Lajkaj ili umri!

Kad sam s urednikom dogovarala koja će biti sljedeća knjiga o kojoj ću pisati, naišli smo na informaciju da je upravo izašlo hrvatsko izdanje romana “Lajk”, na što smo gotovo jednoglasno reagirali – može to, on je faca! Srđan Dragojević jest faca; redatelj kultnih filmova “Mi nismo anđeli”, “Lepa sela lepo gore”, “Rane”, “Parada” dovoljan je argument za tu tezu. No sada govorimo o njegovom prvom romanu, promatramo njegov transfer u romaneskno pa iako bi se moglo mnogo i o filmovima, neka ostanu samo kao referenca, možda će nam kasnije zatrebati.

Dragojević nije samo tako upao u književnost, čak i ako uopće ne računamo scenarije. Neki možda ne znaju, premda čak i Wikipedija bilježi kako je vrlo rano bio “aktivan u poeziji”, da je još sredinom osamdesetih objavio zbirku “Knjiga akcione poezije” i da je za nju nagrađen Brankovom nagradom, potom “Čika kovač potkiva bebu”, pa kasnije i “Katkad valja pročitati poneku knjigu da ne ispadnete glupi u društvu”. Kako naslov potonje, u međuvremenu i reizdane, svakako vrijedi za sve generacije, Dragojević će početi pisati i za djecu, slikovnice “Kakagrad” i “Kakakralj”, na primjer, objavljene i u Hrvatskoj. I tako dolazimo do “Lajka”, odnosno baš i ne još do njega. Jer prije nego što je “Lajk” postao knjiga koju je srpski izdavač prodao u preko 10.000 primjeraka, postojala je “Smrt influenserke” kao roman u nastavcima na portalu Velike priče (shvatili ste, danas je to “Lajk”), a trenutno na istom portalu u nastavcima nastaje novi roman koji će uskoro postati knjiga, ne znam hoće li ostati naslov “Crveni”, a prije njega još jedan koji nije u nastavcima. Sada zaista imate dovoljno referenci pa krenimo na “Lajk”.

Roman je onakav kakav biste od Srđana Dragojevića mogli očekivati ako mislimo na crni humor, dinamiku, satiru i kritičnost prema nekim dominantnim, a upitnim pojavama suvremenog društva. No roman je istovremeno i onakav kakav možda ne biste očekivali od Srđana Dragojevića jer se bavi fenomenom influencera i društvenih mreža, i to kroz žanr horora, na način da potencijalnu čitateljsku publiku slobodno može tražiti u vrlo širokom bazenu, od young adult do old adult. Isprva mišljen, možda i pisan kao scenarij koji je, kako navodi u intervjuima, smislio skupa sa svojom djecom tinejdžerima na putovanjima po filmskim festivalima, “Lajk” je postao roman koji bi se bez problema mogao vratiti na početne, scenarističke postavke, bilo bi čak dobro da tako i bude. Ono što me ipak iznenadilo već nakon prvih rečenica, bio je – jezik. Navikla sam da se knjige srpskih pisaca u nas normalno objavljuju u originalu, kao i u suprotnom slučaju hrvatskih u Srbiji pa sam ostala zbunjena.

Sjetila sam se odmah one sulude situacije kada je Dragojevićev film “Rane” (eto, zatrebali su nam filmovi), inače prvi srpski film koji je krajem devedesetih imao službenu distribuciju u Hrvatskoj, bio titlovan na hrvatski i kakve je to reakcije izazvalo; od salvi smijeha po kino-dvoranama, do odlične građe za tekstove u tadašnjem Feralu, ne sjećam se samo jesu li rane tada doista prevedene u ozljede. Ne znam je li to na umu imao i autor, onako malo ironično, kad je odlučio zajedno s prevoditeljicom/lektoricom Anom Pešec roman prilagoditi tako da, recimo, influenserka bude influencerica, no ispalo je to na kraju sasvim dobro, čak i malo duže nego u originalu. Ipak je roman nastajao na Mljetu, a i svakako računa na mlade čitatelje koji ne vide više ništa komično u tome da se “Vežite se, polećemo” pretvori u “Vežite se, polijećemo”, kako je glasio jedan od citiranijih primjera u vrijeme titlovanja. Roman je mračna, ali na vrlo zabavan način ispričana priča o svijetu influencera i društvenih mreža i svega što taj svijet sa sobom donosi. Zbiva se u luksuznom resortu, adult only, na dalmatinskoj obali. U uvodnom dijelu, u resort silom želi (besplatno) ući hiperpopularna influenserica Mili s dečkom, no nakon skandala u kojem biva osramoćena, što i ne bi bio toliki problem da to nije javno i da za sobom ne povlači i drastičan gubitak followersa, totalno poludi i počini samoubojstvo, normalno pred kamerom mobitela. (Ovo nije spoiler, to vam piše i u opisu knjige). To trenutno izazove enorman porast broja pratitelja, ali tada je za nju prekasno.

U nastavku je do groteske posredno razrađena tema o tome kako digitalni svijet pamti sve, a accounti na društvenim mrežama žive mnogo duže od svojih vlasnika, što ste sigurno ponekad doživjeli kao onu situaciju, primjerice, kad vas društvena mreža podsjeti da čestitate rođendan prijatelju koji je odavno mrtav, i, što je još gore, neki to zaista i učine. No u isti taj resort nešto poslije dolazi simpatična obitelj Berger, dakako ako simpatičnom možemo nazvati obitelj s dvoje tinejdžera koji se pritom po nalogu roditelja moraju praviti da su stariji – jer adult only – pa zauzvrat mogu od roditelja tražiti neke ustupke vezane uz količinu vremena i djelatnosti na, logično, mobitelu. Njih dvoje, Ema i Aleks, postaju glavni protagonisti horora (izmiksanog s drugim žanrovima) u kojem će smrtno stradati još jedna influencerica, a duh one prethodne upravljat će jezivim događajima u koje su uvučeni. Mobitel će, dakako, tu biti ključan. Ako kažem da su neki od motiva soba koja ne postoji, hram mrtve influencerice, mama koja nestaje, mobiteli koji rade sami svoj posao i kad nam nisu u rukama te kako će brat i sestra u svom tom opasnom kaosu pokazati mnogo više inteligencije od one umjetne, srećom i emocija poput prve ljubavi, jasno je možda zašto je Dragojević svoj roman sklon prozvati pedagoškim hororom.

Ulazeći u samo središte apokaliptičnosti današnjeg svijeta, u stilu – ako ga ne možeš pobijediti, onda se pridruži – koristeći se alatima i jezikom koji ni u jednom trenutku ne postaje boomerski cringe, roman se u konačnici čita kao ironija prema mišljenju kako realni svijet više nije privlačan i postavlja ozbiljno pitanje što je i kakvo je to što nam je toliko privlačno. Miješajući humorno i hororno, izobličavajući i prenaglašavajući, pretjerujući do apsurda, Dragojević romanom izaziva istovremeno smijeh i nelagodu, izražava kritičnost, ali i razumijevanje trendova i, što je najvažnije, ne ulazi u moraliziranje i izravno osuđivanje. Iako je posve jasno što je tu besmisleno, glupo, opasno ili štetno. “Lajk” je tako vrlo aktualan, čitak roman iza čije lakoće i humora leži ozbiljna zabrinutost i pogodak u srž svijeta na mrežama, a zbog svoga stila predodređen je da bude klikabilan. Mlađi će se čitatelji, pretpostavljam, uhvatiti za žanr, napetost i blisku tematiku, dok će oni stariji, poput mene, moći odahnuti na paragrafima ovog tipa:

Slika svijeta sasvim se promijenila. Uspravna je. Slika svijeta u formatu je 9:16. To je ona slika s naših mobitela koje stišćemo u rukama kada gubimo vrijeme na kakav ljupki idiotluk. U tom formatu od Rubensove “Noćne straže” vidimo samo bubnjara u kutu i neke bezveznjake iza njega. Od Fordovih “Tragača”, snimljenih u sinemaskopu, dostupna nam je samo glava konja kojeg John Wayne muževno jaše. Jer ponosni John Wayne nikada se ne bi gurao u objektiv kamere.

U svakom slučaju, “Lajk” se itekako naslanja na misao iz naslova ranije spomenute Dragojevićeve zbirke – “katkad valja pročitati poneku knjigu da ne ispadnete glupi u društvu”, kad je već društvo toliko zaglupjelo.