Bajka za kraj svijeta
U 'Lađaru' Andrzej Stasiuk pretvara ratnu Poljsku u pozornicu mračne bajke o ljudima koji bježe od povijesti, ne znajući da joj ne mogu umaći
Operacija Barbarossa samo što nije počela, a negdje daleko u Poljskoj, na području gdje se stoljećima život odvija jednako, na rijeci koja dijeli odrpano carstvo Sovjeta od carstva strahota, brat i sestra traže izlaz iz pakla i sudbine koju je carstvo zla namijenilo Židovima, odrpani vojnici bez vojske i države traže borbu za koju nemaju ni oružja ni znanja, a ni cilj im nije jasan. Rijeka koja dijeli dva svijeta nema mostova ni plićaka, jedini prijelaz preko nje je u trošnom čamcu koji je nekad ljude prevozio na misu, a sad nesretnike na drugu stranu, stranu varljive nade, koja će uskoro, za dan ili dva, nestati u ognju topova.
Andrzej Stasiuk “Lađara” smješta u područje svog djetinjstva, prostor koji ostaje nepromijenjen i statičan, koji nijedna revolucija, rat, progres ili nazadovanje ne može promijeniti. Prostor koji je izvan vremena. Priča s kraja proljeća i početka ljeta 1941. godine miješa se, ali vrlo suptilno i nenametljivo, s piščevim sjećanjima na djetinjstvo, sa sjećanjima njegova dementnog oca koji u svoj rodni kraj dolazi umrijeti. U tim sjećanjima, koja dijele isti krajolik, istu panoramu s pričom o lađaru, Stasiuk govori o mjestu i ljudima kojima je povijest ravna crta, o nepostojanosti sjećanja, o nestajanju linearne crte vremena u kojemu se i najveći događaji stapaju s tisućugodišnjom nepromjenjivošću svega, postajući tek jedna od mutnih slika u nepostojanim sjećanjima stanovnika koji žive jednaku povijest koju su živjeli i njihovi pradjedovi.
Iako i sam naziv i sama rijeka podsjećaju na lađara s podzemne rijeke Stiks, onoga koji prijevozi duše u posmrtni život, metafora nije tako jeftina i na prvu loptu. Bijeda sudbine s jedne i s druge strane je podjednaka, a spasenja ustvari nema. Jedino rješenje je stopiti se s mjestom u kojemu vrijeme ne teče i povijest postaje ravna crta. Jer povijest je neman koja se hrani životima.
U danima prije početka napada na SSSR skupina bivših vojnika, skupljenih sa svih strana, upitne prošlosti i upitnog vojničkog znanja, pokušava pod vodstvom narednika pronaći svrhu. Njihova slika rata jest pretkazanje svih strahota koje će slijediti na uvećanoj skali. Brat i sestra koji su pobjegli iz židovskoga geta, koji uzalud čekaju prijevoz preko rijeke, uzaludno se pokušavaju istrgnuti od grozne sudbine. Niti otpor niti bijeg nisu mogući, a druga obala rijeke tek je iluzija nade.
Stasiuk je pomalo melankoličan i fatalističan, s tužnim i teškim crnilom, koje tako često susrećemo u poljskoj literaturi i filmovima. Ali pogrešno bi bilo tumačiti to kao pesimizam. Da, nema tu vjere u bolju budućnost, mala je nada za bilo kakav oblik spasenja ili iskupljenja, ali ljepota izmiješanih sjećanja, nesigurne i nedorečene povijesti, čine priču koja nadilazi puko crnilo i pesimizam, prelazeći u gotovo pa ugodnu melankoliju pripovijesti koja na trenutke dobiva melodiju bajke. Strašne bajke, bez sretnog kraja. Ali nisu li sve bajke poprilično strašne i okrutne?
