U rovu nema nevinih
Dobitnik Bookera David Diop u romanu 'Brat po duši' donosi priču o afričkim vojnicima koje je Francuska poslala u pakao Prvog svjetskog rata
Zbog kratkog romana “Brat po duši” francusko-senegalski pisac, francuski sveučilišni profesor senegalskih korijena i djetinjstva provedenog u Dakaru, David Diop (1966.) postao je prvi francuski dobitnik International Bookera za godinu 2021. Roman je dobio i nagradu Gouncourt francuskih srednjoškolaca – to je ona čija je implementacija u Hrvatsku skandalozno propala – također na toj ideji aktiviranja mladih čitatelja i nagradu srpskih studenata.
Roman govori o Alfa Ndiayeu, senegalskom “čokoladnom” vojniku koji s bijelim vojnicima, tubabijima, čuči u nekom od rovova Velikog rata, baš kako je to činio Diopov djed, koji o tom iskustvu nikad nije govorio, što je ovoga motiviralo da mu da (raz)glas. Uzgred, na francuskoj strani se tad borilo 135.000 čokoladnih vojnika, rekao bi Diop, od kojih se 30.000 nije vratilo kući, u francuske kolonije.
Teško ranjeni Diop Mademba na ničijoj zemlji, nigdje između rovova, moli sunarodnjaka Alfu, poslije će se ispostaviti i brata po duši, što je i parafraza sintagme brata po oružju, da mu skrati muke. Inače, na engleski je naslov roman preveden manje doslovno, ali moćno i prijeteće: “Noću je svaka krv crna (At Night All Blood Is Black)”
No Alfa ne počini to ubojstvo iz milosrđa (po hrvatskim zakonima koje ne priznaje takvu vrstu ubojstva, najbližeg eutanaziji, dobio bi do tri godine zatvora). Zato, ali i ne samo zato, Ndiaye razvija posebnu ratnu tehniku: satima se provlači, puže i ruje po blatu i kraterima od eksplozija, sakrivan iza leševa i ratnih ostataka između rovova da bi uhvatio neprijateljskog vojnika, usmrtio ga bajunetom, zaklao, rasporio, štogod, pa opet dopuzao s njegovom puškom i šakom u svoj rov. Prve četiri šake su dočekane s ovacijama, Ndiaye postaje heroj, a onda, kako počinju stizati i ostale šake – doznajemo da je jedna od njih vrlo malena, no nije dječja, naprosto je čovjek bio malen – prema njemu raste zazor, distanca, pa će biti poslan i na odmor, van iz rovova. Na medicinsku obradu. Nije bez težine to što se radi o čokoladnom vojniku, enigmatičnoj vrsti koja služi za plašenje plavookih neprijatelja, jer sa sobom vuče prišiveni atribut divljaštva.
Otprilike tri četvrtine romana prate rovovsku priču u kojoj svatko malo netko zasluži titulu dëmma, proždirača duša, demona koji se očito fino gnijezdi u raznima, od satnika Armanda koji rutinski likvidira vojnike za neposluh do Alfe Ndiayea. To je točno točka romana kad pomislite hoće li se još išta dogoditi, jer da, ovo sve do sada je bilo jako dobro, ali se iscrpilo, treba se dalje nekamo pokrenuti. I dobit ćete baš to, nove perspektive i druga osvjetljenja, jer od tada će Alfa crtati u sanatoriju crteže i komentirati ih, pa ćemo dobiti kontekste, njegovu i Mdambinu povijest, doznati nešto o porodičnoj biografiji, Africi i njezinoj etnologiji, doznati koju poslovicu, upoznati se s opasnostima uvođenja monokulture kikirikija i korupcijom. Naravno, knjiga nije dobra zbog tih informacija, nego zato što zaokružuje i drugačije osvjetljava glavni lik, pa svjedočimo transformaciji, trasformraku, preciznije. Neke događaje ću naravno prešutjeti jer bi vam bilo iznimno mudro da posegnete za ovom knjižicom koja se stvarno brzo čita – osjetljiviji čitatelji neka se preventivno obrate svojem liječniku ili ljekarniku s molbom za antiemetike, barem đumbir – i dugo u čovjeku traje, idealan proizvod za pop vremena koji otvara teme koje nisu baš tako pop(ularne), nego ključne, utrobne.
Kako li se osjećalo tih 135.000 Afrikanaca koji su se iz svojih sunčanih zavičaja zatekli u hladnoći, blatu, truleži, štakornjaku, uokvireni slatkastim mirisom smrti i leševa okomito ukopani u zemlju, pod bičem komandnog jezika koji slabo razumiju i s misijom – pobiti plavooke s druge strane dok tutnji i rasprskava se metal teško je zamisliti, no nakon ove knjige ipak puno lakše.
Imamo dakle lagano rasvjetljavanje mraka glavnog crnog junaka, ali to još ne bi bilo impresivno da Diop nije napisao roman koji je prevoditeljici Maji Vukušić Zorici sigurno bio golemo iskušenje, ma Golem sam koji mora prohodati na hrvatskom, a meni se čini da je to odlično obavila. Jedino mi je žao što nemam original da vidim zaziva li periodično junak Boga ili Allaha, jer je musliman, no u općoj univerzalnosti kojoj ovaj roman teži, zbog koje nema konkretiziranih lokacija ni vremena radnje, opet je pitanje na što bih se odlučio. Kako god, Guardian je napisao da je roman pisan kao da Alfa Ndiaye misli na wolofskom, materinjem mu jeziku, a govori na francuskom. Ja o wolofskom ne znam ništa, osim što primjećujem slučajnost da zvuči vučje prijeteće, ali znam da sam jezik glavnog lika i pripovjedača osjetio kao moćnu kombinaciju infantilnosti i podobrazovanosti prošivenu lirskim, gotovo ekspresionističkim slikama i elipsama koje često spajaju eros i thanatos, pa je rov tako često nazvan golemim otvorenim spolovilom žene. To je jezik usmenog pripovijedanja s nizom ponavljanja, anafora, retardacijama, stalnim epitetima, koji podsjeća čitatelja/slušatelja na ono već rečeno, nesiguran u sebe pa svako malo zaziva pomoć da ispripovijeda što se zbilo. Ta inkantacija kao da je i intonacija romana o smućenoj duši koja govori i o stereotipima, percepcijama, kolektivnim identitetima, krivnji i grižnji savjesti, u potki svega o kolonijalizmu, vrlo svakodnevnim jezikom i moćnim slikama.
Nekako sam siguran da bi se “Brat po duši” svidio i našim srednjoškolcima, što lijepo govori o njegovoj jednostavnosti, sugestivnosti i širini, jer nagrade možda ne dobivaju uvijek najbolji romani, nikad, bogu hvala, ukus neće biti monolitan, ali sasvim je sigurno da nagrade ne dobivaju loši romani. ”Brat po duši” je roman za bratstvo čitatelja koje se ne boji nemira.
