Kad Srbin ljubi Albanca

Postoje knjige prije čijeg čitanja svakako treba pogledati biografiju pisca, jer je ona ne samo zanimljiva, nego i važna za razumijevanje teksta koji čitamo, a roman “Bolla” spada upravo u takve knjige. Pajtim Statovci danas je jedan od najvažnijih finskih pisaca mlađe generacije, njegovi romani nagrađeni su uglednim finskim književnim nagradama (najmlađi je dobitnik nagrade “Finlandia”), no nimalo nebitan podatak iz njegove biografije govori kako je Statovci rođen 1990. na Kosovu, odakle je njegova obitelj otišla/izbjegla u Finsku kad su mu bile dvije godine. U Finskoj je studirao komparativnu književnost i dramaturgiju te počeo pisati romane na finskom jeziku, no njihova tematika čitateljima s naših prostora daje jasan signal kako ga lako možemo čitati u kontekstu “balkanskog kruga kredom” i uvrstiti u ne tako malenu skupinu takozvanih transnacionalnih pisaca.

“Bolla” nije jedini roman ovoga pisca preveden na hrvatski – isti je nakladnik objavio i njegov prvijenac “Moja mačka Jugoslavija”, koji već u naslovu nosi indikator onoga o čemu je riječ i što sam upravo naznačila. Junakinja romana je mlada Albanka iz ruralnog kosovskog kraja, njezino je odrastanje prepuno tipičnih predrasuda svih kategorija, a nakon što uđe u dogovoreni brak, potaknuta političkim svinjarijama, prisiljena je s obitelji iseliti se u Finsku. To, dakako, za ljude poput nje, također nije obećana zemlja, što se osobito manifestira na odrastanje njezina sina koji je prinuđen graditi vlastiti identitet u novoj i često neprijateljskoj sredini. Kakve to ima veze s jednom zmijom, mačkom i Jugoslavijom, to ćete ipak pročitati sami.

Već je prvi roman mladog Statovcija jasno upućivao na koncept koji će na neki način ponoviti i u ovom romanu – velika povijest u pozadini i intimne sudbine pojedinaca obilježenih traumama u prednjem planu te rodno Kosovo kao intrigantno polazište za priču koja ima tendenciju postati univerzalnom. “Bolla” je u svojoj biti ljubavni roman i mogla je to biti priča o dvojici prištinskih studenata, Srbinu Milošu i Albancu Arsimu, čija će strast i ljubav možda nadvladati nacionalne i rodne predrasude. Ali nije, sve je od početka više nego komplicirano – Arsim je oženjen, njegova supruga Ajshe, s kojom je u sporazumnom braku bez ljubavi, upravo čeka njihovo prvo dijete te je, kao i Miloš, obilježen traumama prošlosti, tradicijom i predrasudama sredine iz koje dolazi. A godina je 1995., međunacionalna netrpeljivost na Kosovu samo što nije eskalirala u pravi ratni sukob i jasno je kako su njihovi susreti tek kratki rezovi, no opet dovoljno jaki da u potpunosti obilježe njihove daljnje živote. A oni se račvaju i razdvajaju različitim, ali za vrijeme i mjesto radnje neizbježnim putevima – Arsim će s obitelji u kojoj se osjeća kao stranac emigrirati na zapad i tamo neće pronaći novi život, dapače, nakon brojnih peripetija i posrtanja vratit će se u domovinu, a Miloš će aktivno sudjelovati u ratu, doživjeti najtragičniju od mogućih sudbina i završiti kao čovjek koji, čak i kad ga Arsim pronađe, više nije onaj tko je bio, pa ga je najbolje ostaviti samo u slikama sjećanja. Ljubav koju je prekinuo i rastavio rat, dakle, iluzija o mogućnosti da sve bude “dobro i stvarno, sve ono što Priština nije”, o tome je ovdje na prvoj razini riječ.

U romanu se izmjenjuju Arsimove i Miloševe dionice, potonje svedene na nepovezane, ali indikativne dnevničke fragmente, nepouzdane kakve je Miloš jedino, nakon svih tortura koje je prošao i koje se kroz njih postupno otkrivaju, u mogućnosti isporučiti. Arsimova je dionica ona koja drži linearni slijed priče koju pratimo, a unutar nje mnoštvo je motiva za koje bi se tijekom čitanja moglo “zakvačiti”. Od maksimalno tradicionalnog shvaćanja braka, obitelji i žene čija je jedina uloga da muškarcu na svijet donese nasljednika i bude kao gluhonijema “baš onako kako treba biti”, tradicije koje se i Arsimu teško otresti, pa se prema supruzi ponaša podcjenjivački i fizički agresivno. Potom preko njegove težnje i pokušaja da postane pisac i problematiziranja tog “mučnog i tjeskobnog čina”, sve do elemenata političke situacije na Kosovu krajem devedesetih koji nisu u prvom planu, ali su dovoljno jasni i, nažalost, nimalo egzotični za nas, čitatelje s ovih prostora. No roman ima još i dodatnu, simboličku dimenziju naglašenu već samim naslovom – bolla, naime, na albanskom je jeziku avet, biće nalik na zmiju (zmijska simbolika očito je jedan od lajtmotiva ovoga pisca, prisutna i u prvijencu), ali i autsajder, izopćenik iz društva. Sva su od tih značenja integralni dio fabule – mitološka zvijer pojavljuje se u priči “Djevojka i biće” koju je Arsim napisao, dok aveti i autsajdere svakako ne treba posebno pojašnjavati – priča je to o autsajderima u vrijeme i na mjestu kojima vladaju aveti s licem straha i traumi koje prenose. “Bolla” je roman o tranzicijskom Kosovu, iz muške perspektive, u kojoj su žene, pa i kao književni likovi, samo smetnja i tek na samom kraju Ajshe će dobiti svoj glas i aktivniju ulogu. Također je to i roman o životu u emigraciji, drukčijem, ali opet teškom, prilagođavanju i predrasudama i u tim dionicama dolazi do promjene pripovijedanja koje postaje “izvještajnije”, manje emotivno i simboličko, ipak uz jasne i stalne osjećaje krivnje i straha koji te pokušaje prilagođavanja prate. Bajkovita pak dimenzija romanu dodaje nijanse željene univerzalnosti, nevidljivih duhova i zvijeri koje uništavaju ljudske egzistencije.

Statovci je svakako više nego umiješan pripovjedač koji s lakoćom drži pod kontrolom to mnoštvo pripovjednih niti, različite glasove i diskurse te nema sumnje kako njegovi romani, u zemlji na čijem jeziku piše i u koju je njegova obitelj emigrirala, djeluju kao priča o nekom dalekom, egzotičnom svijetu, gotovo kao priča o bolli, nepoznatoj vrsti životinje. Nama s druge i nesretnije strane karte Europe nije potrebna fantazmagorija kako bismo priču o Arsimu i Milošu osjetili stvarnom i svojom, pa je zato možda i čitamo pomalo drukčije, osobnije i tragičnije. Iz razloga osobnog ukusa, na trenutke mi se činilo da ima u ovom romanu i ponešto kalkuliranja kako bi efekt bio jači – od dvostruko “neprimjerene” ljubavi prema kriterijima sredine u kojoj se ona pojavljuje do slučajnosti koja će dovesti do toga da se protagonisti nakon svega ponovno susretnu, kako bi se uokvirila i dodatno naglasila beznadnost i tragika “ljubavi prema neprijatelju”, koja je zapravo od početka prisutna i jasna. Ima tu i ponešto tzv. univerzalnih iskaza, o sreći, ljubavi, snovima, npr. pogodnih za podvlačenje i citiranje, ali u brutalnom okruženju romana pomalo neočekivanih. Nije to neka pogreška, Statovci jako dobro zna što i kako radi, a nagrade i prijevodi svjedoče da i drugi to znaju prepoznati, spominjem to samo kako bih naglasila nedvojbeno različite optike čitanja ovoga romana. Njih na neki način svojim pisanjem i životom spaja Pajtim Statovci, daje nam uvid u stvari iz druge perspektive jer on poznaje obje i u tome je neprijeporna kvaliteta njegova romana. Bajkovitog i realističkog, intimnog i kolektivnog, lokalnog i globalnog, a osim toga i vrlo čitkog, bez obzira na mučnu tematiku kojom se bavi.