Ožiljci carstva

Skidanje prašine s priča koje pripadaju zaboravljenoj povijesti i izgubljenim arhivima počelo je za Abdulrazaka Gurnaha 2021. s Nobelovom nagradom. Štošta se tad promijenilo za umirovljenog sveučilišnog profesora u Kentu. Romani se nešto lakše pronalaze na zahtjevnim američkim policama, a u međuvremenu su autorska prava otkupljena u tridesetak zemalja. Iako ga je priznanje u potpunosti iznenadilo, a intervjui su postali ti koji kradu vrijeme za pisanje, Gurnahova osobna povijest, kao i kratke priče, eseji i romani, zaslužuju puno širu recepciju od one koje imaju u vremenu disperzirane pozornosti. Odrasta u Zanzibaru s mirisima i zvukovima luke, okružen jedrenjacima i lučkim radnicima, u višejezičnom i multikonfesionalnom okruženju gdje sve vrvi od različitih kuhinja i priča. Dijelom je većeg svijeta u kojem su generacijama Indijci, Arapi i Somalci. Sve je u trgovini, tkanini i kokosovu ulju, koji će se ispreplitati sa životom zajednice te postati provodnim motivom njegova pisma. Materinski mu je jezik svahili, a prva škola Kur’ana. Na ulicama se osjeća otpor kolonizaciji, napetost koju ne uočava kao dijete osim na razini simboličnih posjeta Kraljevske mornarice.

Uskoro počinje i prevrat, nasilne godine u kojima će mu ujak završiti u zatvoru, a on će s bratom odlučiti napustiti zemlju iz jednostavnog razloga – tamošnja je vlada odlučila zatvoriti škole. S 18 godina posuđuje novce i leti u Englesku. Za njega je snalaženje i upisivanje na Sveučilište u Canterburyju pustolovina te će tek kasnije shvatiti poziciju stranca i da je nešto putem ipak izgubio. Mogućnost ostanka bila je znakom drukčijih, boljih vremena. Uostalom, u Zanzibar će se vratiti tek s 35 godina zbog amnestije te početi razmišljati o ‘’Raju’’ (1994.), romanu s kojim je bio u užem izboru za nagradu Booker. Maleni glasovi protežu se od prvijenca ‘’Sjećanje na odlazak’’ (1987.) do posljednjeg romana ‘’Naknadni životi’’ (Profil, 2022.). Ne oskudijevaju stalnim napetostima poput geografije koju nastanjuju.

Povijesna kronika postavljena u široko razdoblje od početaka 20. stoljeća do poratnih šezdesetih kroz sudbine protagonista Ilyasa te njegove sestre Afiyje, šogora Hamze i nećaka skida kolonijalnu fasadu s njemačkih osvajanja u Prvom svjetskom ratu, čija su gušenja ustanaka, ponajprije u Namibiji, rezultirala prvim genocidom. Stalno prebacivanje loptice od jedne do druge priče, koju povremeno drži poput ljepila kuća trgovca Khalife, uvijek na umu ima upravo one koji su u kaosu uspjeli relativno mirno živjeti, nadvladati traume i voljeti. Distancirani i trezveni pripovjedač kroz istočnoafričku svakodnevicu, banalnosti pridruživanja nemilosrdnim Askarima, upućuje na stalne civilizacijske pukotine. Gurnah neprestano propituje mogućnost suvislog nasljeđa nakon toliko razaranja, ali i upućuje na varljivost sjećanja ako nismo ni svjesni što je iz njih izbrisano. Klasičan roman jednostavna iskaza u prijevodu Dinka Telećana u autorovim stilskim prevratima stvara osjećaj ne uvijek opravdanog ubrzanja, ali i stalno prisutne tjeskobe izmještenosti. Ne samo od doma, obitelji ili zajednice, nego i od sebe samog.