Zamka besmrtnosti

Osam godina nakon Disputova pred nama je, u izdanju Petrinih knjiga, novo izdanje kultnog romana argentinskog pisca, Borgesova suvremenika Adolfa Bioya Casaresa (1914. – 1999.), jednog od najvažnijih predstavnika latinoameričke književne fantastike. Osim što je u najslavnijem argentinskom piscu dvadesetog stoljeća nalazio uzor i prijatelja, Bioy Casares i Borges upuštali su se u zajedničke spisateljske projekte (u području detektivske proze); Bioy Caseres je, osim toga, koautorsku suradnju ostvarivao i sa suprugom, pjesnikinjom Silvinom Ocampo, a u kolikoj je mjeri kolaborativno stvaralaštvo utjecalo na piščevo pesimistično viđenje svijeta na granici (najmanje) dviju zbiljâ – od kojih najčešće ne znamo koja je koja (tj. koja je kojoj nadređena) – ono je što valja prepustiti ekspertima za literature latinoameričkog izričaja. Znamo u kolikoj je mjeri tamošnja fantastika, u paketu s magijskim realizmom, zaslužna za domaći nam naraštaj fantastičara, no nije posve bjelodano koliko se u rečenom krije neposrednog utjecaja kako Adolfa Bioya Casaresa u fantastici, tako i meksičkog pisca Juana Rulfa u domeni magijskog realizma; Rulfo je k tome prepoznat kao jedan od poetičkih začetnika one literarne sfere čiji će nadaleko najpoznatiji predstavnik biti Gabriel García Márquez, pa je hrvatski prijevod Rulfova kratkog romana “Pedro Páramo” (također u izdanju Petrinih knjiga), vjerujem, za brojne ljubitelje latinoameričkih literatura predstavljao trajno pamtljiv doživljaj.

Ovo je, što se nakladnika tiče, nastavak razotkrivanja neprocjenjive južnoameričke riznice kojoj, o čemu smo revno izvještavali, ne nedostaje i posve eksplicitnog angažmana (npr. u autobiografskom romanu “Zaborav koji ćemo biti” kolumbijskog pisca Héctora Abada Faciolincea). Govorimo li o sprezi fantastike (ili znanstvene fantastike) i umjetničkog izričaja u Argentini tokom druge polovice dvadesetog stoljeća, možda i zbog recepcijske aktualnosti, možemo za primjer spomenuti dvojicu majstora stripa. Jedan je od njih autor nedavno ekraniziranog stripa “Eternaut”, Héctor Germán Oesterheld, kojega je lijevi angažman došao glave u vrijeme vojne hunte sedamdesetih. Drugi je Talijan, koji je neko vrijeme živio i stvarao u Buenos Airesu, a njegovo je ime Ugo Eugenio Prat, svima poznatiji pod umjetničkim imenom Hugo Pratt.

Radnja se romana izvorno objavljenog 1940. odvija na neimenovanom polinezijskom otoku negdje nakon 1924., kada je, zbog misteriozne bolesti, propao pokušaj njegova naseljavanja. Protagonist romana, ujedno i pripovjedač, na otok je izbjegao pred zakonom – kao netko osuđen na doživotnu robiju (vjerojatno u Venezueli odakle je po svoj prilici bjegunac), radije odabravši izolaciju praćenu rizikom oboljenja od rečene bolesti, a trenutak kojim započinje radnja romana (ustvari “dnevničkih zapisa” koji formom ne podsjećaju na dnevnik) ne približava nam koliko je vremena proteklo od njegova dolaska na mjesto usred ničega. Pojava “uljeza”, kako ih pripovjedač naziva, dovest će ga do nedoumica uslijed kojih više neće biti načistu što je istina, a što laž. Daljnji slijed događaja razotkriva njegovu moguću vidljivost isključivo u očima onih “uljeza” koji su drugima klasno podčinjeni, što roman obogaćuje socijalnom perspektivom. Iz navedenoga slijedi, kao provodna nit, bavljenje ontološkim pitanjem vječnog života; budući na 1924. kao navedenu godinu neuspjelog pokušaja koloniziranja otoka, pa i budući na godinu prvog izdanja romana, možemo si dozvoliti toliko interpretativne slobode da priču o sinergiji tehnološkog razvoja i vječnog života dovedemo u indirektnu vezu s tzv. ruskim kozmizmom – pseudofilozofskim pokretom kojega je utjelovio bibliotekar Nikolaj Fjodorov, a tragom čega su dvadesetih godina u Sovjetskom Savezu rađeni bizarni eksperimenti s ciljem postizanja besmrtnosti. Krajnji je cilj kozmizma, kao i Morelu, izumitelju i vodećoj figuri (ne)postojećih “uljeza”, oživjeti sve ljude koji su ikada živjeli.

Upravo je naknadno oživljavanje umrlih, kao i njihova rematerijalizacija (govorimo li o davno umrlima), ono zbog čega je legitimno govoriti o poveznici između romana i Fjodorovljeve doktrine kao spoja kršćanskog nauka i tehnološkog napretka, prema kojem bi se obećani vječni život trebao ostvariti sukladno transhumanističkom postulatu. Ruski je kozmizam, o kojem je u “Vukovima iz šume vječnosti” pisao Karl Ove Knausgård, primjenu našao u bizarnim eksperimentima Sergeja Bruhonjenka, dok je ovdje posrijedi naprednija tehnološka varijanta – stroj koji, fotografirajući original, kreira repliku čije je najvažnije obilježje, govorimo li o ljudskom simulakrumu – samosvijest. Pripovjedaču pri pokušaju razabiranja stvarnosti od privida ne pomaže opčinjenost ženom po imenu Faustine, koja je u vezi s izumiteljem (ili njegovim simulakrumom), pa nam ni pripovjedačev sažetak radnje/spoznaja na kraju romana ne pomaže utvrditi rasplet.

Što interpretativnoj slobodi ide u prilog. Nekoliko je naime pojedinosti koje nas mogu potaknuti povući paralele s fenomenima fantastike i znanstvene fantastike. Kada je riječ o pripovjedačevim opisima prostora nekolicine na otoku podignutih objekata, upadljivom se čini liminalnost koja je osobito razrađena u domeni internetskih fenomena i videoigara (npr. “The Backrooms”). Usprkos konzervativnom pristupu interpretaciji koji prema takvoj usporedbi ne bi bio blagonaklon, pozvao bih se na geofizičara Spiridona Glijakovića, jednog od likova novog romana Želimira Periša, koji upozorava na fenomen videoigara kao zasebnog umjetničkog medija. A zatim i dodati da je atmosfera prije gotovo devedeset godina napisanog Bioy Casaresova romana usporediva s nizom indie-horor videoigara čiji sam “gameplay” gledao kao film. Druga će usporedba biti prihvatljivija i nešto starijim čitaocima, napose ljubiteljima serije “Zvjezdane staze: Sljedeća generacija”, koji se zacijelo sjećaju kvara na brodskom hologramu, uslijed koje je James Moriarty – simulakrum antagonista iz Conan Doyleova serijala o Sherlocku Holmesu – postao samosvjestan. To pak poteže etičko pitanje “vlasništva nad sobom i svojim životom”, koje franšiza obrađuje kako u navedenoj seriji (epizoda “Mjera čovjeka”), tako i u seriji “Zvjezdane staze: Voyager” (epizoda “Tuvix”), u kojoj je problematizirano pravo prvenstva jedne pred drugom egzistencijom (ili egzistencijama). Casares ne ide toliko daleko, no njegovo ilustriranje na gubljenju granica između dviju ili više stvarnosti (koje nije nužno transhumanističko), može poslužiti i kao “plot twist” za distopiju koju u drugoj polovici dvadesetog stoljeća argentinski narod neće čitati nego – živjeti. Kao i na (nus)produkt Morelova izuma, ideja se “vječnog vraćanja istog” može odnositi na međuovisnost zajednice i nemogućnosti postizanja apsolutne slobode, iz čega proizlazi da je čovjekova egzistencija sudbonosno vezana uz distopiju.