Srce tame, srce zla!

Kada su Rimljani tek odahnuli pred nekom drevnom Temzom, pred svjetlosti što izlazi iz te rijeke još od vitezova, dakle sasvim sigurno i otkad je svijeta i vijeka, tim drevnim osvajačima svakako nije napalm zapušio nosnice u rana jutra. Nisu oni mogli ni slutiti da su se upravo iskrcali na tlo koje će poroditi najgore od najgorih među porobljivačima, kolonizatore kakve ni Rim ni sam vrag ne bi mogli izmisliti. Što je Britanska kruna napravila svijetu, nema tog pakla koji se pred tim ne bi predao, razoružan, osramoćen i svake poruge zaslužan. Daleko da su gospoda Britanci u tome samovali; po popločenom putu prošetale su se mnoge nacije kojima je boga pitaj kojom zaslugom u ruke došlo upravljanje smiješnim trzajima suvremenih demokratskih praksi. A još je krajem 19. stoljeća Joseph Conrad pribio taj fini Zapad na vješto poredane kolce u nekoj prašumi Konga, može biti i Gane; kao da nam to čini kakvu razliku. Kongo, Afrika, Vijetnam; Sirija, Palestina, što god. Mi smo ipak fini narodi; ipak smo divljaci par excellance.

Tisuću i devetsto (i nešto sitno) godina nakon Rimljana, u drugom su se smjeru otisnuli mnogi nasljednici po službi u svrhu nikad dokinutog kolonijalnog projekta – isplovljavali su, dakako, već stoljećima i stoljećima, ali trebalo ih je proći 19 otkad se vrijeme po zakonu Boga i Zapada računa, da bi se sva narav tog mehanizma na kojemu nam počiva civilizacija sabila u tu jednu pripovijest, u jedno putovanje rijekom koje po svemu djeluje kao da je uopće i jedino. To da je najveće ime engleske putopisne književnosti čovjek koji do svojih ranih dvadesetih engleski gotovo i nije govorio navodi na pomisao kako na ovom svijetu ipak ima neke, možda i božanstva dostojne pravde. Pripovijesti “Mladost”, “Srce tame” i “Na izmaku snaga” objavljene su prošle godine u izdanju Vorto palabra i prijevodu Martine Pranić, prema zbirci prvi put objavljenoj 1902. godine pod nazivom “Youth: A Narrative and Two Other stories”.

Ima nečega neodoljivog u pripovijestima “s okvirom”, toj sponi pisane riječi i usmene književnosti, vrhunaravnom obliku književnosti uopće. Josepha Conrada često se opisuje kao majstora uokvirenih priča i svakako da ta vještina nije slučajnost kod pisca u čijoj biografiji, uz pisanje, ravnopravno i neodvojivo stoji i plovidba. Porijeklom Poljak, rođen u tadašnjoj carskoj Rusiji, odgajan među ukrajinskim Židovima, ruralnom i veleposjedničkom poljskom aristokracijom, zatim u urbanom središtu Varšave na polovini 19. vijeka pa među ruskim imperijalizmom neopterećenim Poljacima s austrijskom školom, Joseph Conrad u dobi od svega šesnaest godina biva poslan u Marseille da se izuči za poziciju u francuskoj trgovačkoj mornarici. Nakon četiri godine na morima pod francuskim jedrom, Conrad se pridružuje britanskoj mornarici s daleko više znanja o pomorstvu nego što je bio slučaj s jezikom čijim će klasikom postati. Najstarija sačuvana Conradova pisma na engleskom, što ih je napisao pred kraj svojih dvadesetih, otkrivaju misli na materinjem poljskom ispod, doduše, točnih i većinom pravilno napisanih riječi. Godina 1890-ih dobiva namještenje u Société Anonyme Belge pour le Commerce du Haut-Congo, belgijskoj kompaniji koja ga šalje u srce crnog kontinenta, u eksploatatorski pohod njegova života s kojega će se vratiti i ponešto drugačiji Conrad, a s njim i Charles Marlow.

Taj među posljednjima od literarnih Odiseja, Conradov dobro poznati alter-ego čiji je život od naslovne “Mladosti” do pozne dobi opisan upravo u zbiru ove tri novele, jedan od najvještijih pripovjedača ikada dospjelih u pisanu književnost, najpoznatiji je ipak po svom dugom i mučnom prodoru niz rijeku Kongo u to “srce tame” koje se, jasno je, sve vrijeme nalazi u Europi; tamo na ušću Temze što se na početku novele i u očima onoga kojemu će priča biti ispripovijedana proteže “poput početka beskrajnog plovnog puta”. Ono što nježne europske oči susreću za vrijeme tih “velebnih i pravednih zbivanja” – ono što je Conrad u svojim brodskim dnevnicima ostavio svojoj književnoj domovini da im bude na čast i sramotu, taj susret sa divljaštvom pokorenog naroda. Ta domicilna rulja objavljuje se zvukovima bubnjeva koje nije uvijek moguće razaznati od same prašume, zvuk isprva opisan kao drhtaj, dok “ponire i širi se, silan, jedva čujan drhtaj; zvuk čudan, primamljiv, sugestivan i divalj” – a onda, nastavlja Marlow u svom svetogrđu, “možda jednako značajan poput zvonjave zvona u nekoj kršćanskoj zemlji”. Valja zamisliti drhtaj koji je silan, a jedva čujan, strahovita jedna slika, pomalo nalik, a zapravo po svemu drugačiji od crkvene zvonjave, što i kada dolazi iz takve daljine da se tek čuje, kada je prigušena ljudskom rukom podignutim izgrađenim okolišem, i to dovoljno da se ne može prenuti ni trgnuti kada započne u točan sat, ta je zvonjava uvijek negdje iznenadna, uvijek upravo odzvanja. Ono što bubnjevi pak Marlowu zlokobno navještavaju, pomor je iscrpljenih, iznemoglih koloniziranih crnih radnika na obližnjoj željeznici, prizor bolesti tako masovne da se čovjek od njega ne oporavlja; željeznice što ima prevesti bjelokost. Dvomjesečno putovanje vodi Marlowa prema postaji stanovitog Kurtza, šefa operacije o bjelokosti, slučajnog onodobnog trgovačkog magnata i notornog gospodara tog crnog srca tame, ozloglašenog, a štovanog – pa i od strane onih sirotih i pokorenih, čijim su glavama tako ukrašeni kolci što okružuju Kurtzovu postaju. Očajnička potreba za pokoravanjem bogovima, pobratimstvo ljudi u svim svjetovima.

Kurtza je najpoznatije utjelovio Marlon Brando u nevjerojatno preciznoj adaptaciji kakva je Coppolina “Apokalipsa danas” iz 1979. godine, u kojoj je od jezive figure utjelovljenja čitave zapadne Europe napravio neljudsko i mučno američko čudovište. Lakoća kojom se jedan Kongo s kraja 19. stoljeća zamijeni Vijetnamom ili Kambodžom u vrijeme Hladnoga rata, to više od svega govori o svevremenskoj i užasavajućoj istinitosti stvarnoga divljaštva naše ljudske rase, te silne zavedenosti idejom eksploatacije na svaki način, a u osnovi tek perverznog užitka u provođenju istrebljenja. Sve to stane i tek u jedno oznojeno, izranjavano lice, polegnuto preko gotovo cijelog kadra, kada svjetlost što pada na njega, istovremeno jarka i slabašna, takva tinjajuća i crvenkasta može biti samo zlokobnom, lice što na izmaku snaga i to malo posljednjeg daha izgovara čuvene (Conradove) riječi: “The horror… the horror!”. Tu je sve i zato se ove pripovijesti ne čitaju kao povijesne, zato djeluju sablažnjujuće suvremeno.

Ono što pripada povijesti i o čemu ne prestajem razmišljati nakon ponovnog čitanja Josepha Conrada, književnost je koju su stvarali putnici i moreplovci, pa makar bili i kolonizatorski osvajači, ipak su pritom bili i istraživači, ipak je do nas stizao jedan civilizacijski i kulturološki doprinos, ali ne mogu prestati misliti na to kako je književnost nastajala iz brodskih dnevnika, ta istinska pustolovna književnost, sva sila Odiseja; književnost koju su stvarali isti oni što su natezali užadi, motali jedra, skapavali na pučinama – što je, uostalom, više književno od avanture same? Da bi se danas otputovalo ne treba znati gotovo ništa o prijevoznim sredstvima koja nas mogu začas odvesti i do drugih krajeva svijeta, a nema putovanja gdje su čovjek i put, čovjek i priroda do te mjere povezani kao što je to u plovidbi i tako ju je lako romantizirati, tako je lako zaboraviti na svu zlu narav tih davnih, opjevanih pohoda, a tek kakav je neporeciv užitak o njima čitati. Nitko da piše o niskobudžetnim letovima i prepunim aerodromskim čekaonicama, ostakljenim boksevima za pušače, duty-free alkoholu i parfemima, čak su lijeni putnici vlakovima nekako bliži Conradu i Melvilleu, a i njih je sve manje u knjigama, sve je manje i automobila i ne tako davno omiljenih romana ceste; takvi putopisi, putopisi kojima ne treba odredište, oni još pripadaju tek izdržljivim hodačima. Teško da će nam u nasljeđe ostati brodski dnevnici s naftnih tankera ili zapisi nekog vještog upravljanjem poljima dronova. Na tome hvala kolonijalizmu. Ali ostaje čitanje, neodoljivo kao osjećaj koji mladome Marlowu u njegovoj “Mladosti” stvara ideja o Bangkoku, gradu u koji se iznova i iznova ne stiže, koji samo zvuči i opčinjava, ideja o putovanju samom, o nekom izmaštanom istoku; književnost neka bude kao neuhvatljivi Bangkok.