Zamka zvana sloboda

Jedan otok i jedan zatvor, dva romana: “Gospodar muha” i “Slobodni pad”. Na otoku skupina je školskih dječaka. U zatvoru vojni zarobljenik. Otok propituje kapacitet ljudske skupine da sklizne u divljaštvo, zatvor propituje gdje prestaje sloboda i kada zatvor prestaje biti zatvor. Jedan roman napisao je učitelj, drugi mornar. U oba slučaja ista osoba, William Golding (1911. – 1993.), britanski pisac rođen u Cornwallu, na krajnjem jugu Engleske, dobitnik Bookerove nagrade za fikciju 1980. i Nobelove nagrade za književnost 1983. – godine 1988. okićen i počasnom titulom viteza Njenog Veličanstva kraljice Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske.

“Gospodara muha” pisao je William Golding učitelj, profesor engleskog i glazbenog, filozofije, grčkog i drame. Ideja za roman stigla je tako da je učitelj dječake u razredu podijelio u dvije skupine. Najpoznatija, najslavnija i najdalekosežnija posljedica neobaveznog školskog eksperimenta bit će učiteljev debitantski roman, objavljen 1954. godine. “Slobodni pad” pisao je William Golding mornar, član posade razarača Kraljevske mornarice koji je 1941. sudjelovao u lovu na “Bismarcka”, a 1944. davao raketnu podršku iskrcavanju u Normandiji. Konkretna posljedica ratnog iskustva i straha od zarobljavanja bit će psihološki, filozofski roman o zatočeništvu, objavljen 1959. godine.

Sovjeti su oslobodili Auschwitz i Majdanek, Amerikanci Buchenwald i Dachau. Britansko iskustvo nacističkih logora odredit će Bergen-Belsen i Stammlageri, logori za ratne zarobljenike. Stalag je u pozadini “Slobodne volje”, romana o granicama i propusnosti zatvorskih zidova. Zarobljeni britanski oficiri i vojnici, zrakoplovci, mornari i pješadinci imali su obvezu bježati iz njemačkih logora, nekoliko puta ako je bilo potrebno. Bergen-Belsen šokirao je naciju, u njemu su britanski vojnici zatekli desetke tisuća leševa, među kojima je bilo i tijelo maloljetne Anne Frank. No Stalag je rat činio normalnim, u njemu je sukob s Teutoncima i dalje bio džentlmenska igra. Ako je Bergen-Belsen šahovsku ploču s figurama bacio u zrak, u zarobljeničkim logorima britanski zarobljenici mogli su i dalje povlačiti figure po ploči, nadmudrivati se s protivnicima koji pokušavaju spriječiti njihov, koliko zapanjujući, toliko i neminovan bijeg.

Slikar Sammy Mountjoy, britanski ratni zarobljenik, u “Slobodnom padu” igra jednu takvu psihološku igru s doktorom Haldeom, Nijemcem profinjenog oblika glave i očiju plavih “poput različaka”. “Doktor čega?” zapitat će se Sammy. “Filozofije?” “Psihologije?” Ulazimo na nestabilni, nepoznati teren. Čitatelj zajedno sa Sammyjem. “Komunikacija je naša strast i naš očaj”, na prvim će stranicama napisati Golding.

Moja tama poseže iz mene i petlja svojim hvataljkama po pisaćem stroju. Tvoja tama poseže tvojim hvataljkama i uzima knjigu. Između nas dvadeset je oblika izmjena, filtera i prijevoda… Uostalom, tko si ti uopće? Jesi li insajder, imaš li probni otisak teksta? Jesam li ja za tebe posao?

Dakle, od samog smo početka razotkriveni, s druge strane sjedi netko nalik Doktoru, tko nas vidi. Sammy se pita “kada sam izgubio slobodu”? Jesam li pao u zarobljeništvo onda kada sam strpan u tamnicu, ili još mnogo, mnogo prije toga? Čitatelj se pita je li ovdje kao čitatelj u podređenom, neprivilegiranom položaju i koliko zapravo Golding zna o njemu.

Sammy Mountjoy u tamnici vidi svoje djetinjstvo i dječaka s biciklom koji je čekao da se upali zeleno svjetlo. Dječak je bio “nevin i lišen krivnje, nesvjestan nevinosti; sretan, dakle, i nesvjestan sreće”. Njegov život odredilo je kršćanstvo i vjera, potom marksizam i racionalizam, a ubrzo nakon toga seks i ljubav. Crkva je nudila ideju raja, ali i činjenicu krivnje koja znači nesreću, gubljenje raja. Partija je na bučnim i zadimljenim sastancima govorila da rata neće biti, ali on je već počinjao. Seks je bio neobavezno zadovoljstvo, poput “vrećice karamela”, no potencijal apsolutnog spajanja u seksu i ljubavi tu je vrećicu naslade zaogrnuo plaštem vagnerijanskog ludila… U zarobljeništvu, u mraku tamnice, naposljetku su ostale dvije slike. Slika početka, dječaka s biciklom na semaforu, i slika čuda, krošnje cedra koju je u jednom trenutku dječak ugledao kao otkrivenje. Ali Sammy Mountjoy više nije “muškarac koji je bio dječak što promatra stablo”, već “muškarac koji se sjeća da je bio dječak koji ga je promatrao”. Rob racija i skepse, seksa i ljubavi. Muškarac koji je slobodu izgubio davno prije nego što su ga Nijemci strpali u Stalag… Tu u mrak ćelije ulazi doktor Halde.

Englezi i Nijemci u logoru se igraju lopova i pandura. Žovijalni Englezi kopaju tunele i fućkajući bježe u slobodu; ukočenim Nijemcima u čudu s oka spada monokl. Doktor Halde drži prodiku:

U vama nema zdravlja, gospodine Mountjoy. Ne vjerujete dovoljno snažno ni u što da biste radi toga patili ili da vam zbog toga bude drago. Nije se dogodio trenutak u kojem je nešto pokucalo na vaša vrata i preuzelo vas. Vi posjedujete sama sebe. Intelektualne ideje, čak i lojalnost vašoj državi drže vas u slabom stisku. Vi čekate u prašnjavoj čekaonici, ni u kojem redu posebno, ni na koji vlak posebno…

No o planovima za bijeg Nijemac neće ništa saznati. Sammy Mountjoy je Haldeu već umakao. Kada iz samice izađe na blještavilo sunca zidovi tamnice se osipaju, bodljikava žica nestaje, čuda se događaju. Dok stoji među drvenim barakama, dodiruje ga plameni jezičac, “čudesan poput Pedesetnice”, silaska Sv. Duha na ranu Crkvu. Usred logora Sammyja okružuje “svemir sličan škrinji s draguljima”: slobodu koju osjeća gubitak slobode u logoru za ratne zarobljenike ne može poništiti.

Čitatelj kojeg je pisac prozreo, čitatelj kojemu je W.G. “posao”, pozvan je da uđe u taj krug epifanijske svjetlosti. Ali osjećaj da o tekstu zna manje od onoga što bi trebao pretvara se u skepsu da u tekstu ima nečeg više od onoga što se vidi na prvi pogled. Nije li “plameni jezičak” samo varka? Sammy postaje slobodan kada vrati vjeru u čuda? “Slobodni pad” hajdegerovski je ambiciozan tekst, čak i za pisca nobelovskog ranga. U njemu ne bi trebalo biti predvidljivih rješenja i jednostavnih odgovora; u boljem slučaju možda tek pokoji papirić s ostavljenom porukicom, tipa “suđe je oprano, veš treba objesiti, best Sammy&Willie” ili nešto u tom stilu.

Učiteljica vjeronauka u školi nije znala Sammyju objasniti zašto je Mojsijev grm u pustinji gorio, a nije izgarao. U učionici do učitelj fizike jednostavno je rekao: “materija se ne može ni uništiti ni stvoriti”. I nitko se u razredu nije pobunio da je grm koji je gorio i nije izgarao u tom slučaju morao narušiti poredak racionalnog svemira. Dječaci su bez pitanja prešli iz jedne učionice i ušli u drugu, “iz jednog svemira u drugi”. Sammy na vrata Mojsija i Jahve neće pokucati sve do nacističkog logora i ukazanja “plamenog jezička”. Čudo je na kraju i čudu ne bi trebalo biti kraja. Ali iza rečenica o epifaniji stoji i još nešto, nalik papiriću s kratkom porukicom: “Tu?”… “Ne tu.” “Porukica” zbunjuje. Gdje “tu” i zašto “ne tu”? I što znači posljednja rečenica u knjizi: “Herr Doktor ne zna o ljudima.” Doktor ne zna ništa o ljudima? Ili Doktor ne zna ljude? Koja je razlika između toga dvoga i što bi u odnosu na te dvije rečenice trebala značiti prva?

Ako potreba za čudom koje briše zidove i granice možemo svrstati u “jeftin” odgovor, porukica poručuje da možda ipak nije sve onako kako izgleda, da i iza čuda postoje nejasnoće, nepoznanice i druga čuda. Mornar koji piše “Slobodni pad” ne libi se jednostavnih rješenja zagonetke o slobodi i zidovima. Ali čitatelju mornar ne daje popusta. Drži ga na oku, od samog početka. U svakom je trenutku, na ovome i onome mjestu, spreman pod njime izmaknuti tepih. Čitatelj širi ruke, sprema se za pad. I u tom trenutku, kada je zbunjen, kada gubi tlo pod nogama, tekst se događa, a zagonetka oživljava.