Karakaš: Trebao sam biti ili pop ili oficir

Rođen 1967. godine u selu Plašćici kraj Brinja u Lici, jedan od najcjenjenijih suvremenih hrvatskih književnika Damir Karakaš nikada nije slijedio uobičajene životne puteve. U Zagrebu je krenuo studirati agronomiju, da bi na kraju stekao diplomu Pravnog fakulteta. Dvije je godine na prvoj crti bojišnice branio rodno selo, noseći spletom okolnosti odoru HOS-a, a prije nego što se u potpunosti posvetio književnosti, nekoliko je godina radio kao novinar crne kronike te izvještavao s ratišta u Hrvatskoj, BiH i s Kosova. Sedam godina živio je u Francuskoj, gdje je kao emigrant svirao harmoniku na ulici, bavio se performansom i izlagao konceptualne radove. Do danas je objavio petnaestak knjiga, uključujući romane, drame i zbirke novela. Osim po specifičnom ličkom idiomu i ruralnoj tematici, njegova djela prepoznatljiva su po stilskoj ogoljenosti i beskompromisnom suočavanju s osobnim i kolektivnim traumama. Strastveni čitatelj klasika poput Dostojevskog, Tolstoja i Kafke, Karakaš prezire komercijalnu industriju i estradni nacionalizam. Razgovarali smo o njegovim književnim, ratnim i životnim iskustvima, krenuvši od najnovijeg romana “Sunčanik”, zbog kojeg je, u potrazi za autentičnim iskustvom, pješice prešao Velebit.

BestBook: Jednom ste rekli da vas ne privlače uhodani prozni oblici. U vašem posljednjem romanu ‘Sunčanik’ primjećuju se stilske promjene: umjesto prepoznatljivih kratkih rečenica, pišete sporijim, razvedenijim rečeničnim ritmom. Kako je došlo do tog pomaka u vašem jeziku?

Nije neka mudrost da svaka tema na neki način diktira svoju formu, stil, rečenicu, no pri pisanju važne su mi i mnoge druge stvari, primjerice, asocijacije, disonance, prijelazi i kontrasti, postizanje perspektive cjeline, no najčešće rađam tekst kao što drvo rađa ličku šljivu, svakih nekoliko godina, nitko ne zna kako ni zbog čega. A posebno mi je u književnosti važan jezik, ponekad mora biti kao bodlja ježa, kako je to jednom lijepo rekao Remizov, koji je od papira volio izrezivati đavolčiće pa ih vješati na plafon svoje sobice, volim tu gardu književnica i književnika, Cvetajeva, Ahmatova, Remizov, Platonov, pisanje na život i smrt. Moram isto tako reći da ja nipošto nisam od onih pisaca koji pišu od pete godine, nikad nisam imao tu potrebu, crtao sam, slikao, vješao slike po šljiviku, puno svirao harmoniku, plašio tom svirkom vukove, ni sad ne pišem svaki dan, nisam ništa napisao mjesecima, više sam kafanski pisac, pijem i čekam bogojavljanje, ne uzimam novac unaprijed, ne ciljam na ono što je u modi, ne radim po narudžbi, ne obavezujem se ni da ću roman završiti, sve je kod mene uvijek neizvjesno. Važno mi je i da mi knjige budu na strani ljudskosti, ja ne mogu čitati ljubavne stihove Adolfa Hitlera. Jezik mi je također jako bitan, kako kaže Adam Mickiewicz, jezik laže glasu, a glas misli. Isto tako puno učim, a imam od koga jer tko sebe stalno ne prevazilazi, taj trune, taj se raspada ko gnjili ananas u bespućima Like.

BestBook: U ‘Sunčaniku’ dječak i njegov djed traže vraga koji izgleda ‘kao čovik’ i ‘može uć u bilo kog čovika’. Gdje se u romanu nalazi granica između metafore i stvarnosti?

U “Sunčaniku” mi je bilo važno pokušati otkriti prije svega neke metafizičke i poetske tajne, i da na koncu konca ponekad na tom njihovom putu uđem i u sfere filozofije, jer starac u romanu i jest neka vrsta filozofa, drugačije se ni ne može odgovoriti na dječakova naizgled jednostavna pitanja, a filozofija pak vrijedi samo onoliko koliko nam govori da pisanje jest veliki razlog za postojanje i kako kaže Mallarme, da je knjiga najveća vrijednost, ona je baza, od nje sve počinje i kad ne bude knjige, neće biti ni svijeta. Ima tu i dosta referenci, “Oklopnjača Potemkin”, Tarkovski, Lynch, Bulgakov, glazbe Mahlera, japanskog jazza sedamdesetih, važni su mi i snovi, da romani budu kao kod Kafke, precizno opisivanje snova, u romanu pokušavam pokazati i da nema neke bitne razlike između sna i jave. Tu moram spomenuti i još dvije stvari, maštu i prijateljstvo, dječak i djed hodaju šumom, jer u “Božanskoj komediji” sve one priče o paklu i raju su kronika Danteovog i Vergilijevog prijateljstva.

BestBook: Što bi danas mogao biti veći problem: to što vraga ne prepoznajemo ili to što ga prepoznajemo, ali ga prihvaćamo kao nešto sasvim normalno?

To bi trebalo pitati Dostojevskog, za kojeg Cioran kaže da je pisac s ogromnim nedostatkom i sjajem svetosti. Za njega je on najveći pisac, iako ga Kundera i Nabokov ne vole. Nabokov kaže da je Dostojevski pisac ruskih krimića, ali grdno se vara. Dostojevski je prorok, Ana Ahmatova za njega kaže, omski robijaš je sve shvatio i na sve krst stavio. Njegov život je bio ples u paklu, on je bio u ozbiljnom kolu s demonima, o tome također govori Cioran, kada kaže da je on doživio sva iskušenja i da je njegov život bio serija nevolja, išao je do krajnjih granica. Po Cioranu ima još pisaca koji su išli do samoga kraja, Nietzsche, i Baudelaire, koji su također prevalili sve moguće barijere. Pogledajte malo stare fotografije naših prabaka, djedova, tako mladi, a puni bora. Jer svaka bora bila je jedan udarac u životu.

BestBook: Kakve ste reakcije dobili za ‘Sunčanik’ od čitatelja? Jeste li ih uopće dobili?

Sjajne su reakcije kako čitatelja tako i kritike, rekao bih, najbolje od svih mojih knjiga dosad, što je moguće vidjeti na stranici OceanMora gdje su sve te kritike skupljene, tako da mi je to možda poruka da prestanem pisati, jer ubuduće mogu samo smetati svom djelu. Lagao bih kad bih rekao da mi nije drago, pogotovo jer mi se javlja i puno kolegica i kolega. Evo baš se nekidan javio i naš proslavljeni košarkaš Zoran Čutura, kaže Beckett čeka Godota, ti ga u svom romanu tražiš, to mi je bilo drago. Njega sam oponašao kad sam kao klinac igrao košarku u svom selu, ne Becketta, nego Čuturu, provlačeći loptu kroz točak od bicikla, jer pravog koša nije bilo, i sanjajući da bih jednog dana možda mogao igrati košarku. Lagao bih kad bih rekao i da mi nisu važni čitatelji, čemu onda sve to, a kako postoje dobri i loši pisci, postoje dobri i loši čitatelji. Čitanje je jako kreativno, čak i kad ponovno čitamo neku knjigu mi je opet na novi način oblikujemo. No između teksta i piščeva razumijevanja teksta mora postojati jedan razmak, čitatelj ga mora proći, da bi mogao dalje, a kvalitetna književnost to mu otežava. Naravno, nekad se možemo proslaviti i ako smo krivo shvaćeni. Moram reći i da polako u literaturi svodim račune, kanim napisati još knjigu eseja i još jedan roman.

Što se tiče novca, nikad ga nisam imao pa sam se navikao, na fakultetu sam uvijek u čudu gledao ljude oko sebe koji imaju novčanike, ja ga nisam imao, što da stavljam unutra, lišće, iako mi u Brinju imamo dvije riječi za novčanik: rabuš i briktaš

BestBook: Kao jedan od rijetkih hrvatskih književnika, možda i jedini, živite samo od pisanja knjiga. Denis Kuljiš jednom je za vas rekao da ‘pišete na svoj rizik’. Kako uspijevate živjeti od književnosti?

Što se tiče novca, nikad ga nisam imao pa sam se navikao, na fakultetu sam uvijek u čudu gledao ljude oko sebe koji imaju novčanike, ja ga nisam imao, što da stavljam unutra, lišće, iako mi u Brinju imamo dvije riječi za novčanik: rabuš i briktaš. U biti, stvar je u tome koliko ti za popeti se na neko brdo treba benzina, nekome treba pet litara, meni minimalno. Nitko me nikad novcima nije ni mogao kupiti, a pokušavali su, ja sam čovjek malo starog kova, čast i poštenje su mi jako važni. Dobio sam i tih nagrada, ali ljudi me percipiraju kao nekoga tko je u Hrvatskoj sve nagrade pokupio, u 25 godina dobio sam samo dvije domaće, većinu sam dobio van granice. A bilo je tu lijepih novaca, što ti pomogne da malo amortiziraš financijsku situaciju. Ali, pogledajte malo danas novac od Nobelove nagrade, koja je uzgred rečeno više geopolitička, nego književna nagrada, možeš kupiti dva stana i garažu u Splitu. Desni bek nekog europskog kluba dobije samo za prelazak u sličan klub duplo više.

BestBook: Redovito kao svoje književne uzore navodite klasike poput Kafke, Tolstoja, Dostojevskog. Ima li među piscima mlađima od vas – u Hrvatskoj ili svijetu – onih kojima se divite ili koje smatrate budućim klasicima? Tko vas je od mlađih pisaca najviše impresionirao?

Sretan sam uvijek kada se pojavi neko kvalitetno djelo. Volim oduvijek i na razne načine pomagati, pogotovo mladima, mnogima sam pomogao, to oni najbolje znaju, nekima i na svoju štetu. Često se javljaju, spojim ih s izdavačima, pročitam im rukopis, dam neki savjet, poklonim neku knjigu, uglavnom savjetujem im da čitaju, jer bez čitanja nema pisanja. Volim i otići na književne večeri kolegama, pogotovo kad dođu iz neke druge zemlje, jer sramota je da ne bude nikoga, a često bude tako. Pada mi na pamet Gogolj, on se u početku puno mučio, pokušavao pisati, nije mu išlo, bio je u lošem stanju, onda mu je Puškin poklonio ideju za “Mrtve duše”, nakon toga dao mu je i ideju za “Revizora”, Gogolj se preporodio, napisao je remek djela. Imamo doista jako puno odličnih mladih pisaca, pogotovo pjesnikinja i pjesnika, ne bih o imenima jer uvijek nekog izostavim. Naravno ima i isforsiranih talenata, podsjećaju me na one osobe koje dođu iz sela u grad, pa izvade zdrave zube, a stave zlatne.

Jedan moj rođak došao je iz Njemačke da pomogne, zadužio je u Zagrebu, u sjedištu HOS-a uniformu i puškomitraljez. Nestao je negdje, a sve ostavio, ja sam uzeo njegov puškomitraljez, beretku i maskirnu košulju na kojoj je pisalo za Dom Spremni, ali tada o tome nismo razmišljali, važno je bilo doći do oružja

BestBook: Vaša je proza doživjela niz filmskih i kazališnih adaptacija: padaju mi na pamet filmovi ‘Proslava’ i ‘Kino Lika’, predstave ‘Sjećanje šume’, ‘Blue Moon’. Vesele li vas adaptacije?

U razgovorima između dva velikana Borgesa i Sabata, što je knjiga, što je film po nekoj knjizi, oni se slažu da je knjiga kad je čitaš, a film kad nekome pričaš o toj knjizi. “Proslava” me baš razveselila, Bruno je odličan redatelj, film je dobio Veliku Zlatnu Arenu, Nagradu Oktavijan filmskih kritičara, ali gledalo ga je svega šest tisuća ljudi.

BestBook: Na početku Domovinskog rata vratili ste se u Liku braniti svoje selo i svoj dom. S kojim ste se motivima i idealima tada priključili braniteljima? Jeste li tada uopće imali izbora?

Rat je grozan, u njemu samo smrt pobjeđuje i kako kaže djed u “Sunčaniku”, svi su vojnici isti samo su im oznake na kapama drugačije. A moje selo je bilo na prvoj liniji, okruženo s tri strane, tako da sam u jednom tjednu bio u Kulušiću, sjećam se bio je četvrtak i slušali smo Pixiese, već za nekoliko dana bio sam u rovu, branio kuću i roditelje. Vidio sam prvi put i teško ranjenog mladića, susjeda, rafal mu je prešao preko prsa, izdisao je i umro. Međutim, ja potičem iz vojničkog kraja, svi su moji bili vojnici, a Brinje je nekad bilo oficirsko središte. Ja sam trebao biti ili pop ili oficir, a kako je bila ona država, onda oficir JNA. Da sam bio oficir JNA i da sam živio u Beogradu, da sam tamo imao ženu i petero djece, što bi bilo sa mnom, da li bi mi se dogodilo isto kao i liku iz sjajne knjige Adise Bašić “Knjiga o Almiru”, jednim od naših najboljih antiratnih romana.

BestBook: Spletom okolnosti nosili ste odoru HOS-a s natpisom ‘Za dom spremni’. ZDS je danas ponovno glavna tema u javnosti. Jeste li slušali Thompsona u ratu?

U početku smo imali lovačke puške, jedan onaj šmajser s kolutom, od Crvene armije, nekoliko tandžara koje su zanosile i po metar lijevo ili desno, onda je jedan moj rođak došao iz Njemačke da pomogne, zadužio je u Zagrebu, u sjedištu HOS-a uniformu i puškomitraljez. Nestao je negdje, a sve ostavio, ja sam uzeo njegov puškomitraljez, beretku i maskirnu košulju na kojoj je pisalo za Dom Spremni, ali tada o tome nismo razmišljali, važno je bilo doći do oružja, neki su prodavali kravu za pušku, u prošlom ratu jedini partizan iz moga sela o kojem ću možda uskoro početi pisati roman, otišao je u ustašku komandu u Zagrebu, zadužio uniformu i pušku, vratio se i otišao u šumu, među partizane. A pjesmu od Thompsona sam prvi put čuo na radiju, slušala se i na drugoj strani, no, nije to moja muzika, ja sam u muzici bio izbirljiv, jako sam volio Šarla Akrobatu, i naravno svoje Ličane Sexu, najbolji band u bivšoj državi. A Thompson je industrija i naravno medij, preko njega se prenose razne političke poruke, a za Dom Spremni je ustaški pozdrav. Zakazao je obrazovni sustav pa je sve oko nas puno neznalica, a neznalice najbolje od svega znaju mrziti.

BestBook: Kako objašnjavate zaokret udesno premijera Andreja Plenkovića? Može li taj zaokret imati dugoročne posljedice na budućnost Hrvatske?

Vlast je valjda toliko opojna da je čovjek za nju spreman i dušu vragu prodati, a pošto je politika vještina održavanja na vlasti, on igra svoju igru jer je jako inteligentan čovjek, željan moći. Ovo što sada radi, baš zato što ne vjerujem da je iskren u desničarenju, čini sve skupa posebno odbojnim. To su neki nivoi oportunizma koji ne smiju biti prihvatljivi. Za budućnost Hrvatske to sigurno nije dobro, ali Hrvati ionako više vole živjeti u prošlosti. Samo, prošlost im je nepoznata, a budućnost poznata.

BestBook: U vašoj je općini Brinje na prvom popisu stanovnika sredinom 19. stoljeća živjelo 15 tisuća ljudi. Prije dvadeset pet godina popisano je 4100 stanovnika, a danas ih ima 2500. Je li depopulacija najveći problem Hrvatske?

Kad sam bio dječak, moje selo imalo je osamdesetak žitelja, sad ih ima samo četvero, Toša, umirovljeni policajac, jedan hipi koji se vratio iz Beograda, i moji roditelji. Autobus koji je po nas učenike dolazio iz Brinja, kad bi prošao kroz sela bio je pun, pa sam ja odlazio spavati u selo svoje majke, koje je par kilometara iza, kako bih uhvatio mjesto, jer mi je više dosadilo stajati, htio sam i ja sjesti u mekano sjedalo, sada više u tim selima uopće nema đaka. U Brinju je bilo oko 500 učenika, sad ih ima oko 150, ove brojke dovoljno govore. Ali mislim da depopulacija nije ni blizu najveći problem Hrvatske. Najveći problem Hrvatske je što, kako kaže jedan lik u mojoj priči, iz korita ne možeš napraviti violinu.

BestBook: Kad sam tražio vaše knjige na polici, primijetio sam da čine niz tankih svezaka koji zajedno jedva dosežu opseg jednog naslova Knausgårda ili Nádasa. Zašto se nikad niste odlučili na formu dugačkog romana-sage? Kundera u eseju “Umjetnost romana” piše da roman mora imati širinu kako bi obuhvatio svu složenost ljudske egzistencije. Hoćemo li ikada iz pera Damira Karakaša dobiti ‘veliki hrvatski/lički roman’?

Svakako da roman mora imati širinu, ali ona se ne očituje u broju stranica, iako sam svjestan da bi me ljudi u mome selu više poštovali kao pisca kada bih imao roman od tri tisuće stranica pa ga u dvorište dovezao u tačkama. U početku moji romani imaju jako puno stranica, tako je “Sunčanik” imao 350 stranica, ali pošto se držim onoga kako je Čehov govorio, da riječima bude usko, a mislima široko, skraćen je na 120 strana. Tolstoj za kojeg kažu da je jedini normalni genij na svijetu jedan je od mojih omiljenih autora, volim njegove debele romane, no, uvijek sam bio fasciniran onim romanima koji na tako malo stranica donesu tako puno. Padaju mi na pamet veliki romani i remek djela domaće i svjetske književnosti, “Dnevnik o Čarnojeviću”, “Usta puna zemlje”, “Pedro Paramo”, “Velika bilježnica”, “Užas praznine”, romani Annie Ernaux, a mogao bih ubaciti i neki Kunderin roman. No bilo kako bilo, literatura mi je jako važna, kako kaže Flaubert, jedini način da se podnese ovaj život jest da se uđe u literaturu kao permanentnu orgiju. Ona je i teritorij slobode, a za slobodu se moramo boriti i ne dozvoliti da nas ni na koji način život uhapsi.