Suptilna jeza ispod norveških fjordova

Otkad pišem fikciju, i sebi sam dala za pravo nazvati se piscem, moj odnos prema čitanju znatno se promijenio. Sad, kad za to imam manje vremena, pomno biram knjige, informiram se unaprijed o radnji, likovima, biografiji pisca, kako bih što bolje odabrala literaturu u kojoj ću uživati, i koja će me na bilo koji način pokrenuti. Knjige se na taj način “lakše” čitaju jer nam je poznat kontekst vremena i prostora, ali se istovremeno oduzima moment neočekivanosti koji dolazi sa zapletima, jer s nekim knjigama morate izbjegavati spojlere, pogotovo kad je riječ o krimićima, gdje je plot twist ključan. To pravilo ne vrijedi za književnost koja pripada vrhovima svjetske književnosti jer u njoj iznova i iznova uživamo ne mareći za to što znamo kako će, primjerice, Ana Karenjina, Emma Bovary ili Therese Raquin skončati. Ipak, kad čitam “po zadatku”, o knjigama se informiram tek nakon što ih pročitam jer želim da moje impresije ovise isključivo o tekstu, a ne o mojim pretpostavkama i očekivanjima.

U središtu romana “Ptičji tribunal” norveške književnice, esejistice i kolumnistice Agnes Ravatn dva su lika, dvoje osamljenika i izopćenika koji se spletom vrlo nesretnih okolnosti nađu zajedno u malom, intimnom, podjednako izoliranom prostoru. Naime, Alis Hagtorn, nakon što napusti muža i posao u glavnom gradu zbog javnog seksualnog skandala nalazi posao domaćice i kućanice kod prilično tajnovitog i krutog Sigurda Baggea, koji joj unaprijed daje do znanja da među njima neće biti nikakve interakcije osim one formalne za vrijeme posluživanja obroka. Ipak, kako vrijeme prolazi, njihov odnos se polako mijenja. Noću bi, s vremena na vrijeme, razgovarajući ostajali budni do kasno, pri čemu se stvorio privid povezanosti koji bi s jutrom potpuno nestao. Priču pripovijeda Alis, čija se naracija kreće iz posve intimnog “ja” do potpuno nepoznatog teritorija, mraka koji okružuje Sigurda, čime nas od njega još više udaljava, a sigurni smo otpočetka da je ključ romana u njegovim rukama.

Ravatn je vrlo spretna, jezik i stil su joj čisti, minimalni, fabulu gradi postupno i bez greške u vrlo kratkim poglavljima, a atmosferi izoliranosti i osamljenosti uvelike pridonosi setting, krajolik u blizini veličanstvenih, gordih, okrutnih norveških fjordova, savršen za kakav nordic noir. “Ptičji tribunal” to nije, nipošto ga ne bih nazvala krimićem, iako sadrži neke elemente tog žanra. Mogao bi se, ako ga baš moramo odrediti u ovom smislu, nazvati psihološkim trilerom, iako ga, moram priznati, nisam tako doživjela sve do posljednje trećine romana. Do tada sam čitala dramu, i pitala se kamo će nas Ravatn odvesti, kako će razriješiti mogući ljubavni odnos i Sigurdov misterij.

Napetost, koja uistinu postoji u tekstu, skrivena je ispod površine, ponegdje se osjeti i prstohvat jeze, koja je u detaljima i pomnom čitanju. Riječ je o takvoj suptilnosti da je i prevoditeljica, Anja Majnarić, umjesto pogovora napisala esej naslova “Ima li strave u ‘Ptičjem tribunalu’?”, gdje je iznijela koliko je zapravo nedoumica vezano za žanrovsko određenje ovog romana, jer osim što ima elemente krimića i psihološkog trilera, na temelju sinopsisa bi mogao funkcionirati i kao ljubavna priča. Po romanu, koji je uspješno postavljen na kazališne daske, snima se i film, koji kao medij zna biti sugestivniji od književnosti i tu bi osjećaj jeze mogao, pretpostavljam, biti očitiji.

Sugurd Bagge jedan je od onih likova koji su sveprisutni u viktorijanskom romanu, visok, tamnokos, distanciran, mračan i tajanstven, za usporedbu bi dobro poslužio lik Heathcliffa iz “Orkanskih visova”. Ne bih rekla da bi ovo trebalo uzeti kao manjkavost romana, da je autorica muški lik prikazala stereotipno, naprotiv, ona se namjerno služi elementima različitih žanrova i stvara novu priču koja funkcionira bez greške, a to je jedino važno za tekst. Ravatn se ne ponavlja, ne objašnjava, nego računa na posvećenog čitatelja i to valja cijeniti. Pored toga, roman se uvelike referira na nordijsku mitologiju, ptice, kao veza između neba i zemlja, svjetovnog i duhovnog, udaljavaju se od uobičajenih simbola i preuzimaju mnogo mračniju ulogu – onu krajnjeg suda.