‘Putin poznaje samo jedno oružje – strah’

Po struci inače geolog, Lebedev je sedam godina proveo na geološkim ekspedicijama na sjeveru, a zatim se u svojim djelima okrenuo istraživanju sovjetske prošlosti, sjećanja, traume i općenito genealogije zla u Rusiji te posljedicama staljinističke ere po suvremenu Rusiju. Redovito progovara protiv ruskog režima i ruske agresije na Ukrajinu, a u svojem romanu “Ljudi kolovoza” govori o Rusiji devedesetih godina, o vremenu društvenih prevrata i lomova i vremenu kada nemirni duhovi prošlosti izlaze na vidjelo. Hrvatsko izdanje ovog romana, čiji prijevod potpisuje Ivo Alebić, objavila je nakladnička kuća Fraktura, a Sergej Lebedev tim je povodom ljubazno pristao na razgovor za BestBook.

BestBook: Vaš roman ‘Ljudi kolovoza’ govori o periodu devedesetih godina, odnosno o onom periodu za koji se često koristi naziv “divlje devedesete”. Čega se vi sjećate iz tog razdoblja, što se tada događalo s vašom obitelji i rodbinom?

Kada je počela hiperinflacija i kada se novac pretvorio u omote od slatkiša, moji roditelji bili su rastreseni. Čitav život proživjeli su u Sovjetskom Savezu, navikli su na vječni deficit, na nestašicu svega na svijetu. Ali te su promjene za njih bile previše radikalne. I na čudesan se način moja obitelj psihički okupila oko moje bake s očeve strane, koja je rođena 1908. godine te je proživjela i Prvi svjetski rat i Građanski rat, a potonjeg se vrlo jasno sjećala. Kada se moji roditelji uopće nisu mogli nositi s novom stvarnošću, ona je govorila stvari kao što su: “Sjećam se kako mi je otac 1920. godine dao sedam milijuna rubalja i rekao mi: ‘Nataša, idi, molim te, na tržnicu i kupi čašu suncokretovih sjemenki.'”I u tome je bila određena osnažujuća magija: nalaziti se pokraj osobe koja je na svojoj koži osjetila takav kaos, takvo raspadanje svemira, a ipak je tu, živi i blizu nas je.

BestBook: Glavni junak romana odlazi na putovanje u daleke točke bivšeg SSSR-a kako bi pronašao mrtve ili nestale rođake različitih ljudi, no u prvom redu ipak traži svojeg djeda. U kojoj je mjeri vaše obiteljsko iskustvo utjecalo na odabir takve teme romana?

Naravno, devedesete su bile i vrijeme potpuno neočekivanih otkrića. U SSSR-u sam živio deset godina i kao dijete bio sam uvjeren da imamo sasvim normalnu sovjetsku obitelj: ja, tata, mama, dvije bake. Što znači “normalno”? Da nemamo neku posebnu povijest, genealogiju, mi smo sovjetski, što znači da nemamo nikakav drugi identitet i da ga ni ne možemo imati.

Pradjed se u obiteljskom albumu odmah pojavljivao u uniformi Crvene armije iz perioda Građanskog rata i nekako mi nije ni padalo na pamet zapitati se: a tko je on bio do 1917. godine? Dakle, sovjetski, bez rodbine u inozemstvu, bez poveznice s većom poviješću, bez tamnih mrlja ili tajni u prošlosti… A 1993. godine (ova je priča u potpunosti opisana u “Ljudima kolovoza”) baka nam je, nakon što je čekala dvije godine kako bi se uvjerila da su komunisti definitivno otišli, otkrila svoje rukom pisane memoare.

I ispostavilo se da smo mi maleni preživjeli dio velike obitelji koju su uništile sovjetske vlasti. Da imamo povijest koja se proteže kroz različita stoljeća i zemlje, da postoje mjesta povezana s tom poviješću: crkve, tvornice, vile… Moj prijašnji kvazi-sovjetski identitet, izgrađen na ideji da obiteljsko “mi” i državno nasilje 20. stoljeća ni na koji način nisu povezani, pretvorio se u ruševine.

A kako izgraditi novi? Kada se na mjestu obiteljske povijesti nalazi prostor gubitka i svega otetoga, masovna grobnica? To se vjerojatno može samo putem umjetnosti, a u mom slučaju putem književnosti.

BestBook: Moglo bi se reći da se devedesetih godina na ruševinama SSSR-a rađala nova, nerazumljiva i nepoznata država. Koliko je, prema vašem mišljenju, period devedesetih godina utjecao na stvaranje ove Rusije kakvu vidimo i poznajemo danas?

Ne bih rekao da se uopće išta rađalo, a kamoli nešto novo i nepoznato. Iza fasade radikalnih ekonomskih promjena – gospodarstvo je jedino što se stvarno promijenilo – ostalo je nevidljivo da se novo društvo zapravo nije rodilo. Sovjetski čovjek ostao je sovjetskim čovjekom.

Između prvog napada Rusije na Čečeniju koja se htjela odcijepiti (1994.) i oružanog zauzimanja Krima 2014. godine prošlo je 20 godina. To su balkanski ratovi u ruskom stilu: puno sporiji, kao u slow motionu, naizgled s prekidima… Ali smisao je isti: takozvana “metropola” pokušava vratiti ono što smatra svojim.

Upravo je ta imperijalistička svijest postala plodno tlo za imperijalistički revanš. Vidite: ponekad kažu da je sve to zbog Putina, zbog toga što je on bio u KGB-u. Ali u Ukrajini je Jevgenij Marčuk, general KGB-a i vođa 5. uprave, koja se bavila ideološkom kontrolom, postao premijer čak i ranije nego Putin u Rusiji. U hijerarhiji KGB-a Marčuk se nalazio na neusporedivo višem položaju od Putina, a njegove obavještajne i operativne sposobnosti bile su veće. Ali sovjetska tajna policija i imperijalističke ideje nisu postigle osvetu u Ukrajini.

Zato što onog istog plodnog tla za imperijalističku svijest tamo nije bilo.

BestBook: Sintagma ‘ljudi kolovoza’ označava generaciju čiji se život potpuno promijenio nakon kolovoza 1991. godine i generaciju koja se nastoji suočiti s prošlošću, odnosno s posljedicama represija i sa svim tajnama iz Sovjetskog Saveza. Kako je to izgledalo u stvarnom životu?

U stvarnom životu to je bio porast urbanih legendi: o “zlim” kućama i stanovima, o ukletim mjestima, o duhovima, utvarama i poltergeistima, o crnim sablasnim automobilima na noćnim ulicama… Neobrađena, neoplakana prošlost vratila se u popularnu kulturu u svojem najpristupačnijem obliku – u obliku uzvišenih glasina, mističnih priča o tome kako nam se nadohvat ruke nalazi sovjetski zagrobni život… U obliku priča o neobjašnjivom kucanju i šuštanju u kućama: kao da prošlost pokušava komunicirati, kao da nam žrtve izbrisane iz pamćenja nastoje nešto reći, dokazati svoje postojanje…

Bio je to uistinu masovni fenomen, čiji je utjecaj pojačan općim duhom vremena – mistični osjećaji uvijek nekako prevladavaju u vremenima značajnih promjena. A onda su te glasine i legende utihnule, nestale.

Zbog ekonomskih promjena strah i trepet od prošlosti jako je brzo zamijenio strah od budućnosti.

BestBook: U svojim se djelima često bavite pitanjima kolektivnog sjećanja i kolektivne traume. Zašto smatrate važnim pisati o takvim temama na koje bi mnogi vrlo rado zaboravili?

Rekao bih to malo drugačije. Trauma i sjećanje vrlo su široke kategorije. Meni je važno nešto drugo. Samo sjećanje na žrtve nije dovoljno. Potrebna je odgovornost, potrebna je kazna za zločince. Bez provođenja pravde prošlost će se ponavljati.

A u Rusiji se upravo ovo pitanje odmazde za državne zločince uvijek zataškavalo. Čak su i liberalni disidenti u periodu perestrojke vjerovali da Rusiji nije potrebna lustracija ni bilo koje druge “transitional justice measures”.

Zato stalno dolazim do tih vrata i zvonim na to zvono koje se zove “odmazda”. I već sada vidim kako se, nažalost, rusko društvo postepeno diskurzivno oslobađa odgovornosti, kao da je rat katastrofalan i za njega – kao da to isto društvo nije izravno ili neizravno uključeno u rat. A ako ubrojite sve zaposlene u industriji, prometu i tako dalje, to je već mnogo milijuna ljudi.

Točno mogu predvidjeti kako će kasnije – čak i među ruskim liberalima – postati popularna teza da je za rat kriv samo Putin. Baš kao što su i Nijemci svu krivnju prebacivali na Hitlera.

BestBook: Posljednji put razgovarali smo prije otprilike pola godine. Od tada je već prošla četvrta obljetnica početka rata u Ukrajini, a počeo je i još jedan rat. Je li se u tom periodu promijenilo nešto u vašem pogledu na svijet?

Svjedočim reformi Bundeswehra u Njemačkoj i povratku obaveznog vojnog roka (djelomičnog). Vidim masovne prosvjede učenika i studenata koji prosvjeduju protiv vojnog roka. A paralelno proučavam kako je rat izmijenio školstvo u Rusiji. Kako stotine tisuća – baš stotine tisuća – učenika uči upravljati dronovima, kako u školama doslovno pred našim očima nastaje infrastruktura za obuku budućih operatora dronova – sve to s ratom na umu. I još uvijek ne mogu shvatiti zašto je mlađa generacija u Njemačkoj toliko naivna, toliko nespremna odreći se iluzije ugodnog svijeta u kojem iz Rusije dolaze samo plin i nafta.

BestBook: Vode se različiti pregovori s ciljem završetka rata u Ukrajini, ali rat svejedno i dalje traje. Kakvo je vaše mišljenje o tim pregovorima? Bliži li se stvarno kraj rata ili smo još daleko od toga?

Mislim da se, nažalost, bez obzira na ishod pregovora, Putinu ne može vjerovati. Bilo kakav sporazum s njim neće vrijediti ni papira na kojem je potpisan. Jedino relativno čvrsto jamstvo da će mirovni sporazum donijeti mir jest da je Putin u zatvoru ili u grobu.

BestBook: Kako gledate na ulogu ruske književnosti u današnjem svijetu? Već smo nekoliko puta svjedočili pokušajima da se zabrane Dostojevski, Tolstoj i drugi ruski klasici. Što vi mislite o tome, kakvu poziciju zastupate?

Ruska književnost i, šire gledano, ruska kultura posljednja je imperijalistička kultura na svijetu koja nikada nije preživjela dekolonijalnu kritiku. Ona je u tom smislu začuđujući relikt. Poanta nije u tome da se sve doslovno zabrani. Poanta je u tome da bi se puno toga u ruskoj kulturi ili kulturi na ruskom jeziku trebalo preispitati. I prije svega upravo taj kompleks imperijalističke arogancije koji omogućuje da se na susjede gleda s visoka.

Ovo možda nije pitanje određenih tekstova ili autora. Radi se o općem odbacivanju koncepta “veličine” ili “značaja” ruske kulture, njezina poraza. Jer je – u neizravnom, ali jasnom smislu – upravo koncept veličine ruske kulture taj koji kao svoju drugu stranu ima šovinizam i imperijalizam, militarizam i agresiju: “mi” imamo pravo vama govoriti kako da živite zato što smo “mi” bolji ili kulturniji od vas.

BestBook: Radili ste u Kijevu nakon 2014. godine. Kako je to utjecalo na vas? Kako ste se osjećali u tom periodu?

Bilo me sram. Ukrajinska vojska već je izgubila tisuće vojnika, Krim i istok bili su okupirani, a u Rusiji su se svi pretvarali da nema nikakvog rata te su nastavili surađivati s ruskom vladom. Gotovo cijela politička oporba u Rusiji, uključujući i Alekseja Navaljnog, osuđivala je korupciju kao glavno zlo Putinova režima, a ne rat protiv susjedne države ni kršenje međunarodnog prava. Oporba je uvijek tvrdila da obični Rusi pate pod ugnjetavanjem Putinova režima. Da Putin zapravo nema puno sljedbenika. Ali pritom se bojala osuditi rat protiv Ukrajine zato što je ipak znala da su taj rat i okupacija Krima učinili Putina vrlo popularnim.

A u Kijevu, na spomeniku palim vojnicima, gotovo svakog dana pojavljivale su se nove fotografije. Istovremeno je, čini mi se, samim Ukrajincima bilo psihički teško priznati da je Rusija postala zakleti neprijatelj; još uvijek je postojala neka nada da će se Rusija urazumiti. Ta je nada izgubljena 24. veljače 2022. godine.

BestBook: Što obični ljudi mogu učiniti u ovom svijetu u kojem danas živimo? Koliko oni mogu utjecati na sve što se oko njih događa?

Govorit ću o Vladimiru Putinu, ali ono što ću reći lako se može prenijeti na druge osobe u globalnoj politici. Putin želi da se bojimo. Bilo da smo u Hrvatskoj ili Njemačkoj, Latviji ili Gruziji, on želi da se bojimo. On poznaje samo jedan instrument za kontrolu, za interakciju sa svijetom: strah. Zato stalno raketama napada civilnu infrastrukturu, zato ubija civile i ove zime pokušava zamrznuti Ukrajinu… On je “salesman of fears”, on želi da Europa bude u strahu, da bude podijeljena i nesposobna za otpor. A strah uvijek počinje u ljudskom srcu. Zato svatko od nas može učiniti mnogo: ne dopustiti da strah preuzme vlast.