Lynch između snova i košmara

Knjiga “Soba za snove” neobično je zanimljivo koncipirana biografija Davida Lyncha. Prvo bi McKenna napisala poglavlje pomoću uobičajenih biografskih alata, što je uključivalo istraživanja i razgovore s više od stotinu ljudi, a zatim bi Lynch dao svoj osvrt, “služeći se sjećanjima drugih kako bi prizvao vlastita”. Majka Davida Lyncha bila je urbana žena, a njegov je otac podrijetlom sa sela. Ta dvojnost u velikoj je mjeri obilježila njegov život i djelo koje je, po McKenni, “smješteno u složenom prostoru gdje se sudaraju lijepo i prokleto”. Mark Smith, jedan od Lynchovih najbližih prijatelja iz djetinjstva, također je zapazio tu neobičnu dvojnost u Lynchovim djelima: “Kad se onaj crni automobil penje brijegom u filmu ‘Mulholland Drive’, jednostavno znate da će se dogoditi nešto jezivo, ali David nije bio takav kao dijete. Iznenađuje me tama u njegovim djelima, ne znam odakle dolazi”. I sam Lynch bio je svjestan tih suprotnosti. “Možemo secirati nečije djetinjstvo u potrazi za tragovima koji bi nam objasnili kakva je osoba to dijete postalo, ali najčešće ne postoji nekakav ključni događaj, nekakav ‘ružin pupoljak’. Na svijet jednostavno dolazimo s dijelom onoga što jesmo”, napisao je.

Lynch je najznačajnije godine djetinjstva proveo u gradiću Boiseu u Idahu, gdje je njegova obitelj ostala do 1960. Jennifer Lynch, Davidova kći, opisuje kako je njezin otac prema tom periodu svoga života gajio podijeljene osjećaje: “Moj je otac istinski volio oba svoja roditelja, ali istovremeno je prezirao svu tu dobrotu, idilične bijele ograde i slično. Prema svemu tome ima određeni romantičarski pristup, ali to je istovremeno i mrzio jer je želio pušiti cigarete i živjeti umjetničkim životom, a oni su odlazili u crkvu te je sve bilo savršeno, mirno i dobro. To ga je pomalo izluđivalo”. Lynch je posljednji put posjetio Boise 1992. godine, kad je doznao da je jedna njegova bivša djevojka, s kojom se dugo dopisivao, izvršila samoubojstvo. Htio je ispitati okolnosti pod kojima se to dogodilo: “Poslije je imala čudne dečke, vjerojatno zato što su je se tzv. obični momci poput mene pomalo bojali. Sjećam se da mi je rekla: ‘Većina ljudi ne zna što želi raditi u životu, a ti si tako sretan jer znaš što želiš raditi’. Mislim da je njezin život već tad krenuo mračnom stazom”.

Nije čudno što Lynchova kćer Jennifer spominje cigarete, jer je Lynch do kraja života bio strastveni pušač. Po vlastitu svjedočenju, počeo je pušiti jako mlad, još u Boiseu. Godine 2010. prestao je pušiti, što nije dugo potrajalo: “Lynch je na Božić izjavio da su sve što želi za Božić cigarete, i ponovno je počeo pušiti”. Također, njegovi producenti morali su unaprijed osigurati da Lynch na svakoj lokaciji prilikom snimanja ima dozvolu za pušenje. Druga njegova strast, kojoj je također ostao vjeran do kraja života, bile su meditacije po programu Maharishija Mahesha Yogija, s kojima je Lynch, po vlastitu svjedočenju, započeo 1973. godine, tijekom snimanja svog prvog igranog filma (“Eraserhead”): “U djetinjstvu sam valjda vjerovao u Boga na neki svoj način. Nisam o tome puno razmišljao, ali znao sam da postoji nešto što na neki način upravlja svime. Dok sam radio na filmu ‘Eraserhead’, viđao sam fotografije indijskih učitelja i mislio: ovo lice zna nešto što ja ne znam. Je li moguće da prosvjetljenje doista postoji? Je li to stvarnost ili samo neka indijska fora? Sad znam da je stvarnost. U svakom slučaju, prestao sam ići u crkvu”.

Lynch je 2008., kad je Maharishi umro, otputovao u Indiju na njegov pogreb. Filmovi nisu bili važan dio života u Boiseu pedesetih godina: “U 1950-ima se u malenim gradovima živjelo drugačije, a važno je dočarati to ozračje. Bilo je sanjivo, najbolje je to tako opisati. No ozračje pedesetih nije bilo potpuno pozitivno, bio sam svjestan da se svašta događa. Kad bih bio vani nakon što bi pao mrak i vozio se biciklom, u nekim su kućama bila upaljena topla svjetla ili sam poznavao ljude koji su ondje živjeli. U drugim su kućama svjetla bila prigušena, a u nekima gotovo ugašena i nisam poznavao ljude koji su ondje živjeli. Kod tih sam kuća stjecao dojam da se unutra događa nešto ružno. Nisam previše razmišljao o tome, ali znao sam da se iza tih vrata i prozora nešto zbiva”.

Lynch je u svijet filma ušao preko slikarstva, sa svojim prijateljem iz djetinjstva Jackom Fiskom, s kojim je ostao u prijateljskim vezama do kraja života.

“David je imao vedru narav i radosnu osobnost, no oduvijek su ga privlačile mračne teme. To je jedna od njegovih zagonetki”, izjavio je Fisk. Ključni događaj u kreativnom razvoju Davida Lyncha dogodio se početkom 1967. godine. Dok je radio na slici lika koji stoji među lišćem, naslikanom tamnim nijansama zelene boje, osjetio je ono što je opisao kao “slabašan vjetar” i primijetio titraj kretanja na slici. Nakon tog iskustva snimio je svoj prvi kratki film “Povraćanje šestorice (šest puta)”, jednominutnu animaciju koja se ponavlja šest puta, nakon čega je napustio likovnu akademiju i posvetio se filmu. Zahvaljujući svojim kratkim filmovima, primljen je u Centar za napredne filmske studije u Los Angelesu, gdje se pridružio prvom naraštaju filmaša Centra, među kojima su bili i Terrence Malick te Paul Schrader.

Prvi veliki uspjeh Lynch je postigao s filmom “Čovjek slon”, koji je producirao Mel Brooks, američki glumac i producent. Film se zasniva na biografiji Josepha Merricka, kojega je bolest teško deformirala, zbog čega je jedno vrijeme nastupao kao cirkuska nakaza. Film je sniman u Londonu. Jednu od glavnih uloga igrao je Anthony Hopkins, koji je cijelo vrijeme bio u sukobu s Lynchom, o čemu u knjizi govori jedan od producenata: “Hopkins nije bio otvoreno agresivan, bio je povučen, a jednoga me dana pozvao u svoju garderobu i rekao: Zašto je baš ovaj tip dobio posao režisera? Što je uopće napravio u životu? Snimio je jedan filmić. Nije mi jasno”. Alan Spleta, snimatelj zvuka, također se Lynchu nakon povratka u Ameriku požalio na Britance: “Britanci imaju svoj zvučni odjel i misle da sve znaju najbolje. Mrzim jebene Britance!”. Film je pušten u distribuciju u listopadu 1980. i dobio je osam nominacija za Oscara – za najbolji film, redatelja, glumca, adaptirani scenarij, montažu, originalnu glazbu, scenografiju i kostimografiju.

Sljedeći Lynchov film “Dina”, rađen po kultnom romanu Franka Herberta, producirao je poznati talijanski producent Dino De Laurentiis. Međutim, film se pokazao kao najveći Lynchov promašaj. Nakon što je “Dina” puštena u distribuciju, Lynch se povukao u Virginiju, u kuću prijatelja Jacka Fiska, te krenuo u razradu scenarija za novi film, “Plavi baršun”, koji je također producirao Laurentiis. “Plavi baršun” je premijerno prikazan u kolovozu 1986., na filmskom festivalu u Montrealu, a u redovnu distribuciju u SAD-u krenuo je u rujnu 1986., u 98 kina diljem zemlje. Iako je mnogim gledateljima bio nepodnošljiv, “Plavi baršun” je Lynchu donio nominaciju za Oscara za najbolju režiju, oživio je karijeru Dennisa Hoppera i postao stalni dio programa na filmskim školama diljem svijeta, iako je kritika oko filma bila duboko podijeljena. Filmski kritičar Roger Ebert bio je posebno ogorčen filmom. Optužio je Lyncha za mizoginiju, i ustvrdio da je Rossellini u filmu “ponižena, udarana, izložena sramoti i svučena pred kamerom. A kad od glumice tražite da prođe takva iskustva, trebate joj uzvratiti uslugu i zauzvrat barem snimiti bitan film”. Ovaj film je za Lyncha važan iz još dva razloga: na njemu je započeo plodnu suradnju s kompozitorom Angelom Badalamentijem i upoznao talijansku glumicu Isabellu Rossellini, s kojom je ostao u vezi kad se drugi put razveo. “Nisam znala da će film biti toliko kontroverzan. Kontroverze su bile prilično žestoke, a mislim da sam ih ja najviše osjetila na svojoj koži. Kad bi se film ljudima svidio, zasluge je dobivao David, naravno, i zaslužio ih je. No kad im se ne bi svidio, često su govorili o meni kao o manekenki i kćeri Ingrid Bergman, da sam namjerno željela uništiti svoj imidž igrajući taj lik, da se zapravo bunim protiv same sebe, i tako dalje”, rekla je Rossellini.

Sljedeći projekt, televizijsku seriju “Twin Peaks”, Lynch je radio u suradnji sa scenaristom Markom Frostom. “Sve se odvijalo jako brzo. ‘Twin Peaks’ je bio kao da se nalazimo u središtu uragana, a sve je uključene to poprilično destabiliziralo. Suludo je biti pod takvim povećalom javnosti, i to ne samo u SAD-u – iskustvo je bilo globalno. U drugoj nas je sezoni to počelo i ometati, jer smo pokušavali snimati seriju koja je istovremeno imala i neki svoj drugi život kao kulturni fenomen, a te su se silnice često međusobno sukobljavale”, rekao je Frost. Serija je postigla golemi uspjeh. U listopadu 1990. Lynch se pojavio na naslovnici Timea, gdje su ga nazvali “carem bizarnog”. “Nisam znao hoću li moći raditi s Markom Frostom kad smo se upoznali, ali bio sam spreman pokušati. U to sam vrijeme bio vezan uz ‘Božicu’, a meni se, kao i milijunima drugih, sviđala Marilyn Monroe, pa smo počeli raditi zajedno na tom projektu. Moglo bi se reći da je Laura Palmer zapravo Marilyn Monroe, i da je ‘Mulholland Drive’ također o Marilyn Monroe. Sve je o Marilyn Monroe”, kaže Lynch.

Uslijedili su “Divlji u srcu”, koji su osvojili Zlatnu palmu u Cannesu. Lynchova veza s Rossellini bila je u krizi, a uskoro je i okončana, nakon čega se Lynch vjenčao sa svojom asistenticom Mary Sweeney. “David je nevjerojatno nježan, ali ubrzo me izbacio iz svojega života. Nazvao me telefonski i rekao da me više nikad ne želi vidjeti. Nisam to očekivala i bila sam šokirana. Možda sam nešto učinila ili je nešto vidio u meni, ili je jednostavno izgubio interes za mene. Ponekad se pitam je li jedan od razloga zašto me ostavio to što nisam meditirala. Pokušavala sam određeno vrijeme, ali nikako mi nije išlo. Ja sam Talijanka, a u Italiji smo izmučeni katoličanstvom. Vatikan me učinio alergičnom na bilo što duhovno”, rekla je Rosselini. Lynch o prekidu s Rosselini nije htio javno govoriti, jedino se požalio jednom svom prijatelju kako je Isabelle Rossellini bila jako zahtjevna, odnosno kako je “biti dečko Isabelle Rossellini posao s punim radnim vremenom”.

Film “Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom” premijerno je prikazan u Cannesu 1992. Publika ga je jako loše primila. Među publikom je bio i Quentin Tarantino, koji je, razočaran filmom, izjavio: “Toliko se duboko uvukao u vlastitu guzicu da nemam nikakvu želju pogledati još jedan film Davida Lyncha”. Uslijedio je “Mulholland Drive” koji je sušta suprotnost “Vatri”. “Radnja ‘Mulholland Drive’ je složena, ali ima smisla kad se uzme u obzir činjenica da se život ne odvija po jasnoj, ravnoj liniji. Svi mi lepršamo između sjećanja, fantazija, želja i snova o budućnosti dok se krećemo kroz ono što se tijekom dana zbiva oko nas. Te se zone u našem umu prelijevaju jedna u drugu, a ‘Mulholland Drive’ posjeduje fluidnu logiku koja odražava različite razine svijesti i istražuje brojne teme. Među njima su nade i neispunjeni snovi kreativnih mladih ljudi, ono što filmska industrija čini ljudima, te dijabolični moćnici koji pokušavaju kontrolirati umjetnike koji u njoj rade, i erotska opsesija koja se raspada u kobnu mržnju”, piše McKenna.

Ovaj film, koji mnogi smatraju Lynchovim najboljim ostvarenjem, snažno je utjecao na karijeru glavne glumice Naomi Watts, koja na sjajan način u knjizi govori o karijeri Davida Lyncha: “Godinama nisam doživjela da bi me netko pozvao nakon audicije ili me barem gledao u oči tijekom audicije, a onda sam odjednom šetala crvenim tepihom u Cannesu. Moj se život preko noći promijenio. Odjednom su me svi agenti zvali, slali mi cvijeće i više nikad nisam morala ići na audicije, a sve to zahvaljujući Davidu. Doslovno mi je promijenio život. Upoznala sam puno ljudi i radila s briljantnim redateljima, ali nitko nije kao on. David je jedinstven. Voli glumce, i zbog toga mu vjerujete i želite mu dati sve što imate, sve od sebe. Želite ga usrećiti. Zrači pozitivnom energijom i uvijek se osjećam sigurno kad sam s njim”.

U Lynchovoj biografiji nedostaje iskaz jednog od najvažnijih Lynchovih suradnika, kompozitora Angela Badalamentija koji je umro 2022. godine u 85. godini života. Biografija je u SAD-u objavljena 2018., pa pomalo čudi njegov izostanak. Završio je glazbenu akademiju na Manhattanu 1958., gdje je godinu dana kasnije i magistrirao. Njegov uspjeh došao je relativno kasno, 1986., kada ga je Lynch pozvao da uvježba glumicu Isabelle Rosselini u izvedbi pjesme “Blue Velvet” (“Plavi baršun”), koja je u istoimenom Lynchovu filmu glumila barsku pjevačicu. Radi se o popularnoj pjesmi iz 1950-ih čiji su autori Bernie Wayne i Lee Morris. “Lynchevi inovativni zvučni efekti isprepleteni su s glazbom na njemu jedinstven način”, piše McKenna. “Počevši s ‘Plavim baršunom’, glazba je postala jedan od glavnih dijelova njegove kreativne prakse.”

Suradnja Davida Lyncha i Badalamentija otpočela je slučajno, kada je Lynchov suradnik Fred Caruso nazvao Badalamentija, prijatelja iz New Yorka, i rekao mu: “Angelo, moraš mi pomoći s jednom curom koja ne zna pjevati.” O Badalamentiju u biografiji biranim riječima govori Isabelle Rossellini: “Objasnila sam Angelu da Dorothy Vallens, kad pjeva, putuje u jedan drugi svijet – mislim da joj je David dao ime Dorothy kao aluziju na ‘Čarobnjaka iz Oza’, a kad pjeva, odlazi onkraj duge. Zato sam morala pjevati opušteno, na način koji mi dopušta da uživam u tom svijetu s druge strane duge, i Angelo je to u potpunosti razumio. Apsolutno nemam pojma o pjevanju, pa je Angelo uzeo po jedan slog ovdje i po jednu riječ ondje te ih montirao zajedno kako bi nastala izvedba koju čujete u filmu; odradio je čudesan posao. Ispalo je tako lijepo da su me nakon premijere filma mnogi zvali i pitali: Možete li nam doći pjevati na našu svečanost?”

Iako je “Plavi baršun” Badalamentijev kreativni vrhunac, on je mnogo poznatiji po glazbi iz Lynchove televizijske serije “Twin Peaks” i filma “Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom”, za koju je 1991. godine dobio nagradu Grammy za najbolju pop instrumentalnu izvedbu. Radi se o prepoznatljivom motivu koji je postao nekom vrstom općeg mjesta popularne kulture, i koji je Badalamentiju poslužio kao instrumentalna podloga za pjesmu “Falling” pop pjevačice Julee Cruise, za koju je stihove napisao sam Lynch.