Grad jači od kuge
Povjesničarka i orijentalistica Vesna Miović u knjizi 'Ples s kugom' donosi priču o redu koji je stoljećima štitio Grad
Dubrovnik uvijek iznova prodaje sebe kao sliku savršene ljepote. Ipak, to je suptilna obmana, najbolje uočljiva s tarace napoleonovske tvrđave Imperial na najvišoj točki Srđa. Bacimo li pogled dolje, otprve ćemo uočiti da arhitektura te čarobne školjke odražava prvenstveno red, savršen, promišljen, pomno planiran. Govorimo li o ljepoti, ona je dijete reda. Jedina u nas, Dubrovnik je bio ne samo dugo država nego i republika reda, u kojoj je svaki pripadnik društva znao točno svoje mjesto i ulogu. Danas, opustošen pohlepom, Grad bi trag te skladnosti čuvao samo još u rasporedu svojih tvrđava, crkvi, palača, da nije jedne sjajne ekipe o kojoj sam na ovim stranicama pisao više puta, a ustrojio ih je u lapadskom zavodu Akademije pokojni Nenad Vekarić.
Svatko je među njima vrhunski stručnjak, pa tako i Vesna Miović, čiju novu knjigu odnedavno imamo u ruci. Ova sjajna orijentalistica, struke tako rijetke, a tako nasušno potrebne za temeljito poznavanje dubrovačke i hrvatske povijesti, čija bitna poglavlja još leže neotkrivena u turskim arhivima, ispisala je historiju jednog od dugotrajnih zala što su, uz potrese, najupornije pohodila Dubrovnik. Slikovita parafraza česta srednjovjekovnog motiva plesa sa smrću, naslov “Ples s kugom/vrijeme Lazareta na Pločama” prikazuje kako su dubrovačke vlasti pošastima pristupale visoko organizirano, pa je kuga ovdje gotovo metonimija ili svojevrsna “realizirana metafora” vjekovne borbe s povijesnim olujama. Kao i svaka dobra proza, i ova se sama priča, a glavni junak – kuga, organizator je naracije čiji je sadržaj neponovljivo vrijeme Grada.
Mada su u podnaslovu spomenuti samo Lazareti, središnja dubrovačka karantena, autorica opisuje i Danče, i Lokrum, i Mrkan, i Kantafig, i mnoga druga mjesta izolacije, a sumnjivi i oboljeli bili su ponekad izolirani i u svojim kućama. Danas se možemo samo ugledati u disciplinu i odgovornost te za ono doba vrhunski profesionalizam kojim se pristupalo pošasti što je stoljećima odnosila tisuće i milijune života. Opisujući tijek zaraze i institucije koje su se s njome nosile, mnogi podaci iz dubrovačkog arhiva, kojem se divio i jedan od najvećih povjesničara svih vremena – Fernand Braudel, poslužili su autorici za dva tipa teksta: analitički i pripovijedalački, skladno isprepletena, tečno ispisana.
Unutar povijesnih zaokruženja kao mali biseri žive novele ispisane samim životom. Spomenimo tako tragikomična nesretnika koji je usred kuge umro ne od bolesti nego od straha, pa turskog velikodostojnika koji, usprkos zabranama, u grotesknoj sviti čuvara i vojnika ipak posjećuje Grad, a tu je i notorni Marojica Caboga, nemoćan obuzdati svoju narav te, nestrpljiv jer mu upravo u gradu treba svijet ugledati prvorođenac, bosonog izleti iz Lazareta i izmlati zapovjednika karantene.
Puno je takvih zapleta pripovijedalačkim nervom iz obilja pohranjenih spisa oživila Vesna Miović, dokazujući da Dubrovnik nije samo gostinjac za budžovane praznih glava i dubokih džepova nego bitno mjesto europske povijesti i rasadnik storija koje tek treba ispripovijedati. Stručnjaci i ljubitelji povijesti dobili su vrhunsko stručno štivo, ljubitelji dobrih priča pak ono što najviše ljube. Ljubitelji kazališta ovdje su publika u neponovljivu teatru života: “Cijele Ploče funkcionirale su kao jedno tijelo, jedna scena. Sve kuće, čak i crkvice sv. Antuna i sv. Lazara, i svi stalni stanovnici Ploča imali su razne uloge u funkcioniranju Lazareta i provođenju karantenskih mjera”. Sjetimo se, teatar ne živi u kaosu, njegovo je temeljno načelo red. Ono, dakle, čega više, osim u povijesnim knjigama, u nas nema.
