Zbogom, profesorice

Tužna vijest o odlasku Andree Zlatar Violić pogodila je u ponedjeljak, 28. rujna, mnoge koji su se susretali s njezinim radom, od generacija studenata, preko brojnih znanstvenika, prevoditelja i brojnih drugih ljudi povezanih s hrvatskom kulturom. U 66. godini otišla je teoretičarka književnosti, znanstvenica, bivša ministrica kulture i redovna profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali i osoba koja je ostavila neizbrisiv trag u proučavanju književnosti i razumijevanju iste.

Rođena u Zagrebu 13. travnja 1961. godine, Andrea Zlatar Violić nakon završene klasične gimnazije studirala je komparativnu književnost, filozofiju i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1988. godine magistrirala iz područja književnosti na temi Marulićeve “Davidijade”, a 1992. godine i doktorirala, obranivši disertaciju pod naslovom “Modeli srednjovjekovne autobiografije: ispovijest i životopis”. Od 1986. godine radila je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu te sudjelovala na nizu znanstvenih skupova iz područja povijesti i teorije književnosti, a paralelno se bavila i publicistikom te izdavačkim i uredničkim poslovima. Bila je urednica kulture u Studentskom listu i na Omladinskom radiju te urednica u časopisima Gordogan, Vijenac i Zarez. Također je napisala i niz znanstvenih radova, kao i knjiga “Istinito, lažno, izmišljeno. Ogledi o fikcionalnosti” (1989.), “Marulićeva ‘Davidijada'” (1991.), “Autobiografija u Hrvatskoj” (1998.), “Ispovijest i životopis” (2000.), “Tijelo, tekst, trauma” (2004.) te “Prostor grada, prostor kulture, Zagreb” (2008.). U svojem znanstvenom radu istaknula se dubinskim proučavanjem autobiografije i ženskog pisma, tema koje su danas neodvojiv dio književne znanosti, a uz to je i među prvima u svojem radu kombinirala autobiografiju i teoriju. Tijekom svojeg mandata kao ministrica kulture u vladi Zorana Milanovića, gdje je djelovala kroz stranku HNS, od 2011. do 2015. godine kontinuirano se zalagala za kulturu kao javnu potrebu, smatrajući je jednako važnom kao obrazovanje, zdravstvo ili socijalnu sigurnost, sustavno je radila na institucionalnom prepoznavanju i financiranju nezavisne kulturne scene te se istaknula organizacijom velikih međunarodnih manifestacija, kao i podupiranjem izdavaštva i prevođenja hrvatskih autora na strane jezike.

No samo nekoliko mjeseci nakon što je podnijela ostavku, zadobila je tešku tjelesnu ozljedu kada joj je, pri padu s visine u Trstenom, nastradala noga, nakon čega su uslijedili operacija i dugotrajan oporavak. U velikom razgovoru za Globus, godinu dana nakon nezgode, osvrnula se na čitav proces oporavka, ali i na svoj ministarski mandat.

Imala sam godinu dana razmišljati i ne mislim o tome kao o ‘svom’ mandatu nego kao o tranzicijskom mandatu u području kulture u Hrvatskoj – prije svega zbog naglašavanja uloge civilnog društva i rada na uključivanju u EU fondove, uvođenje trogodišnjeg ciklusa financiranja. Ne zanima me ono personalno, ono čime sam ja obilježila taj period djelovanja, ali iznimno sam zadovoljna s nekoliko stvari: prvo, odradili smo projekte u Vukovaru, Sinju i Cresu, na kojima su posebno radili Šipuš i pomoćnica Vesna Jurić Bulatović. HAVC se razvija i uveo je nove sustave poticaja za inozemne produkcije. Digitalizirano je više desetaka kina. Ruksak kulture otvorio je važnu suradnju s područjem obrazovanja i razvoja publike u Hrvatskoj. Osnivanje Odjela za medije je nezaobilazno. Iako nismo uspjeli dovršiti strategiju kao službeni dokument, on je izazvao veliku raspravu. Otvaranje argumentiranih rasprava ključno je jer smo kao društvo skloni monološkom samozadovoljstvu

Na pitanje kakvu je pouku izvukla iz svega što joj se dogodilo, profesorica Zlatar Violić tada je odgovorila:

Pouka koju sam izvukla jest da puno više nego prije cijenim život i ljude ponaosob. Uz posao provodim svaku minutu, pa evo i sada, čim mi je bolje, radim. Uvijek me goni misao da radije pročitam još deset stranica umjesto da brišem prašinu. No tu sam zakidala ljude, i svoju obitelj i prijatelje, a to nije bilo dobro. Svoj posao doživljavam kao poziv u kojem mi je glavni motivator strast. Tu pouka također postoji, ali nisam sigurna da sam je usvojila. Pitajte me za godinu dana držim li se toga da svaki dan prošećem, ne ostanem gledati treći film zaredom ili čitam dugo u noć. Ne mogu vam garantirati.

Ne postoji mnogo ljudi kod kojih se uistinu vidi da im je posao poziv, no Andrea Zlatar Violić koju, kao i mnogi drugi, pamtim prije svega kao vrsnu profesoricu, svakako je bila jedna od njih. Sjećam se kako sam, na drugoj godini studija, još u jeku pandemije i online nastave, slušala njezin kolegij posvećen antičkoj prozi i fasciniralo me kako je, čak i u takvim uvjetima, imala tu sposobnost da na predavanju potpuno zaokupi pažnju svojih studenata. Bio ju je nevjerojatan užitak slušati, a posebno se odlikovala i nevjerojatnom toplinom s kojom je pristupala studentima, čak i onda kada je bila riječ o svakodnevnim studentskim obavezama. Slušala je i prihvaćala naše ideje, poticala nas je u tome da unutar kolegija pronađemo vlastito područje interesa i uvijek je bila tu za sva naša pitanja i sve naše nedoumice. O antičkim tekstovima govorila je kao o živim organizmima koji nisu samo obilježje nekog prošlog vremena u povijesti književnosti, već nešto što je itekako utjecalo na suvremenu književnost kojom smo danas okruženi. I nikada, ali nikada nije puštala da nečiji trud ili rad prođe nezapaženo. Sjećam se jedne situacije, možda naizgled banalne, kada sam na tom istom kolegiju, također kao bivša klasičarka, držala izlaganje o Seneki i primjere iz njegovih pisama čitala na izvornom latinskom i danas, nekoliko godina kasnije, čini mi se da je njezina reakcija tada odražavala upravo ono nešto od njezinog odnosa prema književnosti i studentima. U vremenu u kojem mnogi nastoje umanjiti važnost humanističkih disciplina, Andrea Zlatar Violić znala je pokazati zašto su jezik, književnost i sposobnost pažljivog čitanja književnih tekstova vrijednosti same po sebi.

Tužno je razmišljati o njezinu odlasku i o tome kakvu je osobu hrvatska znanstvena i kulturna zajednica izgubila. Andrea Zlatar Violić svojim je radom svakako ostavila važan trag u našoj znanosti o književnosti, no njezin utjecaj ne ostaje samo u knjigama i radovima koje je napisala. On ostaje u generacijama studenata koje je potaknula na razmišljanje i kojima je približila književnost, pokazavši im kako pažljivo čitanje pomaže u razumijevanju svijeta koji nas okružuje. A upravo je to onaj najvrjedniji trag koji neki profesor može ostaviti iza sebe.