Kaos na kvadrat!

Ne pokušavajte ovo kod kuće! – znate to upozorenje o nužnom odmaku od likova koji čine opasne ili lude stvari. Toga upozorenja, naravno, nema u “Gvb-u”, ali mi je palo na pamet dok sam iz muke kako početi tekst o ovakvom romanu, koji svakako nije običan i “ravan”, znatiželjno udarala čelom u tipkovnicu da provjerim mogu li, poput Danice – junakinje romana, koja istom metodom dolazi do famoznog gvb-a – učiniti nešto dobro za sebe, ovu kritiku, možda i cijeli svijet. Najsuvislije što mi je uspjelo, a da čelom ne dodirnem i dio tipkovnice s brojevima, a to se ne smije jer ih Danica nikako ne voli, zbog čega je i paginacija slovna, bilo je – zhp, a sa zhp-om se stvarno ne može ništa ili barem ja to ne umijem.

Perišev novi roman, nakon “Mladenke Kostonoge”, kojom je poentirao svoju poziciju na književnoj sceni, iako je ona zapravo od početaka bila prilično neupitna, možda je zbog žanrovske hibridnosti (ljubić, krimić, ZF…) i fabularnih obrata teško opisati, ali svakako nije teško vrednovati. Riječ je, naime, o jednom od najzabavnijih i najpomaknutijih romana, ne samo u posljednje vrijeme, kojem su duhovitost, lingvistički ludizam, zaigranost i hibridnost upisani u genetski kôd, a opet toliko je toga “ozbiljnog” u njemu provučeno kroz satiričku oštricu da je ujedno dijagnoza suvremenosti u kojoj nam je, kao i Danici, preživjeti. Genetski nije jedini kôd koji ovdje treba spomenuti jer postoji dovoljno indicija kako je to tek prvi roman u nizu nazvanom baš – kodovi, pa se krenulo s riječima, a u onom sljedećem (koji ima svoj foršpan na kraju!) to će biti brojevi. Uglavnom, u što se to sve uplela na početku stidljiva i tjeskobna talijanistica Danica, nakon što je udarila čelom o tipkovnicu i proizvela gvb, a da je takvo teško opisivo? Ni u što sama od sebe, upletena je slučajnošću za koju još ne zna da bi kroz nju možda mogla spoznati ljepotu. No stvari nisu baš tako jednostavne. Jer uz slučajnost, ljepotu, ljubav i ostale brige, tu je i moral, a što kad on nije posve kompatibilan sa slijedom događaja koji bi vodili prema osobnoj sreći, pa se taj slijed pokuša, hm, malo preusmjeriti u vlastitu korist? Neočekivano za Danicu jer ona se inače teško pokreće i pobrine za sebe. U tome je procijepu zapela Danica, ali ne brinite, živa je i izvukla se, kao i Perišev roman, koji sam pročitala s užitkom i konstantnim osmijehom, mada mnogo toga uopće nije smiješno.

Fabula je nezamislivo bujna i luckasta – skupina japanskih znanstvenika u okviru geoloških istraživanja, negdje duboko dolje na dnu pomorske brazde, dešifrirala je signale koje se mogu, ni više ni manje, reproducirati u poeziju, i to pjesme za djecu Daničine tete Emilije, umirovljene učiteljice koja je osamdesetih objavila zbirku poezije posvećenu svome psu Bobiju. Danica tako ni kriva ni dužna, rekli bismo slučajno ako je takvo nešto moguće, i s prilično malo znanja o tetinom poetskom trenutku, postaje epicentar interesa vrlo šarolike međunarodne znanstvene ekipe geologa, seizmologa, ali i ponekog stručnjaka za poeziju. S tom će ekipom na neko vrijeme zapeti u Maloj Uvali, u hotelu Zalazak, kao nužna spona između znanstvene zajednice i tete koja, ništa ne sluteći, fanatično gleda sapunice. Između akademskog svijeta u kojem “samo neuki vjeruju u slučajnost” i gvb-a koji slučajnosti upisuje ljepotu. I tu nastaje prva od napetosti. Imaginarni topos postaje poprište mnogobrojnih zapleta, isprva je ritam malo polaganiji, a prema kraju furiozno ubrzava i zadobiva sve bizarnije/gvbastičnije konture i žanrovske odlike. I da, Danica je u epicentru svih mogućih potresa, oni su jedan od važnijih motiva – za znanost, poeziju upitnog autorstva, ali i odnos Danice i Špire u hotelskoj sobi.

Danica je, kao i inače Periševe junakinje, jednostavno sjajna u svom razvoju i gotovo bismo mogli reći da tijekom romana koji je baca izvan zone komfora i omogućuje joj da se ozbiljno zaljubi, bez obzira na sve komplikacije – procvjeta, samo da nije tog moralnog popiknuća koje prijeti da se uplete i u ljubavnu priču jer njezin izabranik, Špiro, drži do jasnog pravila – kruh pa moral. Zapravo u tome i jest pravi zaplet i rasplet romana, u Daničinoj promjeni i suočavanju sa sobom i drugima, u promišljanjima o slučajnostima koje prethode svemu u životu bitnom i mogućnostima izbora koje možda to i nisu. I u tome kako je s kruhom, pa nakon njega moralom kad je ljubav u pitanju (o ljubomori da i ne govorimo), što nam, ako smo iskreni, nikad nije do kraja jasno. No događaji oko Danice briljantna su satira koja povremeno u romanu samoj Danici otme show. Konkretno, od toga da je kao “hrvatska predstavnica” pronađena u Moho sloju baš poezija, i to takva – tetina, amaterska, kao neprocjenjivo manje iskoristivo otkriće od, recimo, nafte koju pronađu uspješnije zemlje, do načina na koji je predstavljena akademska, znanstvena zajednica (upozoravam na autoritet za hrvatsku poeziju, emeritusa Akademika Kavurića) i metode njihovih istraživanja. Dakako, takvo svjetsko znanstveno otkriće izaziva pažnju i šire zajednice – prije svega političara, koji bi tu odmah ušićarili koji interesni izborni bod i proglasili nacionalnu važnost, te medija, koji i od najmanje istine, kako je poznato, mogu napraviti najveću laž. Uglavnom, prema kraju i osobito na samom kraju, nastat će takav kaos s apokaliptičnim primjesama i brojnim filmskim referencijama, kao da smo i mi s Danicom podignuti na najviši level neke igre (nikako igrice!), a onda možda, to još nije najizvjesnije, spušteni u voltaireovski vrt, na otok, s beštekom kao obiteljskim nasljeđem.

Od početnog gvb-a, čija vrijednost nije u ljepoti nego ideji ljepote, Perišev je roman sav u istraživanju jezika, stvaranju novotvorenica, prepoznavanju nelogičnosti onih ranije stvorenih, fraza i praznine političkog, pa i znanstvenog jezičnog diskursa i taj je aspekt romana jedna od njegovih najvećih vrijednosti i užitaka. Jeste li se zapitali je li onaj koji je nužan – nužnik, zašto “otužno” zvuči gore od “tužno”, kako je to s čovjekom za kojeg se kaže da je rastresen ili vrši li vaša majka matertiranje? U svome podtekstu, ili barem ja to tako osjećam, ta je lingvistička razina i satira brisanja i nestanka nekih riječi, a s druge i ironiziranje nastanka novih, ako se razumijemo. Metodom slučajnog udarca čela o tipkovnicu, naime, nastao je gvb, značenjski prelijep i inteligentan, što ne bih mogla tvrditi, recimo, za one riječi za koje se raspisuju natječaji koji služe samo tome da do novog raspisivanja imamo materijala za sprdanje s pobjedničkom riječi, opet ako se razumijemo.

Perišev je “Gvb” nešto sasvim drugačije u usporedbi s “Mladenkom Kostonogom” i to je sasvim u redu i u skladu s romanom koji je Danicu naučio da je ljepota upravo u nepredvidivosti i onome na što se ne može utjecati. “Gvb” je kao gvb koji je preokrenuo Danicu i pokazao joj da može; napet, dinamičan, duhovit, kritičan, majstorski izmiksan čak i kad na kraju pomislimo da nam je svega malo previše i da nikad neće prestati. Svakako nećete čitajući mnogo puta uzviknuti “uhj”, što je popratna reakcija na neočekivano buđenje iz dubokog transa dosade, zapravo nećete nikad jer ovdje dosade nema. Neočekivana je možda samo sva ta toplina i vedrina koja isijava iz događaja od kojih se to ne očekuje, ali upravo u tome je sav taj gvb. I da, upravo sam shvatila kako i ono moje “zhp” čelom nije baš potpuno bez smisla, pa to je akronim za – zato hvalim Periša!