Lennon i Yoko Ono 1980. (Foto: Profimedia)
tema

Neukrotiva Yoko Ono

Bila je umjetnička buntovnica mnogo prije nego što je upoznala legendarnog Beatlesa. Njezina velika zagrebačka izložba otvara se 10. prosinca u MSU-u

U Muzeju suvremene umjetnosti moći će se pogledati od 10. prosinca do 2. svibnja 2027. godine izložba “The Room of Your Own Making/Soba koju stvaraš” Yoko Ono, jedne od najvećih i najutjecajnijih umjetnica 20. i 21. stoljeća, glazbenice, feministice i mirovne aktivistice,

Knjiga ‘Grapefruit’ yoko ono (1964.) klasik je konceptualne umjetnosti.

koja je svojim radikalnim radovima rušila umjetničke granice i prkosila društvenim konvencijama. Na tom prvom velikom nastupu ikone pop kulture u Hrvatskoj bit će predstavljeni njezini ključni radovi u kojima je naglasak na spajanju avangardne umjetnosti s dubokim društvenim i političkim angažmanom, s naglaskom na zalaganje za svjetski mir i nenasilje, ravnopravnost spolova i ljudska prava. Izložbu će također pratiti prateći sadržaji, kao što su filmske projekcije, razgovori i tematsko vođenje što će zaokružiti svijet Yoko Ono. Izložba je osmišljena specijalno za MSU, dakle, nije putujući postav, što joj pridaje notu ekskluzivnosti. Realizirana je u suradnji s voditeljima Studija Yoko Ono Jonom Hendricksom i Connorom Monahanom, dok su ispred MSU-a na izložbi surađivale Radmila Iva Janković i ravnateljica Vesna Meštrić.

Lennon i Ono, ‘Bed-In’ u montrealu 1969. (Foto: Gerry Deiter/ Joan Athey/moma)

Izložba donosi presjek njezina stvaralaštva nastalog tijekom više od šest desetljeća na kojoj će posjetitelji imati jedinstvenu priliku, kako sugerira naziv izložbe, aktivno sudjelovati u njezinim umjetničkim djelima. Bit će izloženo 50-ak djela realiziranih u različitim medijima, od instrukcija, participativnih radova i performansa do filmova, glazbe, fotografija i instalacija, a među njima su i neka od njezinih antologijskih djela, poput “Cut Piece”, izvedenog prvi put 1964., koji je otvorio pitanja tijela, ranjivosti, odnosa moći i položaja žene, ili “Voice Piece for Soprano” iz 1961., kojim istražuje glas kao instrument, ali i sredstvo oslobađanja. Posebno mjesto u zagrebačkoj izložbi zauzimaju radovi temeljeni na instrukcijama, koje Yoko Ono razvija od 1950-ih godina, a dio ih je objavljen u njezinoj poznatoj knjizi “Grapefruit” iz 1964. godine. Naizgled jednostavne, često duhovite i neočekivane, te upute pozivaju publiku na aktivno sudjelovanje, bilo kroz konkretnu radnju ili zamišljeni čin. Upravo je mogućnost stvaranja novih iskustava putem imaginacije jedna od ključnih ideja njezina umjetničkog djelovanja. Na nju se nadovezuje i naslov izložbe, “The Room of Your Own Making/Soba koju stvaraš”, koji upućuje na prostor kao nešto što nije unaprijed određeno, već se neprestano može mijenjati i oblikovati.

Yoko Ono, poster, 1961. (Foto: George Maciunas/MoMa)

Performans “Cut Piece” jedan je od njezinih najpoznatijijh i najsnažnijih radova, a umjetnica ga je po prvi put izvela u Kyotu 1964. godine. Ideja je bila da posjetitelji tijekom performansa, jedan po jedan, prilaze umjetnici dok ona nepomično sjedi na pozornici te škarama režu komade njezine odjeće. U Kyotu se jako malo posjetitelja odazvalo takvom pozivu, međutim, u Londonu je odmah na pozornicu izašlo desetak muškaraca koji su počeli rezati komade njezine odjeća tako da je ubrzo ostala potpuno gola. Inspiraciju za taj performans djelomično je pronašla u drevnoj budističkoj tradiciji nesebičnog davanja te je kroz potpunu izloženost svoga tijela hrabro progovorila o ozbiljnim temama poput seksualne agresije i narušavanja osobnog prostora žene. Taj njezin nastup smatra se prijelomnim trenutkom u povijesti umjetnosti performansa.

Yoko Ono uz skulpturu ‘Apple’ (Foto: MoMa)

Međutim, unatoč njezinom golemom doprinosu konceptualnoj i participativnoj umjetnosti, performansu i eksperimentalnom filmu te glazbi još od ranih šezdesetih prošlog stoljeća, Yoko Ono je godinama bila percipirana prvenstveno kao supruga Johna Lennona, umjesto po svojem umjetničkom radu. Desetljećima je nosila spornu etiketu žene koja je rastavila Beatlese, a njezin konceptualni rad iz ranih šezdesetih, nastao prije braka s Lennonom, ostajao je u sjeni te priče. Tek je u posljednja dva desetljeća doživjela priznanje od strane prestižnih muzejskih institucija. Njujorška Galerija Japan Society priredila joj 2000. godine velika retrospektivu “YES YOKO ONO” s oko 150 radova, koja je zatim obišla trinaest muzeja širom Amerike i svijeta, od Kanade do Južne Koreje. Venecijanski bijenale dodijelio joj je Zlatnog lava za životno djelo 2009. godine. Priznanje je s jedne strane popraćeno zvižducima i protestiranjem, a s druge aplauzom i odobravanjem, što je pokazalo njezin kontroverzni status na svjetskoj umjetničkoj sceni. Tada 76-godišnja umjetnica pojavila se na dodjeli u svom prepoznatljivom imidžu, sa crnim sunčanim naočalama i velikim šeširom, te zahvalila za nagradu namijenivši je svojoj obitelji, roditeljima i djeci. Nekoliko godina kasnije slavna njujorška MoMa priredila je izložbu “Yoko Ono: One Woman Show, 1960–1971.”, koja se temeljila na njezinoj ironičnoj/konceptualnoj gesti iz 1971. godine, kada je održala lažnu, nepriznatu izložbu u istom muzeju. Bilo je to njezino prvo samostalno predstavljanje u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Zatim joj je priznanje odao i londonski Tate Modern koji je u suradnji s berlinskom Galerijom Gropius Bau organizirao veliku retrospektivu “Yoko Ono: Music of the Mind” predstavivši s 200 radova nekoliko desetljeća njezina stvaralaštva. A u jesen ove godine MoMA je ponovno priredila njezinu izložbu “Yoko Ono: Imagine Peace” gdje su izložene njezine instalacije posvećene mirovnom aktivizmu, uključujući rad “Peace is Power” te legendarnu kampanju “War is Over”! koju je potkraj šezdesetih pokrenula s Johnom Lennonom.

Yoko Ono, ‘Painting to See in the Dark’ (Foto: George Maciunas/Moma)

Yoko Ono od samih je početaka kroz svoju umjetnost nastojala ukidati granice između umjetnosti i života, pojedinca i kolektiva, akcije i kontemplacije, od suradnje s predstavnicima Fluxusa, preko politički angažiranih akcija s Lennonom pa do novijih participativnih instalacija. Rođena je 18. veljače 1933. u Tokiju u imućnoj i obitelji – otac Eisuke bio je bankar i školovani pijanist, a majka Isoko potjecala je iz ugledne bankarske obitelji. Učila je svirati klavir, pjevanje i kompoziciju, također i slušati zvukove iz svakodnevnice kao glazbu, što je kasnije postalo presudno za njezin umjetnički razvoj. Njezini roditelji, kako je tvrdila, vjenčali su se “iz praktičnih razloga” i cijeli su život održavali hladan, distanciran odnos. Kćeri su osigurali elitno obrazovanje i mogućnost da napreduje, ali joj nikada nisu pokazali što znači obiteljska toplina. U školi su je vršnjaci maltretirali, a ni kod kuće se nije osjećala prihvaćeno. Taj osjećaj izolacije pratio ju je cijeli život. Njezino sretno djetinjstvo prekinule su bombe i glad Drugog svjetskog rata i obitelj je evakuirana iz Tokija. Yoko Ono zamolila je svoju braću i sestre da zamisle večeru od sladoleda kako bi se osjećali bolje u toj situaciji. Kasnije je taj trenutak okarakterizirala kao svoje prvo umjetničko djelo, shvativši da mašta može povezati ljude i učiniti ih sretnima. Također je kasnije napominjala da se tijekom rata “zaljubila u nebo” jer je tijekom perioda gladi bilo “lakše leći i gledati u nebo”. Nebo je kasnije postalo njezina inspiracija i nezaobilazan motiv u njezinom stvaralaštvu. Nakon rata studirala je filozofiju na prestižnom japanskom sveučilištu Gakushūin, a zatim se s obitelji preselila u SAD, gdje je nastavila obrazovanje na Sarah Lawrence Collegeu. Tri godine kasnije, usprkos roditeljskom protivljenju, udala se za siromašnog japanskog pijanista i skladatelja Toshija Ichiyanagija te ga nagovorila da se presele u Ameriku.

Yoko Ono, ‘Cut Piece’ 1964. (Foto: Minoru Niizuma/Yoko Ono)

Yoko Ono već je pedesetih i šezdesetih godina počela stvarati svoja inovativna djela temeljena na kratkim i jednostavnim uputama koje su zahtijevale punu pozornost publike. No bilo je i oštrih kritika, koje su je slomile, a riječi Andyja Warhola kako “uvijek smeta, stalno nekoga imitira”, bacile su je u duboku depresiju.

Ono, Lennon i Andy Warhol 1971. (Foto: David Bourdon/CC0)

Kako je bila ambiciozna i lako sklapala poznanstva, sve je prebrodila i uspjela je postati važna sudionica njujorške avangardne scene. U svom potkrovlju na adresi 112 Chambers Street priređivala je koncerte i izložbe koje je posjećivala njujorška umetnička elita, kao što su John Cage, Marcel Duchamp, Max Ernst, Peggy Guggenheim i Isamu Noguchi. U tom prostoru predstavljala je i vlastita djela, a jedno od najupečatljivijih bilo je “Painting to Be Stepped On” (“Slika po kojoj treba gaziti”) iz 1960. godine. Postavila je platno na tlo i pozvala publiku da hoda po njemu. O njezinom poimanju umjetnosti govori i rad “Lighting Piece” u kojem je putem instrukcije/upute “Zapali šibicu i promatraj je dok se ne ugasi” pozvala okupljene ljude da jednostavno upale šibicu i promatraju je dok ne izgori, čime je potpuno šokirala promatrače naviknute na tradicionalne izvedbe. Tim i sličnim radovima promovirala je na jedno od temeljnih načela svoga stvaralaštva: prekid s tradicionalnim poimanjem slike koja visi na zidu i uvođenje publike kao aktivnog sudionika umjetničkog čina, smatrajući da djelo postaje stvarnost tek kada ga drugi, tj. gledatelji ostvare. U protivnom djelo ostaje samo na uputi. Njezin radikalni i beskompromisni pristup umjetnosti privukao je pozornost javnosti. Uslijedila je samostalna izložba u Maciunasovoj galeriji AG u New Yorku, te nastup u Carnegie Recital Hallu. Svoje slavne instrukcije prikupila je u revolucionarnoj knjizi “Grapefruit”, objavljenoj 1964., koja se danas smatra jednim od apsolutno najvažnijih primjera rane konceptualne umjetnosti. Umjesto tradicionalnih umjetničkih djela, sadržavala je kratke, često poetske upute/instrukcije koje je čitatelj mogao izvesti, zamisliti ili jednostavno prihvatiti kao mentalni eksperiment. U nekima se tražilo da se promatra nebo, u drugima da se zamišljaju zvukovi ili izvedu naizgled besmislene radnje.

Yoko Ono, Unfinished Paintings & Objects (Foto: Graham Keen/Yoko Ono)

Izložba u avangardnoj Galeriji Indica u londonskoj četvrti Mayfair potkraj 1966. godine, kada je predstavila rad “Unfinished Paintings & Objects”, zauvijek joj je promijenila život. Vlasnik galerije John Dunbar pozvao je Johna Lennona dan prije otvaranja na privatni obilazak njezine izložbe dok je Yoko Ono još završavala postav. Lennon je u početku bio skeptičan prema izlošcima, no oduševio ga je njezin smisao za humor kada je vidio svježu jabuku na postolju čija je cijena iznosila 200 funti. Radilo se o instalaciji koja je bila osmišljena da se promatra njezino truljenje. Prije nego što ih je Dunbar službeno upoznao, Lennon je bez dopuštenja uzeo izloženu jabuku i zagrizao je, što je Yoko Ono u tom trenutku prilično naljutilo. Zatim se Lennon popeo uz bijele ljestve koje su vodile do platna “Ceiling Painting/Yes Painting”, pričvršćenog na strop, uzeo povećalo koje je visjelo na lancu i ugledao sitno napisanu riječ “YES”. Kasnije je istaknuo da ga je taj pozitivni odgovor odmah osvojio jer je očekivao cinizam ili negativnost kakva je tada prevladavala u avangardnoj umjetnosti. No možda je ključan bio trenutak kad je Lennon prišao drvenoj ploči s pričvršćenim čekićem i pitao smije li zabiti čavao, no Yoko je to odbila jer izložba još nije bila službeno otvorena. Nakon što ju je Dunbar nagovorio da mu dopusti jer je riječ o bogatom glazbeniku, Yoko je zatražila pet šilinga. Lennon joj je tada predložio da će joj dati zamišljenih pet šilinga i zabiti zamišljeni čavao, na što je ona pristala. Premda je njihova romantična veza počela tek 1968. godine, taj susret u londonskoj galeriji bio je ključan, kako je kasnije govorila, jer su im se pogledi u tom trenutku sreli i oboje su shvatili da savršeno razumiju istu mentalnu igru.

producent Anthony Cox, Ono i pjesnik Victor Musgrave (Foto: npg, London)

Yoko Ono tada je bila u drugom braku s američkim filmskim producentom i jazz glazbenikom Anthonyjem Coxom, navodno kriminalne prošlosti, s kojim ima kćer Kyoko, a Lennon je bio jedan od najpoznatijih glazbenika svijeta i također u braku sa Cynthiom. Rastala se od Coxa, a sud je skrbništvo dodijelio suprugu, koji je djevojčicu u tinejdžerskoj dobi odveo u Kaliforniju, pridružio se nekom duhovnom kultu i potpuno prekinuo kontakt između majke i kćeri. Yoko svoju kćer nije vidjela više od 20 godina. S Lennonom se vjenčala u Gibraltaru u ožujku 1969. godine, a svoju su golemu popularnost odmah odlučili iskoristiti za društveni aktivizam. Čak su i svoj medeni mjesec pretvorili u javni prosvjed, izvodeći akciju/perfomans “Bed-In for Peace” kojom su se založili za mir u svijetu. Cijeli tjedan proveli su ležeći u hotelskim krevetima pred kamerama u Amsterdamu, a zatim i u Montrealu kako bi jasno prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu. Premda je ta akcija u stanovitim krugovima okarakterizirani kao naivna, Yoko Ono je izjavila: “Bili smo umjetnici i učinili smo to na svoj način.” Ubrzo su pokrenuli i globalnu mirovnu kampanju “War is Over! (If you Want It)”, polijepivši ogromne plakate s tim porukama u najvećim svjetskim gradovima. Zajedno su se posvetili pacifističkom i društvenom angažmanu, koji je izbrisao sve dotadašnje granice između visoke umjetnosti, pop glazbe, politike i svakodnevnog društvenog aktivizma.

Ono uz lachaisovu skulpturu ‘Standing Woman’ (Foto: Minoru Niizuma//MoMa)

Unatoč njezinom bogatom umjetničkom opusu i brojnim priznanjima, Yoko Ono je godinama bila izložena kritici od strane obožavatelja Beatlesa koji su je okrivljavali za raspad liverpulske četvorke. Lennonova teta Mimi nazvala ju je “otrovnim patuljkom”, a drugi članovi Beatlesa – Paul McCartney, Ringo Starr i George Harrison, nisu htjeli da prisustvuje snimanjima albuma i sastancima grupe s izdavačkom kućom. No pritisci su dolazili i iz avangardnih umjetničkih krugova koji nisu odobravali njezinu vezu s Lennonom, smatrajući da se time, kako je svojedobno izjavila za The Art Newspaper, prodala popularnoj kulturi.

Lennon je Yoko bio potreban zbog slave i novca, a on se uz nju osjećao pametno. Bila mu je enigma, slušao ju je kao obožavatelj. Bila mu je više od supruge. Bila mu je poput majke. Uz to, preuzela je kontrolu nad njegovim novcima, a postala je i njegova menadžerica. Ona ga je navukla i na heroin

Ray Connolly, Being John Lennon – A Restless Life

S druge strane, i njezin rad je na počecima bio izložen porugama i kritici. Dijelom zbog toga što establišment nije shvaćao ni prihvaćao njezine radikalne umjetničke teze, a dijelom i zbog činjenice što je kao Azijatkinja i feministica često bila meta rasizma i seksizma u zapadnom svijetu umjetnosti i rock glazbe u kojem su još dominirali patrijarahalni i rasni stereotipi. Zbog toga su se Lennon i Yoko Ono sredinom sedamdesetih odmaknuli od pritisaka elitistički orijentirane javnosti, posvetivši se obiteljskom životu i sinu Seanu. No taj mirni obiteljski život naprasno je prekinut u noći u prosincu 1980. godine, kada je Mark David Chapman upucao Lennona pred njihovim domom u New Yorku. Iako je taj tragični događaj ostavio traume u životu Yoko Ono, umjetnica se ponovno udala za 18 godina mlađeg muškarca i s njim ostala punih deset godina. U osamdesetima je nastavila svoj umjetnički put prožet porukama mira i feminizma, političkog aktivizma i nade u temeljne ljudske vrijednost, s djelima “Wish Tree”, “Helmets (Pieces of Sky)”, “Add Color (Refugee Boat)” i “My Mommy Is Beautiful”.

Lennon i Ono 1980. (Foto: Jack Mitchell/CC BY-SA 4.0)

Yoko Ono danas ima 93 godine, ima status etablirane konceptualne umjetnice i cijeni se njezin neosporni značaj na području umjetnosti. Ona pak živi na farmi uživajući u miru, bez obzira na to što se i dalje povremeno čuju disonantni tonovi vezani za njezin umjetnički rad i poodmakle godine. “Kada me ljudi kritiziraju zbog onoga što nosim ili radim u ovim godinama, u meni se probudi otpor. To mi samo učvršćuje kralježnicu i čini me još otpornijom”, izjavila je Yoko Ono. I njezin glazbeni opus danas se promatra drukčije. Albumi “Yoko Ono/Plastic Ono Band” iz 1970., “Fly” iz 1971. i “Approximately Infinite Universe” iz 1973. pokazali su njezinu zainteresiranost za eksperimentalni rock, slobodnu improvizaciju, elektroničke zvukove i feminističke teme.

Cover albuma Lennona i Ono ‘Unfinished Music No. 1: Two Virgins’ iz 1968.

Njezine vokalne tehnike i nekonvencionalni pristup kompoziciji kasnije su postali važnareferencaza različite generacije alternativnih glazbenika. Također, snažna, ali kontroverzna, feministička himna “Woman Is the Nigger of the World” iz 1972., koju je napisala zajedno s Johnom Lennonom i kojom je ukazala na globalnu potlačenost i neravnopravnost žena u svim kulturama, danas se čita iz drugog ugla. “Glazba je za mene otkucaj života. Poput srca je, jednostavno mora nastaviti kucati”, govorila je Yoko Ono. Surađivala je s umjetnicima poput Kim Gordon, Thurstona Moorea, Peaches, Cat Powera i El Tigre, a glazbenu suradnju nastavila je i sa sinom Seanom Lennonom.

Ono fotografirana 2016. (Foto: CC BY-SA 2.0)

Izložba Yoko Ono u Muzeju suvremene umjetnosti bit će zasigurno veliki kulturni događaj i kruna zagrebačke likovne jeseni jer će nam pružiti dragocjenu priliku da upoznamo ovu umjetnicu, koja je svojim eksperimentalnim radovima i društvenim, ekološkim i feminističkim angažmanom, od podržavanja LGBTQ zajednice, zalaganja za strožu kontrolu oružja u SAD-u te protivljenja hidrauličkom frakturiranju kroz koaliciju Artists Against Fracking, promijenila pogled na povijest umjetnosti.