Solženjicin nije ukras
Jergović secira reizdanje 'Arhipelaga gulag' Aleksandra Solženjicina i upozorava na ideološke poruke koje prate povratak klasika
Pamtim taj osjećaj što me je obuzeo negdje pred kraj prvoga toma monumentalnog troknjižja Aleksandra Solženjicina, objavljenog kod beogradskog Rada, u prijevodu Vidaka Rajkovića i pod uredništvom Jovice Aćina. Kasno, fatalno kasno ja ovo čitam – mislio sam, ne znajući uopće kako ću se izvući pred tim saznanjem. Bilo je to u zimu 1988. na 1989. godinu, bile su mi dvadeset i dvije, a u svoju obranu mogu reći da sam u to vrijeme već pročitao godinu dana ranije objavljen prijevod “Priča s Kolime” Varlama Šalamova i “7000 dana u Sibiru”, knjigu Karla Štajnera, koja je u našim kulturama bila prisutna još od 1971, kada je prvi put objavljena, kao i Kišovu “Grobnicu za Borisa Davidoviča”, koja je predstavljala ne samo poetski sukus logorologijskih iskustava iz ere staljinizma, nego nam je zorno i nedvosmisleno pokazivala stvarna i metafizička mjesta naših sibira i kolima. Onih oko nas, u Jugoslaviji, ali mnogo više onih sibira i kolima koji poput divljeg mesa tumora žive u nama. No, svejedno se u meni kao čitatelju zametnuo taj dojam da ja ovo čitam kasno, fatalno kasno.

“Arhipelag Gulag” prvi put je na ruskom objavljen 1973. u Parizu, dvije godine nakon Karla Štajnera. Uslijedili su prijevodi na velike svjetske jezike, i propali pokušaj Omera Lakomice, urednika riječkog Otokara Keršovanija, da ishodi prevođenje i objavljivanje knjige u nas. To mu je s najvišeg mjesta zabranjeno. Navodno je sam Leonid Brežnjev poručio da će objavljivanje “Arhipelaga Gulag” u Jugoslaviji “grdno pokvariti odnose između Moskve i Beograda”. Tako u svom sjećanju, naslovljenom “Kako u Sarajevu nije objavljen Arhipelag Gulag” i objavljenom 2012. na autorskoj web stranici, piše Ivan Lovrenović.

U to vrijeme, šezdesetih i sedamdesetih, objavljena je na Zapadu cijela jedna golema biblioteka dokumentarnih knjiga, reportaža, dnevnika, romana i historiografskih sinteza o zločinima staljinizma. Većina toga odmah je i kod nas prevedeno, pa nije pretjerano reći i da je, naročito u posljednjem desetljeću Jugoslavije, važna literatura o staljinističkom teroru količinom, stilom i sadržajem nadmašivala literaturu o naci-fašističkom teroru. Podrazumijevalo se, naravno, da nije riječ o komunizmu i komunističkoj ideologiji, nego je riječ o – devijacijama. Zato i govorimo o staljinističkom, a ne o komunističkom teroru. I nije riječ o Jugoslaviji, nego o Sovjetskom Savezu i, eventualno, ostalim zemljama istočnog bloka. Kod nas, potvrđivala je tako postavljena teza, nije bilo ni Sibira, ni Gulaga i Kolime, jer smo mi sve one koji su bili spremni prirediti nam sibire, gulage i kolime pospremili na – Goli otok. Tamo smo ih deaktivirali, marginalizirali, otpremili u ropotarnicu povijesti…

Pa, ako je već tako, što je onda bio problem s “Arhipelagom Gulag”, i zašto ga Omer Lakomica nije mogao objaviti? Zbog onoga istog, čini mi se, zbog čega sam pred kraj prvog toma stekao dojam kako kasno, prekasno ja ovo čitam. Osim što nam ta knjiga pokazuje da ne može biti riječi o ideološkoj devijaciji, budući da je otklon dramatično nadrastao ono od čega je odstupio, čitajući pred novu 1989. godinu “Arhipelag Gulag” učinilo mi se da nema razlike između poimeničnih žrtava čije sudbine opisuje Aleksandar Solženjicin i poimeničnih zatvorenika Golog otoka, čije sam sudbine poznavao, o kojima sam slušao i čitao, koje smo na taj otok pospremili iz preventive da oni nama ne prirede sibire, gulage i kolime. Nešto je u toj velikoj, u toj strašnoj i totalnoj knjizi što ukida ljubaznu tezu o ideološkoj devijaciji unutar komunističke vladavine. Između ostalog, već je sam podnaslov knjige subverzivan: “1918. – 1956.: Pokušaj književnog istraživanja”. Kao godinu rođenja Gulaga Solženjicin postavlja 1918, a Lenjin, koji se u zemlji samoupravnog socijalizma još uvijek smatra svecem, umrijet će 1924, da bi tek nakon toga Staljin postao stvarno aktualan, a pojam staljinizma stvarno smislen.

Prvi naš prevoditelj “Arhipelaga Gulag” Vidak Rajković radio je kao profesor francuskog jezika u gimnaziji na Cetinju. Na knjigu je naišao 1977, za boravka u Parizu. Nakon što ju je pročitao, najprije je čekao da bude objavljena i na našem jeziku, a kad je shvatio da to ne biva, nakanio je da je sam za svoj račun prevodi. Kao nesvršeni student ruskog jezika i književnosti opremio se literaturom i vrlo se temeljito zaputio na svoj dugi put. Devet godina kasnije pojavio se u Sarajevu, kod urednika u Izdavačkoj kući Veselin Masleša. Taj urednik bio je Ivan Lovrenović. U tekstu “Kako u Sarajevu nije objavljen Arhipelag Gulag” on piše da je na put objavljivanju Solženjicina stao tadašnji šef bosanskohercegovačke Partije Milan Uzelac. Srećom, Lovrenović je već imao dogovor s Jovicom Aćinom da beogradski Rad preuzme knjigu. Prevoditelj nije zbog toga bio najsretniji, jer je htio knjigu u Sarajevu, i jer će beogradsko izdanje podrazumijevati – ekaviziranje teksta. Premda je to već bila 1988. godina, naši jezici još uvijek nisu bili okruženi bodljikavom žicom, pa je postojala mogućnost da se crnogorski prijevod Vidaka Rajkovića preobrazi u srpski, kao što je postojala i ona druga mogućnost da se preobrazi u hrvatski. Samo ako bi knjiga bila objavljena u Sarajevu, prijevod bi mogao ostati – crnogorski.

Premda je “Arhipelag Gulag” objavljen u jugoslavenska socijalistička vremena, u troknjižju koje urednički potpisuje Jovica Aćin nema ni predgovora, ni pogovora. Tekst književnoga djela govori samim sobom, i nisu mu potrebni telali. Tekst govori onima koji će ga pročitati, a to u ovom slučaju znači čitanje 1407 stranica djela koje žanrovski možda i najtačnije određuje autorova napomena, odmah pri početku: “U ovoj knjizi nisu izmišljeni ni događaji ni imena. Ljudi i mjesta nazvani su pravim imenima. Kada su im navedena samo početna slova, to je bilo iz razloga lične prirode. Kada nisu nikako imenovani, to je zbog toga što ljudsko pamćenje imena nije zadržalo. Ali, sve se ovako desilo.”

Trideset i šest godina kasnije, u Verbumovo izdanje “Arhipelaga Gulag”, čiji prijevod potpisuje Gabrijel Jurić, a urednik je Verbumov suosnivač Petar Balta, uvodi nas “Popratna riječ izdavača”, tekst ne duži od tri novinske kartice. Tu piše: “Ovo djelo nastalo je u najtragičnijemu stoljeću ljudske povijesti u kojemu su totalitarizmi svih ideologija bez ikakvih kočnica sijali smrt. U njemu Solženjicin progovara o iskustvu komunističkog terora koji je pogodio mnoge države i narode diljem svijeta.” I piše: “Arhipelag Gulag viđen je u različitim trenucima i iz različitih kuteva kao povijesno, filozofsko, političko, dokumentarno i književno djelo. Međutim, ova knjiga nije, a nije ni potrebno da bude više od onoga što jest; izravno i neposredno svjedočanstvo patnji svih ljudi i svakoga čovjeka koji je prošao kroz sovjetski sustav logora, uz istovremeno raskrinkavanje komunističke ideologije.” Dakle, knjiga u čijem podnaslovu stoji “pokušaj književnog istraživanja” to u tumačenju izdavača skoro da više i nije, kao što ni Gulag više nije tamo gdje je bio nego je u mnogim državama i među mnogim narodima svijeta. U osnovi, čitatelju koji je već pročitao jedan drugi “Arhipelag Gulag” može se učiniti da je svih tisuću i kusur Solženjicinovih stranica u ovom izdanju samo nema vrsta ideološko-političke jamčevine, u koju se baš i ne zagleda, za ono što je napisano u “Popratnoj riječi izdavača”. U kojoj piše još i ovo: “Ovim izdanjem u izvrsnome prijevodu Gabrijela Jurića Solženjicinovo kapitalno djelo Arhipelag Gulag prvi će put biti dostupno hrvatskoj publici.” Što također može biti istina samo ukoliko je riječ o publici koja izrijekom odbija čitati ekavizirani crnogorski, ili možda srpski tekst, koji je 1988. donesen u latiničnom pismu. Ali, zar na kugli zemaljskoj postoji čovjek koji takvo što odbija, a da mu za potvrdu njegovih stavova i mišljenja nije dovoljan uvodni Verbumov tekst, pa se onda i ne mora mučiti sa Solženjicinom?
“Arhipelag Gulag” otvara posveta koju mora da je upamtio svaki čitatelj Radova izdanja knjige. U ekaviziranom crnogorskom prijevodu Vidaka Rajkovića to glasi ovako:
POSVEĆUJEM
svima kojima život bi kratak
da bi ovo mogli ispričati.
I neka mi oproste
što sve ne videh,
što se svega ne setih,
što sve ne odgonetnuh.
U hrvatskom, pak, “izvrsnome prijevodu Gabrijela Jurića”, kako to naglasiše predgovarači, Solženjicinove riječi interpretirane su ovako:
POSVEĆENO
svima koji nisu ostali na životu da o tome pričaju.
I neka mi oproste što nisam sve vidio,
što se nisam svega sjetio,
što nisam sve dokučio.
Da nije prvoga prijevoda ne bi nam baš bilo jasno na koga je i na što Solženjicin mislio u posveti. U hrvatskoj inačici, naime, “svima koji nisu ostali na životu da o tome pričaju” čini se kako je djelo posvećeno svima koji su bilo gdje i bilo kad umrli, pa sad ili nisu u prilici da pričaju o onome što su u životu doživjeli, ili možda nisu u prilici da pričaju o nečemu desetome; stvar nije najjasnija. Ali osim što nije najjasnija, kao da nas se pretjerano i ne tiče to što bi pričali svi koji nisu ostali na životu da o tome pričaju. Ne tiče nas se naprosto zato što nije dobro formulirano, pa nas ostavlja hladnim i emocionalno dezangažiranim. Otprilike kao jezik s poštanske priznanice.

Sa crnogorskom inačicom, “svima kojima život bi kratak/ da bi ovo mogli ispričati”, osim što biva jasno da pisac svoje djelo posvećuje svim žrtvama Gulaga, u čitatelju najednom sve zadrhti, a posveta mu zazvuči kao da je u kamen uklesana. Aorist u Vidaka Rajkovića ne služi samo očuđavanju i sažimanju riječi, nego on pridonosi razumljivosti onoga što se želi reći. A aorista, gle i tog čuda, ima u hrvatskom, kao i u crnogorskom, srpskom, bosanskom, srpskohrvatskom jeziku. I ne samo da ga ima, nego se na jednak način tvori.
U hrvatskom prijevodu mutna biva i posljednja riječ posvete. “Nisam sve dokučio”, veli prevoditelj. U primarnom značenju riječi dokučiti bilo bi to: nisam sve dohvatio! Ali iz konteksta čitatelju je jasno kako je riječ o sekundarnom, ili prenesenom značenju riječi dokučiti: nisam, dakle, shvatio. Prvo što će govornik hrvatskog jezika pomisliti jest da netko nešto nije shvatio zato što je bio – glup. A tek potom bi mu na um moglo pasti da nije dokučio zato što je nešto teško pojmljivo, zato što je dio onoga što se opire razumijevanju, ili je izvan čovjekovih rasudbenih moći. Zlo je, na svojim vrhuncima, izvan čovjekovih rasudbenih moći. Zato se u gradiranju pojma često i kaže da je neko zlo neljudsko. Premda u svijetu oko nas nema zla izvan čovjeka, nema zla koje bi moglo nazvati neljudskim.

No, shvatit ćemo o čemu je riječ čim se vratimo crnogorskom prijevodu. Ono što je za Hrvata “što nisam sve dokučio”, Crnogorcu je “što sve ne odgonetnuh”. I tu nema nikakvih nesporazuma, krivih ili sekundarnih značenja, nejasnoća i skretanja. Nema nikakvih, da tako kažemo, devijacija. Gonetanje ljudskog zla, gonetanje Gulaga, gonetanje same ledene biti sovjetskog komunizma, ono je čime se Solženjicin bavio. I pritom je bio ograničen sasvim slabim ljudskim moćima.
I sve to biva vrlo jasno izrečeno u crnogorskome prijevodu posvete, a ostaje mutno i nejasno u hrvatskome prijevodu istoga teksta. Ako bismo bili vrlo grubi, kakvi ne bismo smjeli biti, rekli bismo da se hrvatski prijevod prema crnogorskom odnosi kao prijevod Umjetne inteligencije u odnosu na pjesnički tekst.

“Arhipelag Gulag” započinje jednim vrlo kratkim i potresnim autobiografskim tekstom, kojim kroz glas pripovjedača odjekuju glasovi milijuni živih i mrtvih. Sam početak pripada upečatljivijim otvaranjima u povijesti suvremene prozne književnosti. Poslušajmo prijevod Vidaka Rajkovića: “Hiljadu devetsto četrdeset devete nekoliko mojih prijatelja i ja naiđosmo na jednu značajnu belešku u časopisu Akademije nauka Priroda. U njoj je sitnim slogom pisalo da je prilikom nekih iskopavanja u bazenu reke Kolime bila otkrivena, nije važno kako, jedna santa podzemnog leda, u stvari davno zamrzlo korito reke, a u njoj isto tako zamrzli predstavnici fostilne faune iz vremena zaleđivanja (od pre nekoliko desetina hiljada godina). Ove ribe, ili ovi tritoni, ostali su, prema svedočenju učenog dopisnika časopisa, tako sveži da su ih prisutni, samo što su led razbili, u slast pojeli.

Malobrojni čitaoci ovoga časopisa mora da su bili nemalo začuđeni kada su čuli da se meso ribe može toliko dugo očuvati u ledu. Međutim, još manji je bio broj onih koji su mogli uhvatiti pravo i epsko značenje ove neobazrive beleške.
A mi, mi smo odmah shvatili. Pred našim očima je iskrsla živa slika, do detalja jasna. Videli smo prisutne kako užurbano i razdraženo lome led, ni najmanje ne mareći za visoke interese ihtiologije; kako se probijaju laktovima i bore oko svakog komada hiljadama godina starog mesa, kako ga odvlače do vatre, otapaju i žderu.
Mi smo shvatili zahvaljujući tome što smo i sami bili od onih prisutnih, i sami bili članovi toga moćnog plemena zekova, jedinog na svetu koje može u slast jesti tritone.” (Triton je prahistorijski vodozemac, a zek je u žargonu zatvorenik, logoraš.)
Isti taj početak u hrvatskome prijevodu glasi ovako: “Godine tisuću devetsto četrdeset devete moji prijatelji i ja naletjeli smo na zanimljiv člančić u časopisu Priroda, koji izdaje Akademija znanosti. Ondje je sitnim slovima bilo napisano da su za vrijeme iskopavanja kod rijeke Kolime znanstvenici nekako nabasali na podzemnu prozračnu žilu leda, nekakav zamrznuti drevni brzac i u njemu zamrznute predstavnike fosilne faune od prije nekoliko desetaka tisuća godina. Prema svjedočanstvu znanstvenoga dopisnika, te ribe ili vodozemci bili su toliko svježi da su ih nazočni, razbivši led, sa zadovoljstvom pojeli.

Časopis je zacijelo svije malobrojne čitatelje nemalo začudio time koliko se dugo riblje meso može očuvati zaleđeno. No, rijetki su među njima mogli uloviti istinski i neprispodobivi smisao nesmotrenoga člančića.
Mi smo ga odmah shvatili. Ugledali smo čitav prizor do najsitnijih detalja: kako se nazočni s pomamom žure razbiti led, kako laktovima odguruju jedni druge bez imalo zanimanja za uzvišene interese ihtiologije te otkidaju komadiće tisućgodišnjeg mesa, nose ga do vatre, otapaju i hrane se dosita.
Shvatili smo ga stoga što smo i sami bili tamo. Bili smo pripadnici jednoga takvoga na zemlji moćnoga plemena zeka koje je sa zadovoljstvom moglo pojesti vodenjaka.”
Zainteresirani pri usporedbi dva prijevoda može suditi u čemu je ključ razlike: u razlikama između ekaviziranog crnogorskog i hrvatskog jezika, ili u razlikama u stilu. Učini li vam se kojim slučajem da je druga varijanta vrckavo vesela i da vas, zapravo, ne potresa poput prve, imajte na umu da i hrvatski jezik raspolaže svim potencijalima čovjekove nesreće i tragike, taman kao i crnogorski. Učini li vam se, pak, da drugi prijevod prešućuje ponešto od onog što vam je kazao prvi, opet znajte da nije problem u jeziku. Problem je, zapravo, samo u samodopadnoj tvrdnji da će ovo djelo “prvi (…) put biti dostupno hrvatskoj publici”, od koje je, možda, bliža istini tvrdnja da će zahvaljujući ovom izdanju “Arhipelag Gulag” ostati nedostupan hrvatskoj publici. Onoj koja će se, zadovoljno podrigujući, završiti čitanje na “Popratnoj riječi izdavača”. Izdavaču je, naime, promaklo da je “Arhipelag Gulag” “Pokušaj književnog istraživanja”, da je ovo književni tekst, kojemu je cilj da do istine dođe književnim putem.

Komunisti od ove su knjige zazirali ne samo zato što su se plašili Sovjetskog Saveza (ako je o Sovjetskom Savezu uopće i bilo riječi). Od nje su oni zazirali zato što je “Arhipelag Gulag” bio izvan onoga prethodno prihvaćenog konteksta pripovijesti o staljinizmu kao proizvodu i izrazu osobne Staljinove paranoje, potpomognute birokratskom degeneracijom sovjetske Partije. Od nje su zazirali zato što nigdje u “Arhipelagu Gulagu” ne postoji ono spasonosno “ali”, nakon kojeg bi se poput antidota ili poput splava Meduze na koji će se i sami ukrcati, javila pripovijest o širem povijesnom kontekstu i o zločinima i logorima naci-fašizma. Solženjicin ih je, kad bi ga čitali, plašio i time što on, za razliku od svih drugih, nije bio svjedok vlastitog stradanja, nego je pred sebe postavio luđačku ambiciju, koju je u ogromnoj mjeri i ostvario, da svjedoči stradanja cijeloga njemu poznatog svijeta. Pred takvom monstruozno veličanstvenom knjigom, ispisanom u ime plemena zekova, od užasa se kamenilo pleme njihovih krvnika. Pritom, jest da “Arhipelag Gulag” govori samo o sovjetskom slučaju, ali on prestaje biti samo sovjetski kada se oko njega angažiramo na način da smišljamo ono “ali”, s kojim započinje svaki mahom uzaludan pokušaj deaktiviranja svjedočenja o ljudskome zlu. A kada je riječ o komunističkom zlu, onom iz “Arhipelaga Gulag”, onom s rijeke Kolime ili onom s Golog otoka i s ovih naših strana, ono ni na koji način ne može biti relativizirano riječju o naci-fašističkom zlu, niti se njegove žrtve mogu tješiti pričama o žrtvama ovih drugih. Kao što se ni žrtve Golog otoka mogu tješiti pričama o žrtvama Gulaga.

U vrijeme Verbumovog izdanja, međutim, koje izlazi šesnaest godina od Solženjicinove smrti, i punih trideset i pet godina od sloma komunizma, ono “ali” našlo se u jednoj drukčijoj rečenici. Sada se, naime, naci-fašističko zlo pokušava relativizirati pripovijestima o zlu komunizma. Pritom, to naci-fašističko zlo je, naravno, njemačko, talijansko, japansko. Kod nas toga nije bilo. Ni Jasenovca, ni ličkih, dalmatinskih i hercegovačkih jama bezdanica, ni Holokausta pod Antom Pavelićem nije bilo, a o genocidu nad Srbima da se i ne govori. Ničega tu nije bilo, osim što smo i mi tu u ulozi žrtava kad “Solženjicin progovara o iskustvu komunističkog terora koji je pogodio mnoge države i narode diljem svijeta”. Verbum je svakako jedan od promicatelja takve slike svijeta, u čemu imaju podršku najvećeg dijela Crkve u Hrvata, te državnih vlasti i institucija. Izdavanje Verbumova “Arhipelaga Gulag” pomogli su Ministarstvo kulture i Grad Split, a prevoditelj Gabrijel Jurić je za prijevod “Arhipelaga Gulag” 2022. dobio šestomjesečnu potporu na ime poticanja književnoga stvaralaštva u Hrvatskoj.

Ne treba sumnjati da će ovo grafički raskošno (dizajn naslovnice: Frane Balta) i skupo izdanje, cijena troknjižja je 139,90 eura, krasiti službene urede, svečane prostorije i police s knjigama brojnih naših crkvenih, svjetovnih i političkih velikodostojnika, da će s promocije na kojoj će govoriti biskupi i akademici izvijestiti Vijesti iz kulture, te da će Verbumov “Arhipelag Gulag”, odigrati zadanu ceremonijalno-marketinšku ulogu, da će se itekako isplatiti svome nakladniku i da će mu donijeti ozbiljnu zaradu. Ne zna se u kojoj su nakladi tiskali Solženjicinovo djelo, ali ona je svakako mnogo manja od naklade beogradskog Rada iz 1988, koja je iznosila 10.000 primjeraka. Po Verbumovoj cijeni bilo bi to 1,399.000 eura. Po raskoši i kvaliteti tiska, ova se dva izdanja skoro i ne razlikuju. Razlika je samo u tome što je ono iz 1988. po visokoj cijeni kupovala neka stvarna publika, sačinjena od ljudi koji su, makar samo načas, bili obuzeti pitanjima slobode i ljudskosti, dok su svjetovne i političke institucije, za crkvene ne znam, još uvijek otkupljivale sabrana djela Tita, Kardelja, Lenjina. Nešto je duboko tragično, možda i zloslutno, u tome da “Arhipelag Gulag” danas dolazi na praktično ista mjesta na policama s knjigama koje se nikad ne otvaraju i ne čitaju, i koje će poslužiti samo kao zimsko gorivo u slučaju rata. Ili kao prilično pouzdan štit od metaka i gelera.

Postoji, međutim, u čovjeku i ono zrnce vjere, da ne kažemo optimizma, koje mu govori da će barem svaku pedesetu, među tim knjigama koje se nađu na policama mrtvih kancelarijskih biblioteka, neko znatiželjno čeljade uzeti u ruke i pred oči, i da će se začitati u Solženjicina, makar i u tom “izvrsnom prijevodu” čija nas vrckavost podilazi poput žmaraca. To začitano čeljade kojemu bi “Arhipelag Gulag” mogao promijeniti pogled na svijet i na zlo u svijetu ispunjava onaj stvarni smisao ove knjige. Neka se takve čeljadi nađe dvadesetak, pa će već biti dosta. Ono što je pred čovjekom doista veliko i važno, u pravilu se ne odlikuje brojnošću, niti obuzima široke narodne mase. Široke narodne mase, saznajemo to iz “Arhipelaga Gulag”, obuzima samo veliko zlo. Dobro, kao i stvarno proživljena patnja, uvijek su stvar pojedinca.