Carstvo apsurda

“Rim je propao, Grčka je propala, Perzija je propala, Španjolska je propala. Sve su velike zemlje propale. Zašto ne bi i vaša? Što vi mislite, koliko će još živjeti vaša zemlja? Vječno? Nemojte smetnuti s uma da je i samoj zemaljskoj kugli suđeno da je Sunce uništi za pet milijuna godina ili tako nekako”, izgovara proročanski jedan stari Talijan u bordelu nedaleko od američke vojne baze obraćajući se vojnicima tako mladima da neki od njih možda neće – i nisu – doživjeti dvadesetu, pa zaključuje:

Žaba je već gotovo sto milijuna godina na Zemlji. Biste li zaista mogli sasvim pouzdano ustvrditi da će Amerika, sa svom svojom snagom i bogatstvom, sa svojim vojnikom koji ne zaostaje ni za kojim vojnikom na svijetu, i sa svojim najvišim standardom, živjeti tako dugo kao… žaba?

Kultni američki roman “Kvaka 22” objavljen je 1961. godine. Josephu Helleru to je bio prvijenac, ujedno djelo po kojem će ostati zapamćen i čiju popularnost sljedeće naprosto neće moći dosegnuti. Fenomen “Kvake 22” uglavnom se objašnjava pravim trenutkom u kojem se pojavila ova parodija američke vojske, posljednjeg rata i ratova uopće. Knjiga izlazi 1961. godine, kad opada poslijeratni zanos blagostanja demokratskog i pravednog društva te se javlja otpor Vijetnamskom ratu i svijest da američka demokracija i pravda ne vrijede svuda i za sve; naposljetku niti vrijede uopće.

Riječ je i dalje o ratu iz kolonijalne perspektive. Za one koji osvajaju i eksploatiraju, čin slanja jedva punoljetne djece u gadosti i pogibelj zaista je potpuno sulud i u biti apsurdan; a obrambeni rat, na koji su prisiljeni ekonomski slabiji, te prirodnim resursima često bogatiji narodi, takve je prirode da traži ipak malo drugačiji odnos tragedije i humora. Ono što povezuje obje strane, što naposljetku i u ovom romanu dovodi do kulminacije tog silnog i tragičnog apsurda, ratno je profiterstvo, najstrašniji mehanizam koji je mogao doći od čovječanstva. Taj odnos imperija i kolonije, silnika i žrtve, ključan je i za čitanje “jednog od najvećih američkih romana” u današnje vrijeme.

U jednoj fiktivnoj vojnoj bazi na talijanskom tlu i nekad u vrijeme Drugog svjetskog rata, izgledno netom prije pada Italije, svoju službu u zračnim snagama odrađuje bombaš Yossarian. Ime neobično, čak i sumnjivo, u zvučnosti sugestivno; tako ga komentiraju državnoj ideji i vojnoj logici malo pokorniji suborci. Yossarian je utoliko istinski junak otpora besmislu. U njemu ništa nije zapravo junački, u njemu je svake ljudske slabosti i lakomosti, ali i silne dobrote.

Uvršten u niz rječnika engleskog jezika, pojam “kvaka 22” definira se kao “dvojba u kojoj ne postoji rješenje zbog međusobno proturječnih uvjeta” ili “bezizlazna situacija u kojoj je rješenje problema ujedno njegov uzrok”. Pojam je skovao sam Heller, broj 22 je proizvoljan (uredničkom odlukom promijenjen od izvorno 18). Pukovnik Catchard, koji zapovijeda zrakoplovnom bazom u kojoj služi i Yossarian, da bi se dodvorio nadređenima uspješnošću i nepokolebljivošću svojih vojnika, svako malo podiže normu borbenih letova koje vojnik treba odraditi da bi mogao biti otpušten iz vojske i vratiti se kući. Nitko da ih odradi, broj samo raste. Moglo bi se, recimo, izjasniti se ludim i time nesposobnim za sudjelovanje u ratu, pa na taj način dobiti otpust – no kvaka je u tome da onaj koji ne želi ratovati nikako ne može biti lud, što znači da je normalan, a to znači da ostaje u vojsci. Posve jednostavna premisa, u tom apsurdu genijalna. Ponovljena iz situacije u situaciju i kroz cijelu plejadu likova (netko ih je izbrojio pedesetak), iznova demontira svaku zabludu o tome da tu ima ičega što bi se dalo opravdati. Jedini izlaz je u humoru. Heller beskrajno vješto barata logičkim pitalicama i izvrće ih tako da je prosto i jasno baš svakome. Poznata je scena iz vojničke kantine, kad Yossarian tvrdi da ga “oni” hoće ubiti. Kolega Clevinger na to mu odgovara da nitko njega ne želi ubiti. Zašto onda pucaju na njega, nastavlja Yossarian, na što će mu Clevinger spremno da oni pucaju na svakoga i hoće ubiti svakoga. “Pa zar to nije isto?”

Mladi piloti vrijeme provode između baze i kupleraja, svi ženski likovi su ili raspoložene medicinske sestre ili talijanske, često maloljetne kurve, još više raspoložene i naprosto oduševljene momcima koji će neku od njih, tko zna, možda i povesti u pravednu i bogatu Ameriku. Mnogo je tu karikature i jedino se u karikaturi ovakvo što i može čitati, svi su do jednoga personifikacija svoje najveće slabosti. I tek što bi se moglo pomisliti: “Da, ovo je gotovo teatralan prikaz”, ali rat je u stvarnosti prljaviji i krvaviji, pa taj apsurd doseže neke neslućene razmjere – jest tako, no valja se i prisjetiti koje arhivske snimke od prije tridesetak godina i junačina s naših prostora, a uostalom pogledati i tko danas vodi tobože najbogatiju zemlju na svijetu te upravlja tekućim invazijama. Daleko je prljavije, ali karikature ne odstupaju mnogo.

Roman je Heller velikim dijelom temeljio na vlastitom iskustvu. Poziv u vojsku dobio je u dobi od 19. Završio je zrakoplovnu školu te je 1944. godine povučen u bazu na Korzici. Ono što tad još nije mogao nazvati PTSP-om ipak je znao točno opisati. Prizor bojnika Snowdena kako mu gotovo umire na rukama, u avionu prilikom jedne od misija, ponavlja se i proganja Yossariana, pa onda i čitatelja, tek da ne stigne zaboraviti da je sve to ipak negdje stvarno i od stvarnosti gore. Scena je još i dojmljivija, u bjelini kao točno na razmeđu sna i traume, kakvom ju je snimio Mike Nichols u filmskoj adaptaciji romana iz 1970. godine. Više uznemirujućom, tu epizodu čini samo spoznaja da je zasnovana na jednoj iz Hellerova života.

Fenomenalan je u filmskoj adaptaciji i sam kraj, veličanstvena scena Yossarianova bijega mimo otužne vojne parade usred goleme pustoši, kad se u bespuća Mediterana otisne u žutom gumenom čamcu. Ono što tome prethodi kulminacija je u događaju, najednom nimalo više smiješnom, pri čemu je Heller – sada do koje razine s tom sviješću – sažeo najprljavije od Drugog svjetskog rata, pa i ratova uopće. Od svih grotesknih likova, vještina kojom je izveden onaj Mila Minderbindera ipak je na drugoj razini. Časnik na dužnosti u vojničkoj menzi, Milo počinje preprodavati jaja s Malte, obična jaja, cent po cent, da bi od padobrana svojih suboraca preko zaliha goriva i svile došao do egipatskog pamuka i što se već moglo naći na crnom tržištu, obećavajući svima udio u profitu, dok sve vrijeme surađuje s nacističkim jedinicama i naposljetku ih šalje na vlastite suborce. To da je američki (i britanski) kapitalizam pogurao i održavao nacizam danas bi trebalo biti bjelodano jasno; ovaj odmak od mistifikacije iz 1961. godine tek podcrtava neosporni status klasika.