Vječno ljeto

Iako sam ovom knjigom ponajprije želio zabaviti dječake i djevojčice, nadam se da je muškarci i žene zbog toga neće odbaciti jer sam njome na šaljiv način želio i odrasle podsjetiti kakvi su nekoć bili, kako su se osjećali, kako su razmišljali i govorili, kako su se i sami katkad upuštali u čudne pustolovine.

Mark Twain

Riječi su to velikog pisca u predgovoru prvog od njegova dva velika američka romana o toj uistinu najvećoj temi naših života što je djetinjstvo. Ona Toma Sawyera i Huckleberryja Finna, ta vječna i od svih drugih veća djetinjstva opisana u dva velika romana nadrastaju i vrijeme i generacije, i živote svih nas koji nismo književni likovi, nego tek živi ljudi. To da su ovo knjige koje se mogu i trebaju čitati više puta, da zaista dočekuju svoje čitatelje i kad oni odrastu, sve je to odavno poznato.

Ono što me zateklo pri meni drugom od tih čitanja nije virtuozno pripovijedanje, čudesna živost likova, nije niti humor niti vjerojatno nikad nadmašena zaigranost u pisanju, nego jedna duboka i temeljna tuga, kako se može tugovati samo u spleen ljeta, jer me nema čemu podsjetiti, jer moje djetinjstvo tu nema šanse. I da ne bude zabune, bilo je vjerojatno po mnogočemu sretnije i ugodnije od djetinjstva na američkom jugu sredinom 19. stoljeća, raznim nesrećama neokrznuto, poprilično sigurno i mirno, i možda baš zato, čitajući o Tomu i Hucku, sve mi se moje čini malenim. Sve se drugo uopće, čini malenim i ništavnim pokraj dječje mašte kao što je njihova.

A ta su djetinjstva daleko od sretnih u onom smislu kakvima ih priželjkujemo svakom djetetu. Tom Sawyer i Huckleberry Finn su obojica sirotani, rano ostali bez roditelja. I dok Toma uzima pod svoje teta Polly, odgaja dječaka najbolje što zna, dakle u ljubavi i vjeri, Huckleberry živi na ulici. Sin skitnice ionako nema drugo nego biti skitnicom, pa nosi pocijepanu odjeću odraslog čovjeka, za lošeg vremena spava u drvenim bačvama, uživa gotovo prijezir odraslih mještana i obožavanje druge djece. Taj njihov je svijet onaj klasnih razlika, rasizma i ropstva, nasilja i ubojstava, u njemu se božja volja obznanjuje u obliku kazne, a batina stiže iz raja. Smješten je u fiktivni St. Petersburg kao domaštan Twainov rodni Hannibal u Missouriju, te je ujedno i presjek američkog južnjačkog društva i mentaliteta. I to je ono što se u prvom čitanju lako previdi, to je sloj koji čeka starijeg čitatelja, već razočaranog u društvo, jer ma odakle bio, prepoznat će sve ono što je vidio Twain. Segregacija je univerzalna, načini se razlikuju.

Ono što je Twain započeo s Tomom Sawyerom kao kritiku i prokazivanje društva u kojem je i sam odrastao, skrivenu u epizodama dječačke igre, puni će zamah dobiti tek u sljedećem romanu i glasom Huckleberryja Finna. Vjerojatno nije napisan ijedan lik usporediv s tim dječakom-odmetnikom, kojemu ni to što od prvoga dana odrasta nevoljen i ugnjetavan neće ništa oduzeti od one čiste i neiskvarene duše, kakvu uostalom i mogu imati tek oni kojima su draže “šume i rijeke i bačve” od bogatstva. On će takav omogućiti bijeg roba Jima i povesti ga na svoj splav, odakle će promatrati taj svijet njemu potpuno nepoznat i nastran, gdje je moral sveprisutan, relativan i potkupljiv.

“Pustolovine Toma Sawyera” objavljene su prvi put početkom ljeta 1876. godine, da bi 1885. stigli i “Pustolvine Huckleberry Finna”. Uslijedila su još dva romana o životu omiljenog Toma Sawyera 1894. i 1896., knjige su se upisale ne samo u američki, nego u svjetski kanon.

Samuel Langhorne Clemens rođen je 1835. godine u malome mjestu u saveznoj državi Missouri. Tijekom života radi kao pomoćnik u novinama, tiskarama, knjižnicama i izdavaštvu, prve novinarske honorare ulaže kako bi izučio biti kormilar, odlazi u Nevadu te kratko radi kao rudar, da bi se naposljetku zaista ostvario kao novinar. Cijelo to vrijeme piše. Objavljuje pod imenom Mark Twain.

Svoje će odrastanje uz onu rijeku kraj koje dječaci mogu sanjati da upravljaju parobrodom – i zaista što bi više poželjeli od toga, opisati prvo u sjećanjima u “Životu na Mississippiju”, a kasnije i u romanima o toj dvojici junaka. “Pustolovine Toma Sawyera” po objavljivanju se pokazuju promašajem. Knjiga je isprva slabo zapažena, prodaja ne ide najbolje. Eto utjehe piscima. Trebalo je proći vremena, no romani o Tomu i Hucku objavljivani su i prevođeni diljem svijeta, doživjeli su na desetke filmskih, animiranih i kazališnih adaptacija, a 2011. je u Kansas Cityju postavljen i balet prema predlošku o pustolovinama Toma Sawyera. Unazad nekoliko godine na našem su jeziku objavljena čak dva prijevoda, onaj Tanje Radmilo i Aleksandre Mihaljević-Barlović. Popis lektire spašava mnoge knjige od zaborava, ali neka to ipak ostane posljednjim utočištem, barem kad je riječ o knjigama poput ove. Ponovna su čitanja, vjerujte, neopisivo dragocjena.

Nešto se neizbježno zaboravlja od tih prvih čitanja, no nikad avantura na splavi, kad se dvojica dječaka i onaj nesretni, u prepričavanjima vječito previđeni Joe Harper otisnu spremni postati gusari, dok grad oplakuje njihovu smrt i traži tijela u rijeci. Njih trojica koji potom promatraju vlastiti pogreb – i samo s tom bi se scenom Mark Twain mogao upisati u povijest književnosti. I možda se neće svi, kao što nisam ni ja sama, prisjetiti i vlastitog djetinjstva, ali ta prva pomisao na smrtnost, prva svijest da su i ta naizgled beskrajna ljeta konačna, to je već sveopće blisko.

Tako će umrijeti – u tom bešćutnom svijetu, bez krova nad svojom beskućničkom glavom, bez dobrohotne ruka koja bi s njegova čela obrisala smrtni znoj, bez miloga lica koje bi se nadvilo nad njega kad ga snađe velika patnja.

Pustolovine Toma Sawyera, Mark Twain, Znanje. Prijevod: Aleksandra Mihaljević

I ono što se ne smije preskočiti, Twainov je jezik, blagost prema prirodi i nježna zajedljivost prema ljudima, i to je ono zbog čega te priče i nakon 150 godina djeluju većima od života, zbog čega je moje djetinjstvo provedeno daleko od spilje u kojoj bi se moglo izgubiti i daleko od one rijeke s najljepšim imenom koje rijeka može nositi kakvo je Mississippi, imenom u kojem se gotovo čuje nečiji podsmijeh dok klizi na splavi, zbog toga je ono barem nakratko beznačajno i na divan način, maleno pred književnosti.