskih su dužina s iznimnom vokalnom složenošću (napose uloga basa Wotana, tenora Siegfrieda ili soprana Brünnhilde), u svakome momentu valja postojati svijest kako je “Prsten Nibelunga” istodobno velika dramska i velika pjesnička meštranca. Istinabog, veliki naš germanist, pokojni Viktor Žmegač, nije baš dijelio oduševljenje s estetskim dosezima Wagnerove lirike; ali pun je brod onih i pjesnika i skladatelja i inih stvaratelja koji isprva nisu bili prepoznati, a danas su klasici svatko u svojem resoru artizma.

Imao sam izuzetnu povlasticu po drugi put nakon 14 godina nazočiti na izvedbi jedne Wagnerove opere u Festspielhausu u Bayreuthu, gdje je taman prije 150 godina, u kolovozu 1876., skladatelj doživio prvu integralnu izvedbu svoje gotovo tri desetljeća stvarane tetralogije “Ringa”. Nakon što sam ovdje već bio odgledao remek-djela “Tannhäuser” i “Parsifal”, sad me je usud počastio srećom osobnog upoznavanja “na licu mjesta” s prvim dijelom te spektakularne glazbeno-scenske kvadrifore – “Rajnino zlato”.

U autobusu i noćnom vlaku na putu iz Splita, preko Zagreba, do Münchena, pa ujutro odatle regionalnom željeznicom s presjedanjem u Nürnbergu do Bayreutha – a isto tako i sutradan na povratku vlakom do Münchena pa odatle na izravnom letu do Splita – čitao sam knjigu “Wagnerizam” Alexa Rossa u izdanju Školske knjige. To je dosad najambiciozniji, najopsežniji i najsveobuhvatniji libar o Wagneru, njegovom i životu i radu, i svjetonazoru i sklonostima ove ili one vrste što je objavljen na hrvatskom jeziku. Autor Ross glazbeni je kritičar The New Yorkera i vrlo je kompetentan muzički pisac, izvrsno upućen u materiju o kojoj piše.

Konkretno, ovo je djelo vrlo skrupulozno i zamišljeno i ostvareno; plod je to dugogodišnjih istraživanja i proučavanja ne samo literature nego i publicistike i periodike, uz vrlo jasan uvid i u neka od teorijskih djela što ih je mimo skladanja stvorio Richard Wagner. Tko se god dohvati ove knjige privući će ga njezina gravitacija: prilično jednako onako kako će mnogog zainteresiranika očarati poj magičnosti Wagnerove glazbe. Ili je i ova sama knjiga tako dobro ispala jerbo je njezinog pisca ozračila radijacija tog vulkanskog isijavanja što ga emitira vibrirajuća Nijemčeva muzika i njegova neugasla karizma što nekom naročitom duhovnošću posthumno pulsira i dandanas među nama?

Kao kontrapunkt ovom retoričkom pitanju navodim i citat iz dnevnika Wagnerove druge supruge, Cosime Wagner, inače kćeri Franza Liszta, koja notira: “On vjeruje da će nakon njegove smrti svi napustiti njegova djela te da će u sjećanju čovječanstva biti tek sablast“. Povijest je pokazala, nasreću, kako je debelo bio u krivu… Uz brođenje glazbenim djelima i mitologijom u njima – ali i fenomenologijom brojnih ćutilnosti s jedne strane sasvim putenih, a duboko duhovnih s druge – Alex Ross upustit će se u analize svih onih mora i oceana koji su zapljuskivali Wagnerovu lirsku dušu. Luk tih podražaja zatezat će se od žive seksualnosti u “Tannhäuseru” (koji se, nota bene, prvotno imao zvati “Venerin brijeg”), preko paroksizma emocionalnosti i sasvim orgazmičke raspaljenosti harmonijama u “Tristanu i Izoldi”, do gotovo eremitskoga mističnog pročišćenja pod duhovnom apsidom terminalnog “Parsifala”. Značajan je akcent metnut i na feminizam, o kojem Wagner studiozno piše (premda ga tim nazivom u svojim raspravama ne determinira), ali i na homoseksualnost, koja se također vezuje uz njegovu i delikatnu i kompleksnu ličnost.

Kao što je bio velik broj svjetskih značajeva što su 1876. godine stigli u Bayreuth čuti to čudo od “Prstena Nibelunga”; kao što je “mali milijun” brzojava sućuti stigao pošto je pukla vijest o njegovoj smrti (kronike bilježe kako je oko pet tisuća telegrama odaslano iz Venecije po svem svijetu kao aviz da je veliki maestro preminuo); kao što je plejada uglednika nazočila pokopu ili mu se u decenijama nakon toga svatko iole važan u svijetu klasične glazbe došao na grob pokloniti… jednako tako nije bilo viđenijega artista iz ma kakvog rukavca umjetnosti, a da se nije odredio naprama Wagnerovu opusu. Sjetimo se samo pisca Thomasa Manna ili pjesnika Charlesa Baudelairea, koji su napisali velike tekstove o njemu, a da i ne govorimo o filozofu Friedrichu Nietzscheu, koji je u odnosima spram Wagneru i njegovoj umjetničkoj galaksiji astronautski opisao puni krug: od prozelitskoga obožavanja do zelotskoga odbacivanja… A važna je i konstatacija povjesničara Nicholasa Vazsonyija, kad ustanovi: “Nema puta u 20. stoljeće – dobroga ili lošega – koji bi mogao zaobići Wagnera”.

Zasebna bi se knjiga mogla napisati o relaciji između Nietzschea i Wagnera. Za to je, uostalom, i sâm gospodin filozof dao podosta povoda, objavivši dvije pompozne esejčine o Wagneru i potrebi da se s njim razračuna i odrekne ga se. Alex Ross, pak, stavlja citat Nietzschea na vrelo svoje knjige:

Wagner sažima modernost. Nema tu pomoći, valja postati wagnerijancem.

Pa je onda gospodin filozof “ubio Boga” i počeo sklapati svojega – Übermenscha…

Kad smo već u Bayreuthu i besjeda je o Nietzscheu i Wagneru, podsjetimo se načas i na riječi našega Augusta Cesarca na tu temu, kad je u jednom povodu, boraveći u Moskvi u Zelenom parku Centralnog parka i gledajući Bizetovu “Carmen”, bio zapisao: “Vidjevši oko sebe narodnu masu od dvadesetipet i više hiljada ljudi, sjetio sam se aristokratskoga Wagnerovog Bayreutha. A i Nietzscheovog napadaja na Wagnera, koji napadaj je Nietzsche osnovao baš na tom da je Wagneru i cijelom njegovom opusu suprotstavio Bizeta i ‘Carmen’. Što bi taj strastveni protivnik ne samo ‘kršćanskog’ Wagnera, nego i socijalizma rekao kad bi vidio kako su upravo velebno tu toliko od njega hvaljenu operu davali u Moskvi baš socijalisti?” (“Današnja Rusija”, 1937.).

A poveznica između Rossove knjige “Wagnerizam” i festivala Bayreuther Festspiele, gdje u auditoriju opernoga hrama (što su ga arhitekti sazidali prema skicama koje je vlastoručno nacrtao baš Richard Wagner) slušam prvi dio tetralogije “Ringa” – “Rajnino zlato” – ne može biti ni bolja ni veća od činjenice da već na prvoj stranici pisac spominje upravo tu operu u vrlo sentimentalnom kontekstu. Evo tog pasusa: “Tijekom večeri 12. veljače 1883., oko tri desetljeća nakon što je dovršeno ‘Rajnino zlato’ i sedam godina od prve cjelovite izvedbe ‘Prstena’, Wagner je za klavirom zasvirao tužaljku Rajninih kćeri. Odlazeći u postelju, komentirao je: ‘Draga su mi ta podčinjena bića iz dubina i njihove čežnje’.”

A ta bića, kao i sva ina, odzvonila su ove večeri u Festspielhausu u Bayreuthu poput zvona koje poziva na svečanost. “Ring” se često vrti u ciklusima baš na Svečanim igrama, kao osovina uokolo koje sezonski se izmjenjuju ine Wagnerove opere. Jedini hrvatski dirigent koji ga je ovdje u cijelosti dirigirao bio je maestro Berislav Klobučar (što je čak bio njegov debi 1964. godine, nakon čega će još biti na čelu produkcija “Tannhäusera” i “Lohengrina”), a dirigentski podij u Bayreuthu zaposjest će i naš planetarno proslavljeni maestro, Lovro von Matačić, kad će 1959. godine predvoditi novu postavu “Lohengrina”. Matačić, nažalost, nije uspio u Hrvatskoj uprizoriti kompletan “Prsten Nibelunga” (iako ga je dirigirao po svijetu), i u toj ambiciji neće ostati usamljen budući da ni kolega mu Miro Belamarić nije doveo do kraja u Zagrebu započeti projekt: ostao je na polovici, na “Die Walküre” (1987.) i “Rajninu zlatu” (1989.). A baš ovim neuobičajenim redoslijedom (od druge opere tetralogije pa prve…) bio je krenuo u neuspio pokušaj inauguracije “Ringa” 1898. godine u Zagrebu i intendant Stjepan Miletić. Nasljednici su dospjeli još do trećeg dijela famoznog četverovečerja, glazbene drame “Siegfried”, koji se dogodio 1938. godine. Bio je to projekt koji je dobacio najdalje, pod dirigentskim vodstvom Krešimira Baranovića i u režiji Tita Strozzija: “Rajnino zlato” (1935.), “Die Walküre” (1936.) i rečeni “Siegfried” (1938.). Zaključni dio tetralogije, “Götterdämmerung” (“Sumrak bogova”) do dana današnjega u Hrvatskoj se izveo nije.

A ovaj ljetošnji “Prsten Nibelunga” u Bayreuthu dirigirao je Christian Thielemann, danas bez ikakve sumnje najautentičniji i najtraženiji tumač Wagnerove glazbe, kojemu ovo nije prvi put da izvodi cijeli ciklus, a baš izvedba “Rajnina zlata” kojoj sam nazočio bila je njegova 199. predstava samo ovdje u Festspielhausu, tako da je već sutradan, dirigirajući “Die Walküre”, obilježio i svoj nedostižni rekord u vidu 200. nastupa u hramu Richarda Wagnera. Računajući i zadnji ljetošnji “Ring”, može se i sportskom statistikom reći kako premijeru “Parsifala” sljedeće godine dočekuje s ukupno 202 izdirigirane predstave na ovom kultnome mjestu operne glazbe.

Ne bih htio, na kraju, zvučati patetično, jer patetika je tumor na ikojem stvaralačkom djelu, međutim, bit će da je u povijesti sviju umjetnosti “Prsten Nibelunga” ostao onaj i onakav veličanstveni i monumentalni kapolavoro kakav je u našem vremenu – u jeziku i mediju ovoga našega vremena – ostala i nadalje traje impresivna i divovska filmska trilogija iz meštrije Francisa Forda Coppole, sačinjena od ona tri megafilma: “Kum I”, “Kum II” i “Kum III”. Bog Wotan ovdje je Marlon Brando, Siegfried jamačno je Al Pacino, Hagena ionako već imamo u liku obiteljskog im odvjetnika, a Brünnhilde je beziznimno Micheleova/Pacinova supruga Kay Adams (Diane Keaton).

Premda na filmu imamo sjajne franšize, od trilogije Sergia Leonea s onim sjajnim slavnim špageti-vesternima koji su proslavili Clinta Eastwooda, preko pentalogije “Prljavi Harry”, također s Eastwoodom kao kobilicom na kojoj sve počiva, do “Gospodara prstenova” (ostavljam postrani serijale o Jamesu Bondu ili Indiani Jonesu iz razloga hiperprodukcijske heterogenosti), u umjetničkom smislu, evoga, već 150 punih godina otkad je integralno u Bayreuthu praizvedena Wagnerova operna tetralogija “Prsten Nibelunga”, nismo vidjeli većeg, snažnijeg i zaokruženijega Gesamkunstwerka… A knjiga “Wagnerizam” Alexa Rossa to nedvosmisleno potvrđuje.