Sreća je ipak na putu
U romanu 'Strada fortunata' Knežević ispisuje priču o ženi koja nakon životnih lutanja odlučuje napokon pronaći vlastitu sreću
Formula životne sreće jedinstvena je za svakoga. Netko će je pronaći u poslu, netko u obitelji, ambiciji, prijateljima… Netko odmalena zna kako doći do te sreće, netko traži odgovore do dubokih zrelih godina. Junakinja romana “Strada fortunata” Olje Knežević tu sreću traži putujući automobilom preko starog kontinenta, čak i stvarajući obitelj u tom automobilu. No prvenstveno putujući kroz nepoznate krajeve same sebe, bježeći od vlastitog života i opet tražeći svoje ja. U avanturama Megi pronaći će se brojne generacije ovih prostora, posebno ona izgubljena, koja ovih dana ulazi u srednje godine, a mladost su trošili u tranzicijskim mukama poslijeratnog Balkana.

Megi traži slobodu od tmurne realnosti, ona želi realizirati silni mladenački entuzijazam, žar za ostvarenjem boljeg života od dosadnih, sivih periferija propale Jugoslavije. Olja Knežević kroz priču svoje junakinje na nevjerojatno slikovit način prikazuje tu trnovitu bitku između iluzija i stvarnosti, kao i usamljenost obiteljskog života – mise-en-scène je automobil, beskrajne ceste sive Europe, te veliki tužni gradovi u kojima se gube junaci tranzicije. Megi kao mnoge mlade djevojke za svoj veliki izlazak u odrasli život izabire ljubav, ljubav optočenu financijski sigurnim životom s alfa muškarcem, kako kažu njezine prijateljice, “to je sad sexy”. No ljubav, posebno u njezinoj Crnoj Gori, itekako je opterećena repovima starih vremena, tradicionalizmom, šovinizmom, osvetama bijesnog alfa muškarca koji nikad nije zadovoljan. Čak i kad se ta ljubav preseli u veliki, preambiciozni London.

Bitka za vlastito oslobođenje iz okova bespomoćnosti koja prati Megi, premladu, nezaposlenu majku u okruženju koje ne voli premlade, nezaposlene majke, priča je u kojoj će se prepoznati mnoge žene. Od zaljubljenog trpljenja sebičnog muža koji svoje frustracije manipulativno liječi na supruzi, očajničkog uranjanja u roditeljsku ulogu da zaštititi dijete u sebi, preko neplanskog pokušaja bijega u okrilje stare zemlje i obitelji, gdje je zapravo ne čeka ništa. Kao što je ništa nije čekalo ni u napokon završenom braku. Megi shvaća da mora pronaći svoju istinu, svoj put. Usamljenost je, naime, duhovna, a ne geografska kategorija. Njezin izlazak na svjetlo potpora je svakoj od nas. Jer kako stoički zaključuje na kraju ovog uzbudljivog putovanja u srce tuge, dok stoji u ruševinama braka koji joj je odredio život i ruševinama prvog vlastitog stana u minutama nakon petrinjskog potresa, “imaš još dovoljno vremena da stvoriš dom. Stvorit ćeš ga od nekog stana, na svoj način, tako što ćeš odlaziti i vraćati se, sve dok ne osjetiš da se vraćaš kući”.