Čast iznad života

Kakvu knjigu je objavio Sandorf, nakladnička kuća fanatičnog urednika, izdavača, pisca i prevoditelja Ivana Sršena! Takvu da se čita u dahu, ali ne zato što ima 90 stranica ukupno, a samoga teksta nešto manje. Jednako bi se, naime, čitao roman “Tigrisova žalopojka” francuske autorice Émilienne Malfatto (prijevod: Marko Gregorić) i da ima 900 ili 9000 stranica. I jednako bi, nakon posljednje rečenice, tražio povratak na posvetu – “Ženama Eufrata: Marjam, Šadiji, Aliji; Tiktum i Fatmi, koje još ne znaju da njihova sloboda ima kraj” – pa opet sve ispočetka.

Tigris je u ovoj knjizi rijeka koja priča:

Madinat as-Salam. Grad mira postao je grad rata, betona i krvi. Ali prije toga, Bagdad je bio veličanstven grad. Duž mojih sprudova, palme i palače pratile su moj tok. Kupala sam kalife i dugokose princeze. Danas, izmučeni Bagdad slijeva u mene svoje bljuvotine, svoju žuč i svoje ranjenike

Tigrisova žalopojka, Émilienne Malfatto, Sandorf. Prijevod: Marko Gregorić

Vrijeme radnje je posljedica američke agresije na Irak poslije koje se nastavio rat koji “nije plemenit, ni veličanstven, ni junački, rat su prestrašeni ljudi koji leže u mulju i govnima i koji mole Boga da ne umru”. Glavna junakinja je potvrdu o svojoj smrti dobila dok je bila živa: “Karton je pokazivao da nisam udata. Jednom rečenicom liječnik je stavio moju glavu na panj. Slušala sam presudu kao kroz vatu. Moje tijelo pretvorilo se u veliki trbuh. Čast je važnija od života. Kod nas, mrtva je djevojka bolja od djevojke majke“. Ostali likovi sebe i o sebi ne lažu: “Ja sam supruga, podređena žena, ispravna žena, ona koja poštuje pravila, koja ih ne dovodi u pitanje. Koja ne može zamisliti da ih se ne poštuje. Ja sam ona koja promatra, sudi i osuđuje. Krotka sam i podčinjena, ostajem zamotana i u kući, pred svojim djeverima, supruga kakva treba biti. Ne smijem se suviše glasno i ne pričam više nego što je potrebno. Respektabilna žena” (Baneen). “Ja sam brat, onaj po kojem stiže smrt. Ja sam obiteljski čovjek, stariji, čuvar muškog autoriteta – jedinog koji ima važnost, koji je ikad imao važnost. Ja sam brat koji je preuzeo ulogu oca. Ja vladam nad ženama” (Amir). “Ja sam onaj koji još nije muškarac. Mali brat, dječak koji još pripada svijetu žena. One se ne zamataju preda mnom, to će doći kasnije. Miljenik sam svoje sestre i meni će ona najviše nedostajati. Ja sam dječak čija budućnost još nije napisana. Ja sam onaj koji, možda, neće biti ubojica” (Hasan).

Ja sam majka. Prerano ostarjela žena, s bezobličnim tijelom pod crnim maramama, bezuba zbog mnoštva djece, s vječito skrivenom kosom, čak i iza zatvorenih vrata. Na svoje sam kćeri svjesno primijenila pravila koja su mi bila nametnuta. Oko njih sam sagradila isti zatvor kao za sebe. Opravdala sam svoj svijet tako što sam ga obnovila… (Majka)

Tigrisova žalopojka, Émilienne Malfatto, Sandorf. Prijevod: Marko Gregorić

“Ja sam drugi brat. Onaj moderni, umjereni. Onaj koji neće ubiti. Onaj koji će željeti sve zaustaviti, ali koji neće zaustaviti ubojicu. Ja sam kukavica, onaj koji šutke negoduje. Ja sam inertna većina, banalni čovjek kojemu je žao što je takav. Ja sam suučesnik iz slabosti” (Ali). “Ja sam dijete, posljednja kći, ona koja nije poznavala svojeg oca i živi pod autoritetom svojeg brata. Ona koja je rođena u ratu i nikad nije poznavala mir. Ja sam ona koju će tješiti, koju će tetošiti. I zatim će mi reći da više ne smijem izgovarati jedno ime, da prestanem spominjati tu sestru koja nikad nije postojala” (Lejla). 

Kad je Malfatto odlučila studirati novinarstvo nije, valjda nije, bilo nikoga da joj kaže kako su promjene u toj profesiji nepovratne, a propast nezaustavljiva. I to je dobro. Jer da je, kao što nasreću nije, išla u neke druge francuske i kolumbijske škole, pa da je u Parizu diplomirala, recimo, arhitekturu, ostali bismo uskraćeni za, prvo, sjajnu fotografkinju i novinarku specijaliziranu za izvještavanje iz Iraka, a onda i za spisateljicu koja je napisala “Tigrisovu žalopojku”. Možda bi, tko zna, ipak propisala, ali to što bi stvorila ne bi bilo poput ovoga romana od kojeg utroba drhti kao od detonacije poslije koje “djeca moje zemlje pitaju svoje majke hoće li im ponovno narasti ruka”. Ona, čije će se ime prestati spominjati kao da nikad nije postojala, ostala je trudna sa svojim vjerenikom čiji je prsten, prevelik za njezine tanke prste, skrivala na lančiću ispod odjeće koja svaki dio ženskog tijela drži u zatočeništvu. Čekala je da Muhamed dođe s bojišta u Mosulu pa da se vjenčaju, a dočekala lijes u koji “su stavili odjeću, crnu kefiju koju je ponekad nosio”, ostavivši tijelo pod ruševinama pogrešno odabrane mete: “Netko je iz velike daljine, vrlo visoko pod nebom, a možda i još dalje pred bestjelesnim zaslonom, pogodio pogrešnu zgradu, ulicu, četvrt ili uniformu” – u ratu u kojem su “četiri sina iz iste obitelji odabrali protivničke strane i međusobno se poubijali“. S budućim mužem je, dakle, izgubila nevinost, a zbog toga što je bio samo budući – i pravo na život. “U ovoj zemlji pijeska i škorpiona žene plaćaju za muškarce”, progovara Émilienne Malfatto kroz usta žene čije posljednje dane prati u zgusnutom tekstu kratkih, preciznih rečenica i dinamičnih poglavlja prekidanih Tigrisovom ispovijedi i dijelovima “Epa o Gilgamešu” poput ovoga:

Šiduri reče Gilgamešu: Kamo si se uputio, Gilgamešu? Put koji tražiš nećeš naći. Kad su veliki bogovi stvorili ljude, namijenili su im smrt.

Tigrisova žalopojka, Émilienne Malfatto, Sandorf. Prijevod: Marko Gregorić

Za djelo “Tigrisova žalopojka” autorica je dobila Prix Goncourt za debitantski roman 2021. godine i još neke važne nagrade, a zaslužila je više. Émilienne Malfatto piše maestralno, blistavo i strašno. A tek je počela…