Bog među smrtnicima

U svojim pismima, Gustave Flaubert je zapisao: “Kako više nije bilo bogova, a još nije bilo Krista, postoji u povijesti jedan jedinstveni trenutak, između Cicerona i Marka Aurelija, kada je čovjek ostao sam”. Godine 1927., tad 24-godišnja spisateljica s već objavljenom pjesničkom zbirkom i romanom, djevojka koja je odrastajući uz oca naučila latinski i grčki, čitala bez predaha, i to često upravo antičku književnost, upravo ona tad podvlači tu rečenicu velikog francuskog klasika i u tom se trenutku predodređuje da i sama postane klasikom, štoviše, “posljednjim francuskim književnim klasikom”, prema riječima Zlatka Crnkovića, prevoditelja njezina djela kojeg slobodno možemo podvesti pod “magnum opus”, čuvenih Hadrijanovih memoara. Posljednji francuski klasik i prva žena u francuskoj Akademiji.

Riječ je, naravno, o Marguerite Yourcenar. Nekoliko godina nakon čitanja Flaubertova zapisa piše početak pisma koje počinje s “Dragi moj Marko”, nakon desetak stranica odustaje, vraća se tekstu kroz godine, sjedi u čitaonicama knjižnica i istražuje, prepravlja, pa ga ni ne takne čitavih deset godina, dio bilješki i uništava. No priča je prisutna, makar nijema. Slučaj je htio da 1948. pronađe taj početak pisma koji nije prepoznala, pa se pita kojem je Marku mogla pisati, da bi trenutak spoznaje bio odlučujući – za njezino stvaralaštvo, za književnost na francuskom jeziku, književnost kao takvu uopće.

Nakon tri godine intenzivnog rada, 1951. Yourcenar je napisala knjigu o jednom čovjeku i njegovoj samoći, čovjeku koji je sam, bez božanskih i ljudskih autoriteta, time i bez nametnutih morala (tko bi mogao išta nametnuti vladaru najvećeg tadašnjeg imperija?), no kad ostaje sam bez ljubavnika, bliskih suradnika, obitelji i prijatelja, bez vlastite vizije i budućnosti, shvaćamo da je ono o čemu čitamo samoća svakog čovjeka, prokletstvo čitavog čovječanstva – našeg zapadnoeuropskog civilizacijskog kruga, u najmanju ruku, nastalog upravo na tom imperiju. Kako i sama Yourcenar navodi, ova knjiga “graniči ponegdje s povijesnim romanom, ponegdje s poezijom”, a to naglašava i Crnković kad u predgovoru piše da su Hadrijanovi memoari “na mahove čak i čista poezija”. I zaista jesu, na mahove filozofsko-kontemplativna ispovijed, isprepletena esejističkim opažanjima o politici, umjetnosti, arhitekturi, religiji, na mahove i pustolovni roman, na mahove zaista poezija – no u cijelosti potpuni čitalački užitak.

Na kraju života, u 60. godini, bolujući od nepoznate bolesti, car piše svom posvojenom nasljedniku, u tom trenutku 17-godišnjem Marku Aureliju pismo, što će se već vrlo brzo, u toj zavodljivoj struji svijesti, pretvoriti u biografiju ne samo njega, nego i samoga carstva koje mu ostavlja u nasljeđe, u tako jedinstvenom povijesnom trenutku.

Put u njegovu osobnu prošlost jednako je studiozan i literaran, ona počinje odrastanjem u Italiki, rimskom municipiju na teritoriju današnje Španjolske, dogovorenog braka i posvojenja od strane Trajanove obitelji, čija će udovica Plotina jamčiti kako je car upravo Hadrijana proglasio svojim nasljednikom i prepustio mu carstvo (kako li je samo danas pročitati retke posvećene njoj, kad mladi Hadrijan govori o intelektualnoj povezanosti s caricom: “Tjelesnu intimnost, koje nikad nije bilo među nama, nadoknađivao je taj dodir dvaju duhova čvrsto vezanih jedan za drugoga”.) A za Hadrijanova doba carstvo je čitav mediteranski prostor, Germanija, Galija, sve do zida koji podiže prema Škotima na granici Britanije – kojim će u povijest upisan kao hladan i okrutan, car putovati, ratovati, no i voljeti, sumnjati, gdje će učiti, trgati, pa i tugovati jer naposljetku i on je bio tek čovjek.

Ispovjedni je to ton s potpunom sviješću o nepouzdanosti pripovjedača, koji i sam negdje u početku svoje ispovijedi govori kako i najiskrenije knjige lažu (a autorica mu dopušta da laže, ima li što više ljudski od toga?) uvodeći nas time u relativiziranu povijest, njezin duboko subjektivan odjek, ne u jednom čovjeku tog vremena, već u jednoj ženi gotovo dvije tisuće godina kasnije. Čudesna je moć jezika, zahvaljujući kojemu preživljavaju osobne, i apsolutne, povijesti.

”Gotovo sve što znamo o drugima znamo iz druge ruke. Ako se slučajno netko ispovijeda, on brani sebe, ima spremne isprike. Dok ga promatramo, nije sam”, piše Hadrijanov lik i uvodi nas u svoju ispovijest, postavlja u gotovo voajersku poziciju iz koje se teško otrgnuti.

A promatramo ga kako gubi autoritet, pa i čovječnost, u bolesničkoj postelji pred doktorom, kako maršira dunavskom obalom prema budućem caru Trajanu netom prije Nervine smrti, gdje je studen “najobičnijim i najmekšim stvarima pridavala prozirnost, a u isti mah i nebesku krutost”, u pohodima na Orijent, Armeniju, Daciju, kad godine ratovanja tumači najsretnijima u svom životu – na isti onaj način na koji ljudi svoju mladost, u kojim se god ona okolnostima odvila, to doba neopterećenosti, tumače ipak sretnim i vrijednim. I ta su ratovanja popraćena poetski ispisanim lamentacijama, istinskim političkim traktatima u tim minijaturama, čitamo kako “miroljubiva vlast ima svoja ratna razdoblja, kao što i život velikog vojskovođe ima, htio-ne htio, svoje periode mira” i htjeli-ne htjeli, vjerujemo u to.

Promatramo Hadrijana i dok se prisjeća ljubavničkih odnosa sa ženama, a naročito tajni njihovih muževa, dok poseban dio zauzima ljubavna priča tad već vladara Hadrijana s mladim Antinojem, temeljena na stvarnosti i svjesno, u maniri velikog romana, fikcionalizirana, pomalo naglašeno tragična i kao takva, dirljiva kakva ljubavna priča nužno mora biti i unatoč svoj podlozi za to, nimalo senzacionalistička. Upravo zadivljuje vještina kojom Yourcenar prodire u intimu, istovremeno s razumijevanjem i kritičkim odmakom.

Važna u knjizi je i prostorna dimenzija: što je državnik bez materijalizacije svoje vladavine, prvenstveno u samom Rimu, pa onda i diljem imperija, u gradovima gdje je “svaki kamen čudna konekcija jedne volje, jedne uspomene, kadikad i prkosa”, a “svaka građevina odraz jednog sna”. I sama je Yourcenar odlazila u muzej u Hartfordu gledati Canalettovu vedutu Rima, naslikanu kako je i sama pisala: njegov je Rim slikarska imaginacija stvarnosti kakva je mogla biti, ali vjerojatno ipak nije bila. Ključnim je izdvojila pak otkriće Piranesijeva prikaza Ville Hadriane, gdje je ona nacrtana raspuknuta kao lubanja, sa šibljem nalik pramenovima kose. Nakon toga se, tvrdi književnica, vratila projektu koji je tad već gotovo zaboravila. I napisala knjigu koja djeluje upravo poput tog puknuća, procijepa u jedan um, u ljudski život “koji se ne sastoji, ma što ljudi govorili od jedne horizontale i dvije vertikale, nego prije od tri beskonačne krivulje koje se neprestano približavaju i udaljavaju jedna od druge: ono što je čovjek vjerovao da jest, ono što je želio biti i ono što je doista bio”. Yourcenar je dovoljno sugestivna da ne izgovori ono što je zapravo sadržano u tome – sigurno najvještije postavljeno pitanje o čovječanstvu, sadržano u jednom čovjeku.