Hrvatska gori za cara!
U knjizi 'Urbem Zagrabiensem Adventus: svečanosti povodom posjeta cara Franje I. Zagrebu 1818. godine' Dubravka Botica otkriva što se krilo iza spektakla
Dubravka Botica, redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autorica je studije "Urbem Zagrabiensem Adventus: Svečanosti povodom posjeta cara Franje I. Zagrebu 1818. godine" koju je objavio zagrebački izdavač Srednja Europa. Botica je u studiji na temelju brojnih povijesnih izvora rekonstruirala svečanosti i izgled Zagreba iz 1818. godine, u vrijeme posjete cara Franje I. i carice Karoline Auguste. Upriličena je raskošna ceremonija carskog ulaska u grad, a 28. lipnja u večernjim satima grad je raskošno osvijetljen. Svečanosti pružaju uvid u tadašnju kulturnu i umjetničku produkciju, likovne umjetnosti i arhitekturu, pjesništvo na latinskom i njemačkom te izvedbene umjetnosti. Program je realiziran u više medija. Dolazak Franje I. u Zagreb ujedno je i važan politički događaj tog vremena. U sklopu svečanosti javljaju se i prvi iskazi za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, a neki elementi svečanosti svjedoče o počecima buđenja narodnog preporoda

Car Franjo I. (1768. – 1835.) i carica Karolina Augusta (1792. – 1873.) putovali su nekoliko mjeseci 1818. Dalmacijom i Hrvatskom. Franjo I. nosio je titulu cara austrijske monarhije od 1804. i bio je ugarski, a time i hrvatski kralj. Bio je posljednji car Svetoga Rimskog Carstva, koje je raspustio 1806. godine nakon katastrofalnog poraza od Napoleonove treće Koalicije u bici kraj Austerlitza. Osnovao je Austrijsko Carstvo 1804. i postao Franjo I., prvi car Austrije. Bio je i prvi predsjednik njemačke Konfederacije nakon njezina osnivanja 1815. Franjo I. je rijetko bio u fokusu povijesnih istraživanja i o njemu se jako malo zna unatoč brojnim dokumentima koje je ostavio iza sebe: “Tradicionalno je u historiografiji izrazito negativno prikazivan, a to se zadržalo i u recentnim publikacijama. Zajedničko mjesto u opisima Franje I. jest isticanje njegova konzervativizma, nekreativnosti i birokratskog duha te da je bio zagovornik političke restauracije”.

Svoje putovanje carski par okončao je višednevnim boravkom u Zagrebu krajem lipnja 1818.: “Posebno je dojmljiva bila svečana rasvjeta koja je upaljena uvečer 28. lipnja, kojom se čitav grad preobrazio u raskošnu magično osvijetljenu antikizirajuću pozornicu vladarskog uprizorenja. Na trenutak su se građani Zagreba i njihovi visoki gosti udaljili od stvarnosti koja je bila sve samo ne idilična”.

U dokumentima tadašnje gradske uprave svečani ulazak vladara u grad navodi se kao “Urbem Zagrabiensem Adventus” (“Dolazak u grad Zagreb”). Ceremonija “Adventus imperatoris” označava svečani ulazak habsburških vladara nakon krunidbe u grad. Oblikovan je u ranom novom vijeku spajanjem antičkih predložaka i novih elemenata. Njime se naglašava uloga habsburških vladara kao nasljednika rimskih careva, a istovremeno je i sredstvo legitimiranja vlasti: “Zanimljivo je da se ‘adventus’, u ponešto izmijenjenu obliku, zadržao i u prvim desetljećima 19. stoljeća. U novim okolnostima postnapoleonske Europe i restauracije, odnosno uspostave novih monarhija, prezentacija vlasti snažno se oslanja na tradiciju i višestoljetne ceremonijale, a to se posebno očituje u putovanjima i svečanim ulascima u gradove nakon krunidbe”.

Tijekom povijesti oblikovali su se različiti modeli vladarske prezentacije, a jedan od najznačajnijih bila su putovanja i svečanosti. “Adventus imperatoris” složeni je ceremonijal koji korijene vuče od svečanih povrataka antičkih careva u grad Rim: “Vladarske svečanosti nisu služile za zabavu ili pokazivanje moći, bile su moćno sredstvo komunikacije i propagande te važan dio potvrđivanja legitimiteta vlasti.

Svečanostima se ostvaruje kontakt i komunikacija vladara i podanika, iskazuje vjernost podanika i spremnost vladara da služi državi”. Najraskošnije vladarske svečanosti organizirane su na apsolutističkom dvoru Luja XIV.: “Osmišljene kao vrlo učinkovito propagandno sredstvo kulturne politike u službi potvrđivanja vlasti, svečanosti francuskog dvora postale su uzor svim europskim vladarima”.

Jedan od središnjih događaja u vladarskim svečanostima bio je svečani ulazak vladara u grad i povorka kroz grad: “Svečani ulazak vladara ceremonija je s čvrstim okvirom i ustaljenim tijekom odvijanja, koji se neznatno mijenjao tijekom stoljeća. Sam čin ulaska u grad, ‘Entree’ francuskih kraljeva ili ‘Ritorno’ talijanskih vladara, označava se i naglašava slavolukom, odnosno trijumfalnim lukom, a središnji događaj svečanog ulaska je ceremonija predaje ključeva grada”. Obilježavanje svečanog ulaska vladara u grad slavolukom, “hibridnom spomeničkom formom na razmeđu arhitekture i monumentalnoga skulpturalnog oblika”, susreće se i u kršćanstvu, “kad se ulasku vladara pridodaje i simbolika Kristova svečanog ulaska u Jeruzalem, čime ga se dodatno legitimira”. Dio programa svečanosti su i prigodne pjesme i govori, a njihovi autori često su sastavljali i natpise na građevinama: “Redovito se u njima ponavljaju motivi mitoloških i antičkih heroja i vladara, carevi se izjednačavaju s Herkulom, Cezarom ili Augustom, a motiv izlaska sunca simbolizira početak vladavine novoga cara”.

Car Franjo I. neumorno je putovao zemljom, osobito u prvim desetljećima vladavine, od 1816. do 1834. godine. Proveo je u tom razdoblju 4105 dana u Beču, a čak 2835 dana na putovanjima. Putovanja Franje I. mogu se podijeliti u tri skupine: inspekcijska putovanja, kratki boravci u mjestima odmora i putovanja u tradiciji “Grand Toura”: “Putovanje u Hrvatsku i Dalmaciju spoj je inspekcijskog putovanja s ciljem uvida u stanje u zemlji, ali i upoznavanja tih krajeva. Pomne bilješke koje car i administracija vode na putovanjima svjedoče o tim interesima”.

Većina prikaza cara Franje I. iz prvih desetljeća njegove vladavine oblikovana je u klasicističkom stilu, gdje figurira kao antički vladar. Mirovni sporazum u Parizu potpisan u svibnju 1814. bio je događaj od iznimne važnosti, koji je nagovijestio kraj višedesetljetnog razdoblja ratova i početak mirovnih pregovora koji će uslijediti u Beču. Svečani ulazak cara u Beč na povratku iz Pariza donio je i neke novine: “U prvom planu tako nije heraldika Habsburške Monarhije kao u svečanostima 18. stoljeća, nego simboli nove Monarhije, Austrije, a naglašenu ulogu imaju lokalno specifični simboli, odnosno grbovi grada Beča. Car nije prikazan kao pobjednik i ‘imperator triumphans’, nego i u skladu s vremenom, ali i osobinama samoga vladara, kao donositelj mira”. Izvještaji iz tog vremena bilježe i važan novi element svečanosti koji prije nije bio prisutan, a koji će biti prisutan i u Zagrebu četiri godine kasnije – uključivanje narodne kulture i umjetnosti: “Cara se dočekivalo narodnim plesovima i pjesmama na narodnom jeziku, omiljeni motiv bilo je seosko vjenčanje, ‘Bauernhohzeit’, a sela kroz koja prolazi bila su ukrašena efemernom arhitekturom i dekoracijama s tradicijskim motivima. Svečanosti tako odražavaju početak procesa oblikovanja nacionalnih identiteta i nacionalne svijesti (i austrijskog i drugih naroda u Monarhiji), koji se uvelike temelje na narodnom jeziku i umjetnosti”.

Prva desetljeća 19. stoljeća obilježili su prijelomni događaji koji će bitno izmijeniti europski politički kontekst i odnose snaga te odrediti daljnji razvoj čitava kontinenta, dok su revolucionarna previranja u Francuskoj uzrokovala promjenu intelektualne klime. Središnji događaji bili su Napoleonski ratovi i Bečki kongres, kojim su okončani i uspostavljanje Austrijske Monarhije kao sljednice Habsburškog Carstva, koje je prestalo postojati: “Prva desetljeća nove-stare države, još u ratnim sukobima s Francuzima, obilježena su uvođenjem snažnog nadzora državnog aparata i cenzurom medija, poznatijom kao Metternichova diktatura. U historiografiji se dakle rano oblikuje narativ o prvim desetljećima 19. stoljeća kao pripremnom razdoblju za burno i događajima intenzivno vrijeme koje će uslijediti. Posebno je to izraženo u našoj historiografiji, koja ovo razdoblje i opisuje kao pretpreporodno”. Umjetnost ovoga razdoblja uveliko je određena političkim prilikama i cenzurom: “Kao glavna osobina opetovano se ističe povlačenje u intimu doma i obiteljsko okruženje kućne idile i udobnosti, ‘Gemütlichkeit’, koje se tumači kao posljedica cenzure i policijskog nadzora koji onemogućuju slobodno i kreativno djelovanje”.

To je ujedno i vrijeme procvata društvenog života, kazališta i glazbe: “Još u zadnjim desetljećima 18. stoljeća bečko kazalište doživljava pravi procvat s Ferdinandom Raimundom (1790. – 1836.) i Johannom Nestroyem (1801. – 1862.) kao najistaknutijim autorima, glazbeni život je na vrhuncu, s Beethovenom, Schubertom i Johannom Straußom starijim (1804. – 1849.), a valcer je zavladao plesnim zabavama koje se organiziraju u velikom broju. Uz pojednostavljeno poimanje bidermajera, u narativu stilske povijesti umjetnosti dominantne u 20. stoljeću, u ovom ‘međurazdoblju’ ističe se i širenje i usvajanje klasicizma”.

Središnji događaj ovog razdoblja bio je mirovni kongres održan u Beču od studenoga 1814. do lipnja 1815. godine: “Nakon više od dva desetljeća ratovanja, mirovni pregovori na ‘Wiener Kongress’ bitno su odredili daljnji tijek europske povijesti, karta kontinenta ponovno je iscrtana i uspostavljene su nove granice”. Kongres je bio sveeuropski događaj na kojemu su sudjelovali predstavnici više naroda, a domaćin im je bio Franjo I. Svečanosti su bile važan dio kongresa. Održavane su brojne raskošne zabave, koncerti, predstave i balovi: “Upravo će na brojnim zabavama povodom Kongresa započeti pohod bečkog valcera koji je ubrzo pokorio Europu”.

Ključna odrednica nove Austrijske Monarhije jest izrazita plurikulturalnost, koja funkcionira kao heterogeno društvo koje je “potvrđivalo svoju jedinstvenu sposobnost stvaranja produktivne zajednice iz kulturne raznolikosti svojih naroda”: “Austrijski patriotizam i novi pogled na narodnu umjetnost i jezik kao temeljni faktor u konstruiranju nacija potaknut će te tendencije u svim zemljama Monarhije”. Plurikulturalni karakter Austrijske Monarhije ponajbolje se ogleda u višejezičnosti, u paralelnoj upotrebi više jezika: “U kontinentalnoj Hrvatskoj tako su u upotrebi latinski, njemački, mađarski i hrvatski, u Dalmaciji i talijanski.