Bez milosti!

U kulturnoj povijesti Mostara ostat će upamćena, kao svojevrsni fenomen, Prva izdavačka komuna, izdavačka kuća koju je 1970. pokrenuo Ihsan Ico Mutevelić. Osnovana kao jedinstveni kulturni i izdavački projekt u bivšoj Jugoslaviji, Komuna je objavila mnoga bibliofilska književna djela bosanskohercegovačkih i regionalnih autora. Na posljednjih nekoliko stranica svake knjige bili su navedeni “osnivači” komune, koji su ujedno bili pretplatnici njezinih izdanja, među kojima su bili mnogobrojni pisci, umjetnici i znanstvenici s prostora cijele Jugoslavije, ali i velik broj običnih građana. Prva izdavačka komuna ugašena je početkom rata, 1992. godine.

Mostar je, sudeći prema prvim objavljenim knjigama, nakon više od 30 godina, koliko je proteklo od gašenja Prve književne komune, dobio ozbiljnog izdavača. Riječ je o izdavačkoj kući Izdanja Buna, koju su zajednički osnovali Nino Šarac, knjižar i suosnivač mostarske Knjižare/Kluba čitatelja Ivo Andrić, novinarka Ana Bogišić, glumac Goran Bogdan i književnik Almin Kaplan. Izdanja Buna dosad je objavila tri knjige, zbirku priča “Neodgovorni pojedinac” Ante Tomića, bosanskohercegovačko izdanje romana “Tko je taj čovjek” Borisa Dežulovića i kapitalnu knjigu “Azijski vjetar”, podnaslovljenu s “Vježbe pamćenja”, Ivana Lovrenovića, koja me i navela na usporedbu s Prvom izdavačkom komunom. Buna u dogledno vrijeme planira objaviti knjige Miljenka Jergovića i Magdalene Blažević. U “Azijskom vjetru” sabrane su bilješke, crtice, stihovi i marginalije koje je Lovrenović zapisivao dulje od 50 godina. U književnosti s ovih prostora postoji samo jedna knjiga usporediva s “Azijskim vjetrom”, kultni “Znakovi pored puta” Ive Andrića, koja je objavljena posthumno, u Andrićevim “Sabranim djelima”, u kojoj su objavljene bilješke koje je Andrić vodio tijekom svoje spisateljske karijere. Slično je koncipirana i Lovrenovićeva knjiga, osim što su “Znakovi pored puta” podijeljeni u pet poglavlja, prema tematskim Andrićevim preokupacijama, što bi bilo dobro napraviti i u Lovrenovićevu slučaju, što je moja jedina primjedba na ovu knjigu (u jednom nedavnom razgovoru, u Sarajevu, Lovrenović je spomenuo kako su “Znakovi pored puta” najbolja, ili najvažnija, nisam više siguran, Andrićeva knjiga, kojoj se neprestano vraća i koja mu je stalno pri ruci).

Najbolji opis “Azijskog vjetra” dao je pisac i novinar Ivica Đikić, koji je na svom Facebook profilu napisao da mu je najnovija Lovrenovićeva knjiga “intimno najvažnije dosad objavljeno djelo Ivana Lovrenovića, premda u njegovu opusu zacijelo ima knjiga koje su važnije iz perspektive bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti, kulture i kulturne povijesti”: “Ni u jednoj knjizi do ‘Azijskog vjetra’ nisam našao toliko ‘svojih’ misli, koje nikad nisam napisao, nikad izgovorio, nikad do kraja osvijestio”. Lovrenović piše o književnosti, jeziku, gradovima, o vjeri i nevjeri, o Bosni, smrti… “Kad se okrenem i pogledam iza sebe, vidim da sam napisao, kad bi se sve sabralo, sedam ili osam tomova proze razne vrste i različite vrednosti. Moje osnovno osećanje pri tom moglo bi se približno izraziti rečima: ravnodušnost, bojazan i nezadovoljstvo. Osamdeset od sto tih tekstova moglo je da ostane nenapisano, možda bi i bolje bilo (za mene) da zaista nikad nije ugledalo sveta, a onih drugih dvadeset od sto moglo je i trebalo je bolje, čvršće i lepše napisati”, zapisao je Andrić u “Znakovima pored puta”. Lovrenović ima sličan odnos prema vlastitim tekstovima: “A bistre pameti dobro znaš da je ispravno misliti i osjećati drukčije: pomiriti se da su snage potrošene (ako ih je i bilo), da je tvoje jâkō vrijeme prošlo (ako je ikada bilo jáko), da je jedino što bi još trebao i mogao (u)raditi svođenje bilance: što si bio ti, tvoj život, tvoj karakter, kakav ti je učinak. Ali nepotkupljivo i nemilosrdno. Ako i to ne bi bila pusta taština. Zašutjeti bi trebalo. Trebalo je davno, a najbolje je bilo – ni ne započinjati.”

Knjiga je dobila naziv po pjesmi “Azijski vjetar”, koja je, sudeći po svemu, nastala u vrijeme nedavne pandemije, u kojoj je Lovrenović, čini mi se, objedinio gotovo sve svoje opsesivne spisateljske teme, od književnosti, jezika, religije pa do ljudske smrtnosti. Jednostavnim jezikom, Lovrenović dopire duboko, do same srži ljudske spoznaje, što je umijeće rijetkih, po čemu je također usporediv s Andrićem:

I kad nas ne obuzme (virus, op. a.), i kad nam ne uzme život,

oduzima nam snagu, život onemili.

Znamo i ovo: ne pravi razliku među narodima, zemljama, kontinentima.

Ni među ljudstvom: ne razlikuje bogata i siromaha,

sita i gladna, malena i velikoga, vlasna i nemoćna,

dobra i zloga, mudra i ludoga.

Slijepo pravedan, zli bog.

Azijski vjetar, Ivan Lovrenović, Buna

Središnje mjesto u “Azijskom vjetru” zauzimaju zapisi o književnosti. “Ne bi moglo biti velikih pisaca, kad književnost ne bi doživljavali kao nešto važnije od života. No, život ipak ima naloge koji su preči i veći, važniji od svega pa i od književnosti. Napokon, na taj način i književnost sama uspostavlja svoj odnos prema stvarnosti”, piše Lovrenović. “U književnosti moraš moći biti sam, ne smije te obavezivati nikakvo kolektivno pripadanje, jer je za književnost najvažnija sposobnost da se na svijet, na čovjeka, na narod i njegovu historiju hoće i umije gledati poliperspektivno, iz svih očiju i iz svih uglova, naročito onih ‘nepoželjnih’, pa i neprijateljskih. Biti uvijek na rubu.” Tu je i neizostavni Ivo Andrić: “Andrić je zarana u tvoj unutarnji život pao kao ošamućujuća, maestralno ospoljena slika tvojega svijeta, njegova jezika. Otkrio ti je da taj svijet nije samo tvoj, da to nije samo intima usamljenog dječaka u bosanskoj kasabi ‘zemlji na ćenaru’…”

Gradovi koji su obilježili Lovrenovićev život su Varcar, Zagreb i “kleto Sarajevo”. “Varcar i Zagreb najvažniji tvoji gradovi, i po dobru i po zlu, i u dobru i u zlu. Jedini pravi tvoji gradovi. Jest da si po svome temeljnom, nepromjenljivom osjećaju i u njima uvijek stranac, ali bolno, sudbinski, što je sasvim drukčije nego u svima drugim mjestima tvojega života. (…) Sarajevo. Tuđe mi je i tuđi sam mu, a drugoga svijeta nemam. Jedini doživljaj potpune i snažne emocionalne bliskosti s gradom, kakav nikada prije nisam imao, javljao se u najtežim danima rata i opsade. Tada mi se u jakim slikama otvarala sva raznovrsnost njegove ljepote, s njegovim čudesnim vizurama ritmično satkanim od elemenata prirode i elemenata ljudske gradnje. Nadao sam se da će sposobnost toga novootkrivenoga doživljavanja ostati trajnom. Nije potrajala.”

Druga, sveprisutna tema knjige je jezik, gdje Lovrenović piše i o “starim spasonosnim riječima” koje nas “ozare svježinom i muzikom, koje su potonule i zaboravile se”, te završava pomalo u borgesovskom tonu: “Pomisliš: idući tragom koji svaka takva riječ ostavlja za sobom, bi li se moglo, tamo negdje, nekad, stići do one jedne koja više i ne bi bila samo riječ, nego konačni spas, tren u kojem bi kao u bistrom ogledalu ugledao sve, i sve vidio.” Ono što je za Lovrenovićeve pasionirane čitatelje, među koje i sam spadam, novina su misli o smrti i pomirenošću s njom, koji daju osnovni ton ovoj knjizi: “Na Pragu devetoga decenija, kada ozbiljan čovjek mirno i sabrano, bez kajanja i vajkanja, treba misliti o odlasku… Respekt pred starom rimskom gospodom – pred njihovim umijećem i tehnikom umiranja.”

Bosna, vječita Lovrenovićeva tema, provodna je nit “Azijskog vjetra”. Piše da je u mladosti pogrešno smatrao kako je Bosna “unikatna u svemiru”: “Davno sam negdje zapisao, da je Bosna teška zemlja, jer istodobno i uzvisuje i vuče na dno. A njezino dno duboko je i mračno.” Bosanstvo i hrvatstvo, koje Lovrenović naziva enigmom, spoj je istodobnih i nespojivih osjećaja: “San o ‘centru’, o matičnosti, o integralnosti – isprazan. Iz bosanske perspektive: sanjati Zagreb kao središte utopije, kao magleni san o ‘Europi’, o ’tisućgodišnjem kontinuitetu’ – fatalno i tragično. Jedini konkretan oblik u kojemu nas je Zagreb ikad prihvatio, bio je: ginuti pod Staljingradom. S druge strane, što s bosanstvom? Intimno, nosiš u sebi i taj Zagreb i to bosanstvo, bez kojega te ne bi bilo. Svezati, povezati, harmonizirati to dvoje u sebi, sve manje možeš. (…) U tom smislu Bosna je nekakav fatum. Ne zbog svoje ljepote, zbog svoje važnosti, svaka je ‘bosna’ na svijetu jednako lijepa i važna, nego zato što je to jedini moj svijet, jedini svijet koji mogu do kraja nevoliti i do kraja obožavati istovremeno, uvijek mu se vraćati i prepoznavati u njemu ono što nigdje drugdje ne mogu – jeziku, u pejzažu, u naslijeđu, u čitanju znakova.” Kroz stoljeća osmanlijskoga vladanja Bosnom stvorio se pojedinačni i kolektivni, psihološki i povijesni, kulturni i politički habitus bosanskih franjevaca i bosanskih Hrvata: “Kulturno – u okviru zamišljene cjelovitosti zapadne kulture: organizacijski – u okviru Franjevačkoga reda kao misijskoga instrumenta Katoličke crkve; etnički – u procesu oblikovanja hrvatskoga političkog identiteta, taj habitus zadobiva formu varijeteta kao dvostruke civilizacijske margine.” Ikavski jezik i ikavska poetika ključna su kulturološka odrednica tog svijeta, “koja podrazumijeva nepregledan a potpuno prezren i nepoznat arhipelag procesa, veza, uzajamnosti, ogromnu zapretanu memoriju jednoga našeg potonulog svijeta.” Posebno je u tom smislu važan odnos bosanskih Hrvata prema “matičnom” Zagrebu: “Hrvatska kultura u Bosni kao varijetet u odnosu spram zamišljene općehrvatske kulture, neizbježno postaje žrtvom kada se bez ostatka preda ideji monocentričnoga nacionalnog identiteta po formuli: ‘jedan narod, jedna kultura, jedan standardni jezik – u dvije države’. Ta ideja nosi u sebi ultimativan nagon za usredištavanjem, unifikacijom, redukcionizmom. Svaku zamisao o policentričnosti osjeća kao opasnu, sebi nepodložnu tendenciju: izmicanje kontroli. Krajnji paradoks: htijući biti integrativna, monocentričnost djeluje dezintegrativno, jer ne okuplja već izostavlja.”

Za kraj, crtica koja me posebno fascinirala, u kojoj su na jednome mjestu sadržane Lovrenovićeve opsesivne teme i rijetko jezično majstorstvo koje mu je svojstveno, zapisana u Zagrebu 2016. godine: “Iznenadni napad guste melankolije s jakim porivom: izgubiti se u ludoj arabesci ravne pisme bosanske! Potpuno, do onoga blagog unutarnjeg delirija, do tihe, potpune nesreće, koja te miri sa svime, sa svakim, s vječnošću. Koja traje samo tren, ali je beskrajna, sveobuhvatna. Biti tako dobar, tako nesretan, tako visok! I tako ispunjen ogromnom moći vladanja pjesmom. Kad između tebe i nje nema ničega, kad ste sasvim jedno: ‘Boluje Anka Prijedorka’, ‘Oj, Vrbasu, vodo hladna’… Ono jednom davno u ljetnoj noći u drumskoj krčmi kod Zaima u Bilajcu na povratku iz Šehovaca, pa još jednom o Novoj godini u kafani u varcarskoj Rici, među ričkom muslimanskom sirotinjom, silno muzikalnom. Umrijet ću, ravne pisme napjevat se ne ću.”