Kolika je cijena duše?

– Jesam li ja zapravo jako velika hulja?

Bock je imao tupe, vodnjikavoplave oči.

– Kako… hulja? pitao je. – Pa zašto hulja, gospodine Höfgen? Vi samo imate uspjeha.

– Ja samo imam uspjeha – ponavljao je Hendrik i blistajući gledao u pokrivač.

Razbludno se protezao.

– Samo uspjeha… Ja ću ga dobro iskoristiti. Činit ću dobro. Jarčiću, vjeruješ li mi to? –

I jarčić mu je vjerovao.

Mefisto, Klaus Mann, Petrine knjige, Prijevod: Vera Čičin Šain

Tu je negdje razlika između uspješnih ljudi (koji su ponekad hulje) i hulja koje su uspješne. Hoće li svoj uspjeh iskoristiti da čine dobro ili barem da usput čine nešto dobro. Dodao bih još da između dvije loše stvari biraju onu manje lošu, a često je to jedini stvarni izbor, između dvije loše stvari od kojih je jedna manje loša. Doduše, Höfgen i nije imao mnogo izbora, pa je više-manje izabrao ploviti kako ga struja i uspjeh nose.

Iako to ustvari i nije posve točno, ovako, sa sigurne i daleke distance, čini se da je Höfgen, ploveći strujom i ne čineći osobito mnogo toga dobroga (ili odustajući na prvoj prepreci), već samim time što nije činio zlo nego samo uz njega putovao, izabrao manje lošu stvar. Za one koji ne znaju, Höfgen je talentirani glumac u romanu “Mefisto” Klausa Manna (pisanom u izbjeglištvu pred nacističkim režimom) čija karijera naglo uzlijeće kad nacisti dođu na vlast. Knjiga je danas jednako aktualna kao onda, a podjednako je dobar i film Istvana Szabe, ustvari odličan kao i knjiga, ali na drugi način, s Klausom Marijom Brandauerom u glavnoj ulozi. Hendrik Höfgen, a Klaus Mann piše taj roman prije nego što su svi grozomorni užasi nacizma izašli na vidjelo, ustvari ni nema mnogo izbora, čak i ako ne želi biti uspješan. A koji to glumac, molit ću lijepo, može odoljeti svjetlima pozornice?

Ali štos je u tome da sa svojim uspjehom zapravo ne može niti činiti ništa dobro, tek možda tu i tamo pokoju sitnicu, jer u moru zla koje se valja oko njega ne postoji mogućnost činiti dobro i biti uspješan. Ustvari, prepustit ću ta pitanja pametnim knjiškim ljudima, a ja ću se na trenutak vratiti na ovu scenu.

Čini mi se da Hendrik Höfgen, kad se pita je li hulja, stvarno misli, duboko vjeruje da će to huljstvo, kad bude uspješan, platiti tako da čini dobro. Čini mi se, odnosno želim vjerovati, da taj trenutak postoji kod svakog “uspješnog” čovjeka kad mora birati između dva zla kako bi bio uspješan, rekao bih da gotovo svatko (izuzmimo tu psihopate i razne bolesnike) tad kaže da će cijenu platiti tako što će činiti dobro. I čini mi se da, za razliku od Höfgena (koji se barem pita i propituje iako ništa ne čini) većina tu zakletvu poslije zaboravi. I nekako mi se čini da je svijet postao takav da maksimalno olakšava zaborav te zakletve, pa onda još više treba cijeniti one koji su, nakon što su uspjeli, odlučili činiti dobro. Ili barem između dvije loše stvari biraju onu manje lošu, što je veliko i važno, iako možda nije hrabro.