Putovanje Franje Josipa u Zagreb, karneval u biskupskom parku Jurjaves - današnji Maksimir (Foto: profimedia)
tema

Hrvatska gori za cara!

U knjizi 'Urbem Zagrabiensem Adventus: svečanosti povodom posjeta cara Franje I. Zagrebu 1818. godine' Dubravka Botica otkriva što se krilo iza spektakla

Dubravka Botica, redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autorica je studije "Urbem Zagrabiensem Adventus: Svečanosti povodom posjeta cara Franje I. Zagrebu 1818. godine" koju je objavio zagrebački izdavač Srednja Europa. Botica je u studiji na temelju brojnih povijesnih izvora rekonstruirala svečanosti i izgled Zagreba iz 1818. godine, u vrijeme posjete cara Franje I. i carice Karoline Auguste. Upriličena je raskošna ceremonija carskog ulaska u grad, a 28. lipnja u večernjim satima grad je raskošno osvijetljen. Svečanosti pružaju uvid u tadašnju kulturnu i umjetničku produkciju, likovne umjetnosti i arhitekturu, pjesništvo na latinskom i njemačkom te izvedbene umjetnosti. Program je realiziran u više medija. Dolazak Franje I. u Zagreb ujedno je i važan politički događaj tog vremena. U sklopu svečanosti javljaju se i prvi iskazi za ujedinjenjem hrvatskih zemalja, a neki elementi svečanosti svjedoče o počecima buđenja narodnog preporoda

Car Franjo I. (1768. – 1835.) i carica Karolina Augusta (1792. – 1873.) putovali su nekoliko mjeseci 1818. Dalmacijom i Hrvatskom. Franjo I. nosio je titulu cara austrijske monarhije od 1804. i bio je ugarski, a time i hrvatski kralj. Bio je posljednji car Svetoga Rimskog Carstva, koje je raspustio 1806. godine nakon katastrofalnog poraza od Napoleonove treće Koalicije u bici kraj Austerlitza. Osnovao je Austrijsko Carstvo 1804. i postao Franjo I., prvi car Austrije. Bio je i prvi predsjednik njemačke Konfederacije nakon njezina osnivanja 1815. Franjo I. je rijetko bio u fokusu povijesnih istraživanja i o njemu se jako malo zna unatoč brojnim dokumentima koje je ostavio iza sebe: “Tradicionalno je u historiografiji izrazito negativno prikazivan, a to se zadržalo i u recentnim publikacijama. Zajedničko mjesto u opisima Franje I. jest isticanje njegova konzervativizma, nekreativnosti i birokratskog duha te da je bio zagovornik političke restauracije”.

Franjo I. Habsburg-Lotringen, J. P. Krafft, Beč, 1827. (HPM)

Svoje putovanje carski par okončao je višednevnim boravkom u Zagrebu krajem lipnja 1818.: “Posebno je dojmljiva bila svečana rasvjeta koja je upaljena uvečer 28. lipnja, kojom se čitav grad preobrazio u raskošnu magično osvijetljenu antikizirajuću pozornicu vladarskog uprizorenja. Na trenutak su se građani Zagreba i njihovi visoki gosti udaljili od stvarnosti koja je bila sve samo ne idilična”.

Nacrt dekoracije vijećnice (Foto: DRžAVNI ARHIV U ZAGREBU)

U dokumentima tadašnje gradske uprave svečani ulazak vladara u grad navodi se kao “Urbem Zagrabiensem Adventus” (“Dolazak u grad Zagreb”). Ceremonija “Adventus imperatoris” označava svečani ulazak habsburških vladara nakon krunidbe u grad. Oblikovan je u ranom novom vijeku spajanjem antičkih predložaka i novih elemenata. Njime se naglašava uloga habsburških vladara kao nasljednika rimskih careva, a istovremeno je i sredstvo legitimiranja vlasti: “Zanimljivo je da se ‘adventus’, u ponešto izmijenjenu obliku, zadržao i u prvim desetljećima 19. stoljeća. U novim okolnostima postnapoleonske Europe i restauracije, odnosno uspostave novih monarhija, prezentacija vlasti snažno se oslanja na tradiciju i višestoljetne ceremonijale, a to se posebno očituje u putovanjima i svečanim ulascima u gradove nakon krunidbe”.

Rekonstrukcija dekoracija na Južnoj promenadi: Mesnička vrata, osvjetljenje promenade, vrata Dverce (Foto: hda)

Tijekom povijesti oblikovali su se različiti modeli vladarske prezentacije, a jedan od najznačajnijih bila su putovanja i svečanosti. “Adventus imperatoris” složeni je ceremonijal koji korijene vuče od svečanih povrataka antičkih careva u grad Rim: “Vladarske svečanosti nisu služile za zabavu ili pokazivanje moći, bile su moćno sredstvo komunikacije i propagande te važan dio potvrđivanja legitimiteta vlasti.

Nacrt za stup na Harmici (Foto: hda)

Svečanostima se ostvaruje kontakt i komunikacija vladara i podanika, iskazuje vjernost podanika i spremnost vladara da služi državi”. Najraskošnije vladarske svečanosti organizirane su na apsolutističkom dvoru Luja XIV.: “Osmišljene kao vrlo učinkovito propagandno sredstvo kulturne politike u službi potvrđivanja vlasti, svečanosti francuskog dvora postale su uzor svim europskim vladarima”.

Karolina Augusta Habsburg Lotringen, J. Baptist Lampi ml., 1818. (Foto: HPM)

Jedan od središnjih događaja u vladarskim svečanostima bio je svečani ulazak vladara u grad i povorka kroz grad: “Svečani ulazak vladara ceremonija je s čvrstim okvirom i ustaljenim tijekom odvijanja, koji se neznatno mijenjao tijekom stoljeća. Sam čin ulaska u grad, ‘Entree’ francuskih kraljeva ili ‘Ritorno’ talijanskih vladara, označava se i naglašava slavolukom, odnosno trijumfalnim lukom, a središnji događaj svečanog ulaska je ceremonija predaje ključeva grada”. Obilježavanje svečanog ulaska vladara u grad slavolukom, “hibridnom spomeničkom formom na razmeđu arhitekture i monumentalnoga skulpturalnog oblika”, susreće se i u kršćanstvu, “kad se ulasku vladara pridodaje i simbolika Kristova svečanog ulaska u Jeruzalem, čime ga se dodatno legitimira”. Dio programa svečanosti su i prigodne pjesme i govori, a njihovi autori često su sastavljali i natpise na građevinama: “Redovito se u njima ponavljaju motivi mitoloških i antičkih heroja i vladara, carevi se izjednačavaju s Herkulom, Cezarom ili Augustom, a motiv izlaska sunca simbolizira početak vladavine novoga cara”.

Dekoracije u Zagrebu prigodom dolaska cara Franje Josipa I. 1895. (Foto: hpm)

Car Franjo I. neumorno je putovao zemljom, osobito u prvim desetljećima vladavine, od 1816. do 1834. godine. Proveo je u tom razdoblju 4105 dana u Beču, a čak 2835 dana na putovanjima. Putovanja Franje I. mogu se podijeliti u tri skupine: inspekcijska putovanja, kratki boravci u mjestima odmora i putovanja u tradiciji “Grand Toura”: “Putovanje u Hrvatsku i Dalmaciju spoj je inspekcijskog putovanja s ciljem uvida u stanje u zemlji, ali i upoznavanja tih krajeva. Pomne bilješke koje car i administracija vode na putovanjima svjedoče o tim interesima”.

Putovanje Franje Josipa u Zagreb, karneval u Maksimiru (Foto: profimedia)

Većina prikaza cara Franje I. iz prvih desetljeća njegove vladavine oblikovana je u klasicističkom stilu, gdje figurira kao antički vladar. Mirovni sporazum u Parizu potpisan u svibnju 1814. bio je događaj od iznimne važnosti, koji je nagovijestio kraj višedesetljetnog razdoblja ratova i početak mirovnih pregovora koji će uslijediti u Beču. Svečani ulazak cara u Beč na povratku iz Pariza donio je i neke novine: “U prvom planu tako nije heraldika Habsburške Monarhije kao u svečanostima 18. stoljeća, nego simboli nove Monarhije, Austrije, a naglašenu ulogu imaju lokalno specifični simboli, odnosno grbovi grada Beča. Car nije prikazan kao pobjednik i ‘imperator triumphans’, nego i u skladu s vremenom, ali i osobinama samoga vladara, kao donositelj mira”. Izvještaji iz tog vremena bilježe i važan novi element svečanosti koji prije nije bio prisutan, a koji će biti prisutan i u Zagrebu četiri godine kasnije – uključivanje narodne kulture i umjetnosti: “Cara se dočekivalo narodnim plesovima i pjesmama na narodnom jeziku, omiljeni motiv bilo je seosko vjenčanje, ‘Bauernhohzeit’, a sela kroz koja prolazi bila su ukrašena efemernom arhitekturom i dekoracijama s tradicijskim motivima. Svečanosti tako odražavaju početak procesa oblikovanja nacionalnih identiteta i nacionalne svijesti (i austrijskog i drugih naroda u Monarhiji), koji se uvelike temelje na narodnom jeziku i umjetnosti”.

Franjo I. Habsburg-Lotringen, J. Baptist Lampi ml., 1818. (Foto: hpm)

Prva desetljeća 19. stoljeća obilježili su prijelomni događaji koji će bitno izmijeniti europski politički kontekst i odnose snaga te odrediti daljnji razvoj čitava kontinenta, dok su revolucionarna previranja u Francuskoj uzrokovala promjenu intelektualne klime. Središnji događaji bili su Napoleonski ratovi i Bečki kongres, kojim su okončani i uspostavljanje Austrijske Monarhije kao sljednice Habsburškog Carstva, koje je prestalo postojati: “Prva desetljeća nove-stare države, još u ratnim sukobima s Francuzima, obilježena su uvođenjem snažnog nadzora državnog aparata i cenzurom medija, poznatijom kao Metternichova diktatura. U historiografiji se dakle rano oblikuje narativ o prvim desetljećima 19. stoljeća kao pripremnom razdoblju za burno i događajima intenzivno vrijeme koje će uslijediti. Posebno je to izraženo u našoj historiografiji, koja ovo razdoblje i opisuje kao pretpreporodno”. Umjetnost ovoga razdoblja uveliko je određena političkim prilikama i cenzurom: “Kao glavna osobina opetovano se ističe povlačenje u intimu doma i obiteljsko okruženje kućne idile i udobnosti, ‘Gemütlichkeit’, koje se tumači kao posljedica cenzure i policijskog nadzora koji onemogućuju slobodno i kreativno djelovanje”.

Slavoluk podignut u Dubrovniku, 1818. L. Vittelleschi (Foto: hda)

To je ujedno i vrijeme procvata društvenog života, kazališta i glazbe: “Još u zadnjim desetljećima 18. stoljeća bečko kazalište doživljava pravi procvat s Ferdinandom Raimundom (1790. – 1836.) i Johannom Nestroyem (1801. – 1862.) kao najistaknutijim autorima, glazbeni život je na vrhuncu, s Beethovenom, Schubertom i Johannom Straußom starijim (1804. – 1849.), a valcer je zavladao plesnim zabavama koje se organiziraju u velikom broju. Uz pojednostavljeno poimanje bidermajera, u narativu stilske povijesti umjetnosti dominantne u 20. stoljeću, u ovom ‘međurazdoblju’ ističe se i širenje i usvajanje klasicizma”.

Ilustracija mirovnih pregovora na ‘Wiener Kongress’ (Foto: javno vlasništvo)

Središnji događaj ovog razdoblja bio je mirovni kongres održan u Beču od studenoga 1814. do lipnja 1815. godine: “Nakon više od dva desetljeća ratovanja, mirovni pregovori na ‘Wiener Kongress’ bitno su odredili daljnji tijek europske povijesti, karta kontinenta ponovno je iscrtana i uspostavljene su nove granice”. Kongres je bio sveeuropski događaj na kojemu su sudjelovali predstavnici više naroda, a domaćin im je bio Franjo I. Svečanosti su bile važan dio kongresa. Održavane su brojne raskošne zabave, koncerti, predstave i balovi: “Upravo će na brojnim zabavama povodom Kongresa započeti pohod bečkog valcera koji je ubrzo pokorio Europu”.

The Viennese Waltz, Vladimir S. Pervuninsk (Foto: Public domain)

Ključna odrednica nove Austrijske Monarhije jest izrazita plurikulturalnost, koja funkcionira kao heterogeno društvo koje je “potvrđivalo svoju jedinstvenu sposobnost stvaranja produktivne zajednice iz kulturne raznolikosti svojih naroda”: “Austrijski patriotizam i novi pogled na narodnu umjetnost i jezik kao temeljni faktor u konstruiranju nacija potaknut će te tendencije u svim zemljama Monarhije”. Plurikulturalni karakter Austrijske Monarhije ponajbolje se ogleda u višejezičnosti, u paralelnoj upotrebi više jezika: “U kontinentalnoj Hrvatskoj tako su u upotrebi latinski, njemački, mađarski i hrvatski, u Dalmaciji i talijanski.