Dok su krali šahtove, rađala se krvava NDH

BestBook će u deset nastavaka feljtona, na temelju knjige “Deset dana u travnju” Borisa Rašete i Gorana Gavranovića, u formi leksikona donijeti prikaz najvažnijih ljudi, događaja i procesa koji su doveli do stvaranja Nezavisne Države Hrvatske. To razdoblje i danas je obavijeno tamom, mnogima posve nepoznato izvan sfere mitova. Knjiga koja je nedavno u izdanju Frakture doživjela i svoje treće, prošireno i dopunjeno izdanje, ima za cilj, oslanjajući se na bogatu građu (dokumente, novine, memoare sudionika, judikaturu, dokumentarne filmove i sl.) skinuti bar dio guste magle s tih 10 dana u travnju 1941., koji su zauvijek promijenili povijest ovih prostora i život ljudi na njima.

“RINGAŠI”

Početkom travnja 1941. Zagreb kao da je napao val bizarnih zločina! Gradom haraju “ringaši” – uigrani parovi prevaranata koji igraju uhodanu igru. Najprije izaberu žrtvu: jedan se pretvara da je našao iznimno vrijedan prsten, drugi obeća da će ga kupiti za masne pare, ali mora doma po novac, a prvi, naravno, nema vremena čekati, pa kaže žrtvi da mu da koliko ima. Kad naplati od “kupca”, dobro će zaraditi. Kad “kupac” uđe u kuću po novac, odmah nestane na druga vrata. To je endehazijska kružna ekonomija niskog obujma. Kuzma Kardun tako je ostao bez 1030 dinara, ali je imao sreće pa je sutradan sreo na ulici “ringaša” Milana Pavlovića, od prije poznatog policiji.

Ništa bolje nije prošla ni sluškinja u Mihanovićevoj ulici kojoj su prevaranti prodali jabuke “koje je milostiva baš sad na Dolcu naručila da donesu” i pritom je prevarili za kusur, uvalili joj krivotvorenu kovanicu, a još je dobila “jezikovu juhu” od milostive koja nit’ je na Dolcu bila nit’ je jabuke naručila. Bizarnom nizu zločina koji je zahvatio grad pridružilo se i ucjenjivačko pismo vlasniku kuće u Ilici (R. P.), od kojeg traže 200.000 dinara. U svakom trenutku prati ga čak 13 ljudi i neka mu ne pada na pamet išta prijaviti. Policija je “ucjenjivača” otpisala kao bedaka koji je “previše potpao pod utjecaj američkih gangsterskih filmova”. U valu zločina uslijedila je i krađa čak triju kanalizacijskih šahtova u Savskoj ulici.

A iz ostatka Hrvatske stižu tragične priče o nesretnim ljubavima: “Objesila se mlada seljakinja razočarana u šest tjedana bračnog života!” Marica Šempet iz sela Popovac (kraj Varaždina) objesila se jer se razočarala u braku, premda kažu da je živjela u najboljim odnosima s mužem.

TRAGEDIJA U POLJU, SUŽIVOT U KERESTINCU

U Polju kod Varaždina odigrava se, čitamo u novinama od 2. travnja 1941., tragedija Romea i Julije, ali ne na daskama nego u životu. Pod naslovom “Dvostruko samoubojstvo zbog roditeljskog protivljenja vjenčanju”, čitamo kako su se ljepuškasta Katica Leskovar (20) i Milan Drvodelić (21) objesili jer im roditelji nisu dali da se vjenčaju.

Malo bolja je vijest da će Marija Bistrica, inicijativom nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, za Uskrs biti obasjana električnim svjetlom.

Čak je i rat na Atlantiku malo usporio. Potopljeno je najmanje brodova u protekla tri tjedna – deset britanskih trgovačkih brodova, šest savezničkih i jedan neutralni, odnosno 59.141 registrirana tona. A Nijemci tvrde da je potopljeno 387.000 bruto registarskih tona obujma brodova, na što Talijani dodaju svojih 10.000.

Dobra je vijest da Španjolci puštaju 40.000 ljudi na slobodu. Iz zatvora idu svi oni koji su osuđeni na kazne do 12 godina robije, a riječ je o onima koji su se u građanskom ratu borili protiv Franca.

Mnogi od njih, hrvatski i jugoslavenski komunisti, probijat će se preko Francuske i Njemačke u Hrvatsku i Jugoslaviju. Kraće ili dulje bit će zadržavani u francuskim logorima, odakle će se pridružiti ilegalnom pokretu i poslije partizanima. Francisco Franco političke zatvorenike pušta, doduše ne baš sve, mnogi će robijati još godinama, a ban Šubašić i Maček zatvaraju sve koji bi mogli ugroziti krhki mir i dignuti tlak Nijemcima.

Komunisti i dalje pune zatvore, uskoro će im se u većem broju u ćelijama početi pridruživati frankovci, odnosno ustaše. Kako svjedoči Pavle Gregorić u “Zborniku sjećanja, Zagreb 1941. – 1945.”, ustaše (frankovci) i budući partizani (komunisti) tih su dana dijelili istu veliku ćeliju. Komunisti su bili brojniji. Držali su se odvojeno i nisu se miješali. Uspostavljen je i fair-play da ne bi došlo do gužve.

Nema pjevanja!

Komunisti, dogovoreno je, neće pjevati revolucionarne pjesme (ne daj bože “Internacionalu”), na što bi im ustaše mogli odgovoriti nacionalističkima. I jedni i drugi slute da će im povijest, koja tih dana nalikuje na rulet, dramatično promijeniti život…

SUSRET MAČEK, ŠUBAŠIĆ, STEPINAC

Dok Papa prima japanskog ministra vanjskih poslova Matsuoka, nadbiskup Alojzije Stepinac 3. travnja posjećuje bana dr. Ivana Šubašića, čitamo u knjizi. Šubašić je na čelu Banovine Hrvatske, koja je imala vlastitu unutarnju upravu, a naknadno joj je dodijeljena i kontrola nad oružništvom (žandarmerijom) na njezinu teritoriju, a prema dogovoru Cvetković-Maček, potpisanom u Božjakovini u kolovozu 1940. imala je autonomno sudstvo i neovisan pravosudni sustav. Imala je potpunu kontrolu nad školstvom i kulturnim institucijama. Upravnu vlast provodio je ban, koji je upravljao kroz 11 banskih odjela. Kako bi te poslove mogla samostalno izvršavati, Banovini je bila osigurana i financijska neovisnost.

“Ing. Košutić doputovao je u Beograd kao izaslanik dra Mačeka i održao je više konferencija. Danas je preuzvišeni bio kod bana Šubašića. Razgovoru je prisustvovao i dr. Maček. Nadbiskup je izrazio svoje nepovjerenje prema novoj vladi koja je na ovako podli način došla na vlast. Vidilo se da ni Maček ne sudi bolje o tome. Ali ban još uvijek prilično namiguje sa Beogradom i hoće da se nagode. Nadbiskup je zamolio bana da pusti iz internacije (Kerestinec) zatvorene nacionaliste, da ih Srbi ne bi poubijali kao što se groze. Ban je pristao (na nagovor i dra Mačeka) da najprije stavi tamo pouzdane hrvatske žandare, a onda ih za par dana premjesti opet u Lepoglavu i onda pusti kući. Kako će se sve svršiti ne zna se. Košutić je bio u Beogradu i kako su Srbi u velikoj neprilici, pristali su na uvjete, koje je Maček postavio. Predsjednik vlade je podmetnuo Kralju ukaz, kojim se nagrađuju ne samo Kraljeva garda za pomaganje u ustanku odnosno prevratu nego i pojedini oficiri. Da takova država ne može napredovati to je prilično jasno”, piše Stepinac, odnosno njegov tajnik, u nadbiskupskom dnevniku. Nacionalisti su preživjeli, ali komunisti i ljevičari, koji su zatvarani od ožujka do srpnja, nisu. “U ovim prostorijama su proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca, njih 44. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. Živjela sovjetska Hrvatska”, ispisao je na zidu ćelije August Cesarec. U zatvoru je bilo više od stotinu ljudi. “Oni su svo­jim no­kti­ma, za­mi­sli­te, svo­jim no­kti­ma na zi­du ke­re­sti­ne­čkih će­li­ja ispi­sa­li “Ži­vje­la so­vjet­ska Hr­vat­ska!”, “po­viš­enim je, iskre­no uzbu­đe­nim i po­no­snim gla­som” rekao dr. Fra­njo Tu­đman je­dnog sun­ča­nog pro­lje­tnog ju­tra sre­di­nom ožuj­ka 1989. go­di­ne novinaru Davoru Butkoviću, koji je bio zaprepašten jer je očekivao žestoku provalu nacionalizma, a čuo nepristranu lekciju iz povijesti. I Tuđman je, naime, te 1941., kad je Cesarec strijeljan, bio komunist, opredijeljen za sovjetsku Hrvatsku, ili Jugoslaviju, tko će ga znati. Tad nitko nije znao kako će rat završiti i što će nastati a što nestati.

UPOZNAJTE OBITELJ PAVELIĆ

U Italiji tad živi obitelj koja će uskoro zavladati Hrvatskom. Mara Pavelić, “Poglavnica Mara”, rođena Lovrenčević, supruga je Ante Pavelića. Povijest je, kao i Mariju Antoanetu, pamti po jednoj neslavno-slavnoj rečenici: “Jebeš ti Hrvatsku u kojoj moj Ante nije poglavnik”.

Mara je rođena 8. veljače 1897. u Zagrebu, a umrla 15. studenog 1984. u Madridu. Gimnaziju i stručnu djevojačku školu završila je u Zagrebu, a posvetila se istraživanju etnografije i narodnog folklora. Radila je kao bankovna službenica, zatim kao tajnica u jednoj odvjetničkoj pisarnici, gdje se i upoznala s budućim suprugom Antom. Vjenčali su se 1922. Vjenčao ih je svećenik Svetozar Rittig, koji će poslije postati Titov ministar. Nakon što je Pavelić u siječnju 1929. otišao u emigraciju, ubrzo mu se pridružila u Italiji, gdje je ostala do proglašenja NDH, kad se vratila u Zagreb. Tijekom NDH u Zagrebu je pokretala različite dobrotvorne i humanitarne akcije, preuzela brigu i nad Ustaškim dječačkim zavodom, koji je u travnju 1942. otvoren kao Privatna pučka škola za djecu koja su na početku rata ostala bez roditelja, te za drugu siromašnu a prirodno nadarenu djecu.

Za njih je kreirala uniformu, plavu časničku odoru u stilu Jelačićeve garde, te je s kćerima vodila brigu o njihovu odgoju i školovanju sve do kraja 1944. No brinula se i za obitelj – plodovi s obiteljskog imanja prodavani su vojsci, bez popusta.

U rujnu 1944., znajući da slijedi poraz, Pavelić je obitelj sklonio u Austriju, a u jesen 1946. cijela obitelj odlazi u Italiju, potom u Argentinu, gdje su živjeli sve do 1957., kad je na njega izvršen atentat, koji do danas nije rastumačen.

Tad sa suprugom, sinom Velimirom i kćeri Višnjom odlazi u Madrid. Mirjana Pavelić, kći Ante Pavelića, rođena je 8. studenog 1926. u Zagrebu. Osnovnu školu do male mature pohađala je u Italiji, gdje se, kao i sestra Višnja i brat Velimir, obrazovala u školama u Torinu i Firenci. Kako je cijela obitelj u Italiji živjela ilegalno i često se selila iz grada u grad, Mirjana je, kao i sestra i brat, morala često mijenjati imena – zvala se Klara Montania, Clara Tonetti, Chere Senian i dr. Nakon dolaska u Zagreb 1941. nastavila je obrazovanje u srednjoj školi, u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji. U rujnu 1944. povukla se s majkom i sestrom u Austriju, potom s cijelom obitelji u Italiju i Argentinu.

U Buenos Airesu udala se za Srećka Pšeničnika, s kojim je 1969. otišla u Kanadu. Velimir Pavelić, sin Ante Pavelića, rođen je 24. svibnja 1925. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Torinu i Firenci, a završio u Zagrebu, nakon povratka iz Italije. Prema želji roditelja, obrazovanje je nastavio 1943. u vojnoj školi u Stockerauu, koju je završio u činu zastavnika. Ubrzo je postao topnički poručnik i zapovijedao protuzrakoplovnom bitnicom u Zaprešiću.

Iz Zagreba se u svibnju 1945. povukao s ocem te preko Austrije i Italije došao u Argentinu. Tamo je neko vrijeme radio u Ministarstvu pošta, telegrafa i telefona u Buenos Airesu kao prevoditelj, jer je odlično poznavao talijanski, španjolski, francuski i njemački jezik. Dolaskom u Španjolsku nastanio se u Madridu, gdje sa sestrom Višnjom vodi nakladno društvo Domovina. Kći Višnja rođena je 11. svibnja 1923. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu pohađala je u Italiji i Švicarskoj, a u Firenci se školovala za učiteljicu.

Nakon povratka 1941. u Zagreb položila je dopunske ispite i upisala se na Pravni fakultet, ali je studij prekinula odlaskom iz Zagreba krajem 1944. Preko Austrije i Italije otišla je u Argentinu, a 1957. preselila se u Španjolsku.

Nakon pokušaja atentata na Antu Pavelića 1957. pomagala je u uređenju lista Hrvatska. U Madridu, s bratom Velimirom, nakon očeve smrti osnovala je i vodila nakladno društvo Domovina.

LOPOVI KRADU ARMATURE, A U KINIMA SE VRTE VELEFILMOVI

U Hrvatskoj se početkom tog fatalnog travnja odvija rasplet tipičnog hrvatskog džepnog skandala.

Proces protiv inženjera Trbojevića, koji je nesmiljeno krao pri obnovi Hrvatskog narodnoga kazališta (osnivao lažne firme, izdavao lažne fakture, pa čak i preprodavao staro željezo skinuto tijekom obnove) pretvara se u sudsku trakavicu bez kraja i konca. Jasno je da je Trbojević muljao, nije jasno s kim i koliko. A kao i danas – sudu otkazuju svjedoci, mijenjaju iskaze, izdaje ih sjećanje… Institucije “rade svoj posao”.

Taj proces, koji je poprimio izgled prave sudske sapunice, može zasjeniti samo prava holivudska melodrama. Tih je dana u kino došla “velika premijera o kralju cowboya – George O’Brien ‘Legija Arizone’, herojska epopeja junačkim borcima za pravdu”, koja se prikazuje u kinu Central (Petrinjska 4). Bliži se Uskrs, pa se tome prilagođava i repertoar kina Capitol (na nekadašnjem Barthuovu trgu). “Na sveopći zahtjev prikazuje se najljepši film iz ‘svečanog tjedna’ kulturnog filma – ‘Michelangelo. Život jednog titana’.” Najavljen je ovom ljupkom reklamom: “Pažnja! Jedinstvena prilika da si pogledate ovaj velefilm, svatko tko ga je vidio, sa oduševljenjem vam ga preporučuje, u nusprogramu.

Drugovi u radu, drugovi u športu, a od ponedjeljka do srijede ‘Borba za Himalaju’.” Ne znamo je li Josip Broz Tito, koji naveliko konferira s Rankovićem i drugovima po Zagrebu, pokleknuo pred tim najavama.

Kao veliki filmofil, a i ljubitelj vesterna, možda nije izdržao pod raskošnom reklamom kaubojca “Legija Arizone”. Vjerojatnije je da je imao pametnijeg posla.

VLADA NDH

Kad je Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. u ime Ante Pavelića proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, prve je odredbe nove vlasti potpisivao kao “zamjenik Poglavnika”.

Dva akta bila su ključna za ustrojstvo države: naredba od 11. travnja, po kojoj su “do konstituiranja vlade” sve upravne poslove trebali obavljati odjeli Banske vlasti, i akt od 12. travnja o imenovanju Hrvatskoga državnog vodstva kao privremenog organa vlasti. Na čelo tog tijela sjeo je Mile Budak, a uz njega su bili Mirko Puk kao zamjenik te Andrija Artuković, Branko Benzon, Jozo Dumandžić, Mladen Lorković, Ismet Muftić, Marko Veršić, Đuro Vranešić i Milovan Zanić.

Pavelić je u Zagreb stigao 15. travnja, a već sljedećeg dana potpisao je Odredbu o imenovanju Prve Hrvatske Državne Vlade, čime je i formalno preuzeo vlast. Vlada je bila vrhovno državno upravno tijelo, odgovorna isključivo Poglavniku, koji je imenovao i razrješavao njezine članove.

Poslovi su se obavljali u Predsjedništvu Vlade i ministarstvima – od vanjskih poslova, domobranstva i pravosuđa, preko unutarnjih poslova, državne riznice i prometa, do nastave, zdravstva, seljačkoga gospodarstva, obrta, trgovine, šumarstva i udružbe.

RASNI ZAKONI

Dana 30. travnja 1941. godine – samo 20 dana nakon proglašenja NDH – doneseni su glavni rasni zakoni po uzoru na nacističku Njemačku: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda. To su uglavnom bili prevedeni i prilagođeni njemački nirnberški zakoni.

Njemački pravni savjetnici bliski poslaniku Siegfriedu Kascheu izravno su pomagali ustaškim ministrima (poput Mirka Puka i Andrije Artukovića) u formuliranju tih odredbi, koje će desetke tisuća ljudi ostaviti bez glave i imovine.

Židovi i Romi izgubili su građanska prava. Svi Židovi dobili su obvezu nošenja posebne oznake kako bi ih se odmah prepoznalo. Najčešće je to bila žuta traka ili platnena oznaka sa slovom Ž, dok su židovske tvrtke i trgovine morale biti jasno označene natpisima na uličnim izlozima.

“Brakovi između osoba arijske krvi i osoba, koje nisu arijske krvi, zabranjeni su”, propisao je, između ostalog, paragraf tog jezivog propisa.

POVRŠINA NDH

Stvarna površina Nezavisne Države Hrvatske (NDH) varirala je tijekom rata zbog teritorijalnih ustupaka i promjena granica, a kretala se između 98.500 i oko 102.800 kvadratnih kilometara. U službenim izvješćima onodobnog Hrvatskog državnog brojidbenog ureda iz 1941. godine navedena je površina od 115.133 km², no taj je broj zanemario Rimske ugovore kojima je Pavelić prepustio velike dijelove Dalmacije i otoka Italiji. Država je obuhvaćala veći dio današnje kontinentalne Hrvatske, cijelu Bosnu i Hercegovinu te Srijem (sve do Zemuna). Istodobno, bila je lišena Gorskoga kotara, dijelova Hrvatskog primorja, velikog dijela Dalmacije s otocima (koje je držala Italija) te Međimurja i Baranje (koje je anektirala Mađarska). Površina Mačekove Banovine Hrvatske iznosila je 65.456 četvornih kilometara, a kopnena površina današnje Hrvatske iznosi 56.594 kvadratna kilometra. To znači da je Banovina Hrvatska teritorijalno bila za oko 15,7 posto (ili gotovo 9000 četvornih kilometara) veća od današnje Hrvatske.

ENDEHAZIJSKI TISAK

Tisak u NDH počivao je na dvama glavnim glasilima – dnevniku Hrvatski narod i tjedniku Spremnost. Hrvatski narod pokrenut je u veljači 1939. kao ilegalni ustaški tjednik, ali su ga kraljevske vlasti ubrzo zabranile. Odmah nakon proglašenja NDH, u travnju 1941., ponovno je pokrenut i postao je glavni državni dnevni list. Izlazio je sve do sloma režima u svibnju 1945. Spremnost je pokrenuta 1. ožujka 1942. kao političko-kulturni tjednik koji je služio kao glavno ideološko i teorijsko glasilo ustaškog pokreta. Za razliku od dnevnih novina, bila je pisana na malo višoj intelektualnoj razini kako bi privukla neangažiranu građansku inteligenciju, a izlazila je do travnja 1945. Kroz redakcije tih listova prošli su vodeći ustaški intelektualci i propagandisti. Hrvatski narod je 1939. pokrenuo i kao glavni urednik vodio Mile Budak, a u razdoblju NDH vodeći urednici i ravnatelji bili su Matija Kovačić, Tias Mortigjija, Danijel Uvanović i Ivo Bogdan. Spremnost je pokrenuo i organizirao Ivo Bogdan, a dugogodišnji i najprepoznatljiviji glavni urednik, od svibnja 1942. do Božića 1944., bio je Tias Mortigjija. Krajem 1944. smijenjen je jer je list navodno postao premalo radikalan, pa je uredništvo preuzeo Franjo Nevistić.