Iščezla lica povijesti
U knjizi 'Zapisi iz nepovrata 1900. – 1941.' Josip Horvat bilježi male živote i prolazne trenutke koje velika povijest često zaboravlja
Sadašnjost i budućnost ljudi uvijek gledaju i mjere mjerilom predodžba prošlosti. Odatle većina pogrešnih računa. Živjeti u Hrvatskoj.
Živjeti u Hrvatskoj: Zapisci iz nepovrata (1900. – 1941.), Josip Horvat, SNL, Zagreb
Dok piše ove retke, Josip Horvat je u ratnom Zagrebu. Bez stalnog posla, bez sigurnog sutra, ako je sutra ikad sigurno, pokušavajući iz svijeta koji se raspada izvući koji trenutak sreće i utjeha, neko zrnce sigurnosti što će sutra donijeti. Iako ustvari ne znam to točno, pretpostavljam, čitajući njegov dnevnik “Preživjeti u Zagrebu: dnevnik 1943.-1945.”, u kojem relativno nerijetko spominje kako piše sjećanja. Spominje i kako nije zadovoljan napisanim ili barem nije do kraja zadovoljan, pa je vjerojatno ove retke dorađivao, prerađivao i dopisivao, kasnije. Kad je već znao što je donijelo sutra i kad se sve ono što je bilo jučer činilo dalekim. Više-manje sve je nestalo ili ostalo tek u tragovima. Ali to je za ovu priču ustvari nebitno. Ono što je možda važno, a Horvatov melankolični cinizam možda bi rekao da možda i nije, jest da u periodu ustaškog terora, kad je ni na nebu ni na zemlji, paralelno piše dva svoja možda i najvažnija djela. Ili možda nisu najvažnija, ali su gotovo pa bez konkurencije.
Oba će izaći godinama poslije i oba će nam biti važna kao pogled u ono vrijeme koji nije zamućen teškim povijesnim istinama i izborima (iako ih je Horvat vjerojatno, gotovo sigurno, redigirao, izbacivao, dodavao, onako već kako to sa sjećanjima u sukobu sa sadašnjošću bude). Vremeplov te pogled na život i one koji su taj život činili, koji su iz perspektive tog trenutka bili važni, a već u sljedećem, u trenutku u kojem te knjige izlaze, bili su temeljito zaboravljeni. Ni sam vjerojatno ne zna, niti sluti, da će upravo te dvije njegove knjige nama danas biti mnogo važnije (subjektivan sam, ali dopustite mi to) nego mnoge druge koje je napisao i vjerojatno ih smatrao, ako ne boljima, onda sigurno važnijima. U čemu je stvar – Horvat je osobno, subjektivno, ali i novinarski, bilježio i pisao o onome što velike povijesti neće zabilježiti ili će ostaviti tek kao fusnotu.
Možda neće uhvatiti duh vremena – tko to ustvari i može – ali će uhvatiti život kao takav. Ne nastojeći proniknuti u zablude i velike istine, iako ni od toga ne bježi, nego opisati i zapisati stvari kakve su bile, kad ne piše o sebi, i onakvima kako ih je on vidio, novinarski pogled, ma kako širok bio, hvata tek sadašnji trenutak, naizgled prebitan, da bi već sutra bio posve nebitan. Točnije, kako sam melankolično i pomalo cinično, ali iskreno, kaže:
Ljudi, pogotovo u vrtlogu tzv. velikih i važnih historijskih događaja, teško razlučuju što je prolazno a što dalekosežno i trajno. Obično pripisuju prolaznim pojavama veću važnost. Živjeti u Hrvatskoj.
Živjeti u Hrvatskoj: Zapisci iz nepovrata (1900. – 1941.), Josip Horvat, SNL, Zagreb
Josip Horvat heroj je i kroničar prolaznih pojava koje će već sutra postati nevažne, ali jako, jako bitne. Zato s iskrenom radošću mogu najaviti da će uskoro jedna književna nagrada, nagrada za publicistiku, nositi njegovo ime.
