Grešni šarm Pariza

Ivo Goldstein, povjesničar i publicist, i Sanja Petrušić Goldstein objavili su nedavno publicističko djelo “Pariz, povijest i kultura”. Knjigu je objavio Profil. Plod je petogodišnjeg boravka Goldsteinovih u Parizu, od 2012. do 2017., u vrijeme kad je Ivo Goldstein bio veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj.

Knjiga je, kako su to napisali autori u uvodnim napomenama, nastajala na razne načine, od čitanja, gledanja televizije pa do šetnji gradom, te obrađuje povijest Pariza od nastanka do današnjih dana, donoseći popis svega onoga što je nastajalo u Parizu, a što je danas civilizacijska stečevina.

Oni, prije svega, pokušavaju odgovoriti na pitanje zbog čega je Pariz bio i ostao neka vrsta neformalne prijestolnice svijeta, iako nikad u svojoj povijesti nije predstavljao centar globalne moći, bilo u vojnom ili u financijskom smislu, kao što je to slučaj s nekim drugim gradovima poput Rima, Londona, Washingtona, Moskve… “Pariz će uvijek biti Pariz”, rečenica je uzeta iz jedne pjesme poznatog francuskog šansonijera Mauricea Chevaliera, kojom knjiga započinje.

“Zašto Pariz, zašto ne Rim, London, New York, Rio de Janeiro, Berlin? Što je to što Pariz čini posebnim, što on ima, a drugi nemaju? Zašto njegova privlačnost i karizma ne slabe, zbog čega ne izlazi iz mode? Jesu li njegovi aduti arhitektura i povijest? Moda? Slavne ličnosti? Filozofi, književnici, umjetnici? Restorani, zgodne Parižanke i druge djevojke i žene koje su se doselile u Pariz? Noćni život?”, pitaju se autori u uvodnom dijelu knjige. “Odgovor je naravno kompleksniji, uključuje sve nabrojano, ali i puno više od toga”, odgovaraju,

Pokušat ću, kronološkim redom, izdvojiti samo neke fenomene kojima autori pokušavaju odgonetnuti “enigmu Pariz”, pri čemu ću svjesno izostaviti neke, poput studentskih demonstracija iz 1968. godine, Deklaracije o pravima čovjeka i građanina, Francuske revolucije, Marseljeze, Louvrea, Pariške komune, mode, Francuske akademije, Trijumfalnih vrata, Eiffelova tornja, metričkog sustava, Pont Neufa, o slavnim umjetnicima koji su u jednom periodu svog života živjeli u Parizu, Sorbonnei i brojnim drugima, o kojima se manje-više sve zna, a staviti fokus na neke manje poznate fenomene:

Atila

Pariz su pokoravale brojne vojske, od Rimljana do nacističkog Wehrmachta, ali ga je jedna, možda najstrašnija sila u povijesti čovječanstva, čudesno zaobišla: “U proljeće 451. hunski vođa Atila krenuo je s vojskom u pohod na rimsku provinciju Galiju. Nakon što je spalio gradove Metz i Strasbourg, krenuo je na Pariz, čiji su stanovnici u panici izbjegli iz grada.

Prema legendi, u to vrijeme u Pariz je stigla pobožna djevica po imenu Geneviève. Počela je građane uvjeravati da će Pariz biti pošteđen i da joj je to Bog objavio. Narod joj nije odmah povjerovao, smatrajući je naivnom, ali je, doista, nakon njezinih molitava Atila odlučio zaobići Pariz te je udario na Orléans, koji je strašno stradao”.

Katedrala Notre-Dame

Izgradnju katedrale Notre-Dame, koja se gradila gotovo dvije stotine godina, potaknula su teološka učenja iz 12. stoljeća koja su pratila novi vidovi pobožnosti, usmjereni na Kristovu ljudskost: “Stoga se razvija marijanski kult – kult Djevice Marije. Štuje se Marija kao univerzalna posrednica (universalis mediatrix) i pomiriteljica (reconciliatrix) između Boga i vjernika, supatnica u zemaljskim nevoljama i zagovarateljica kod Krista. Ona sudjeluje u otkupljenju čovjeka i njegovih grijeha”. Takva vjerovanja su svoj izraz našla u likovnoj umjetnosti i arhitekturi, a to je potaknulo pariškog biskupa Mauricea de Sullyja, koji je 1163. srušio katedralu Saint-Etiennea na Île de la Citeu kako bi sagradio novu, “koja će svjedočiti vjeru i odanost kraljevstva kršćanstvu, a ujedno simbolizirati i moć crkve kao institucije”.

“Legenda kaže da se De Sullyju ukazala nova, golema pariška katedrala te ju je nacrtao na zemlji ispred tadašnjeg zdanja – zato je stara katedrala morala biti srušena.” Francuski kralj Luj IX. kupio je u 13. stoljeću u Carigradu krunu od trnja kojom je Krist navodno okrunjen i s kojom je umro na križu, a uz nju još dvadesetak drugih relikvija, za koje je ukupno isplaćena polovina godišnjih prihoda kraljevine: “Kad je 1239. stigla u Pariz, relikvija je izazvala oduševljenje. U svečanoj procesiji, u nazočnosti kralja i tisuća hodočasnika, položena je u katedrali Notre-Dame. Kralj je za tu priliku obukao jednostavnu tuniku, nalik onoj koju je nosio Krist, i bosonog u pratnji svećenika i dvorjana, koji su također bili bosi, predvodio povorku s relikvijom do katedrale Notre-Dame. Pariz je u očima srednjovjekovne Europe postao ‘novi Jeruzalem’ i centar pobožnosti”.

Kuga

Europu je polovinom 14. stoljeća poharala crna kuga, koja je ubila gotovo trećinu europskog stanovništva, a proširila se na Europu iz središnje Azije. U Parizu, koji je tad brojio oko 200.000 stanovnika, dnevno je umiralo oko 800 ljudi.

Kuga je u gradu, ovisno o podacima, usmrtila između 40 i 80 tisuća ljudi: “Najveći problem je pokapanje tijela. U početku se kopaju jame uz najstarije gradsko groblje – cimetière des Innocents – koje se nalazi nedaleko od tržnice Les Halles. Tijela se prevoze na kolima naslagana jedno na drugo i bacaju u zajedničku grobnicu. No vrlo brzo ponestaje prostora. Na kraju, grad unajmljuje brodove kojima se svakodnevno dovozio svježi kruh iz gradića Corbeilles te se tijela umrlih ukrcavaju u pariškoj luci i voze nizvodno izvan grada kako bi ih se spalilo i zakopalo”.

‘Grad svjetla’

Pariz su tijekom stoljeća nazivali mnogim imenima, ali onaj najpoznatiji, koji se koristi i danas, je “Grad svjetla”.

Pariz je ovaj nadimak dobio još u 17. stoljeću: “Policijski namjesnik Gabriel Nicolas de La Reynie je 1669. naredio da se sve ulice trebaju osvijetliti, kako bi se spriječilo kretanje lopova i prosjaka. Uskoro je i najmanja gradska ulica imala svijeće u fenjerima na pročeljima kuća, a građani su imali obavezu paliti svijeće na prozorima. Osvijetljeni grad fascinirao je putnike i goste pa su ga uskoro prozvali Gradom svjetla”.

Francuska kuhinja

Neki kulinarski stručnjaci, što je podatak koji sam negdje pročitao i ne znam koliko je točan, govore kako u svijetu postoje samo dvije autonomne kuhinje: meksička i francuska. Francuska kuhinja stvorena je u Parizu, na kraljevskom dvoru, u vrijeme Luja XIV.: “Raskoš i bogatstvo kraljevskoga stola ogledalo je raskoši i snage države. Uspostavljena su pravila o tome što je ‘dobar okus’ hrane i namirnica, kao i načini pripremanja, posluživanja i konzumacije. Objavljeno je i pedesetak knjiga recepata koje su već tad prevedene na strane jezike. Francuska kuhinja postaje izvozni proizvod. Versailles sljedećih 100 godina postaje kulinarski laboratorij u kojemu se eksperimentira s namirnicama, tehnikama i kombiniranjem okusa. Teletina, perad i riba zauzimaju središnje mjesto. Umaci od pečenja odvajaju se i serviraju uz priloge. Povrće postaje glavni prilog jelima. Grašak, šparoge, artičoke, cvjetača, prokulica, kao i mrkva, repa, krumpir, tikvice i koraba se kuhaju, pirjaju i pasiraju. To je novitet jer do tada je sve što raste u zemlji ili na zemlji smatrano prljavim i nedostojnim kraljevskoga stola”.

Higijena u 18. stoljeću

“Parfem”, kultni roman njemačkoga pisca Patricka Süskinda iz osamdesetih, započinje opisom smrada koji je vladao u Parizu tog vremena. Razlog je bio taj što su se otpadne vode, smeće i fekalije bacale neposredno na ulicu ili u Seineu: “U Seinei su završavali i ostaci zaklanih životinja, kao i otpadne vode nakon prerade kože i bojenja tkanina. Parižani su bili svjesni da je voda iz Seine zagađena i da je nije preporučljivo piti”. Svemu tome pridonijele su i loše higijenske navike Parižana: “Do 18. stoljeća se voda, pogotovo topla, percipira kao izvor zaraze i sredstvo širenja bolesti.

Razlog su brojne epidemije kuge i vjerovanje da se bolest širi vodom koja kroz pore na koži ulazi u tijelo. Vjerovalo se i da voda uzrokuje gubitak životne snage, imbecilnost i pobačaj. Kupanje i pranje se izbjegavaju upravo zbog toga. U modi je tzv. suha toaleta – tijelo se prebriše tkaninom pošpricanom parfemom kako ne bi širilo neugodne mirise. Čitav Versailles smrdi – tvrde današnji historičari, ali jednako tako tvrde da u to vrijeme higijena kao riječ praktički ne postoji, a pojam čistoće nema ista značenja kao danas”. To se promijenilo polovinom 18. stoljeća, nakon otkrića mikroorganizama: “…do polovine 18. stoljeća u obrazovanim je krugovima već općeprihvaćena činjenica da voda nije ‘štetna’, pa se i ne izbjegava, nego, naprotiv, kupanje postaje navika. Bogati Parižani plaćaju nosača vode da im nosi vodu u kantama kako bi napunili metalne kade. Ostali, siromašniji, kupaju se u gradskim kupalištima koja se tih godina otvaraju. Seljaci iz okolnih sela se, pak, kupaju u rijeci, potoku ili jezeru ili griju vodu na štednjaku i kupaju se u koritu”.

Giljotina

Drugu fazu Francuske revolucije obilježio je revolucionarni teror. Jedan od simbola tog terora bila je giljotina, mehanička naprava kojom su se odsijecanjem glave izvršavala pogubljenja. Dobila je ime po izumitelju, liječniku Josephu-Ignaceu Guillotinu. Ironijom sudbine, kralj Luj XVI., koji ju je odobrio, tri i pol godine kasnije bio je pogubljen na giljotini: “Kralj nije podvrgnut redovnom sudskom postupku pred građanskim sudom, nego su mu sudili zastupnici u Konventu.

Naposljetku je Luj XVI. osuđen na smrt tijesnom većinom glasova i pogubljen na današnjem Place de la Concordeu 21. siječnja 1793. godine. Paradoks je da je baš Luj XVI. dovršio izgradnju i uređenje tog velikog trga koji je nazvan po njegovu prethodniku – Place Louis XV., a giljotina se nalazila uz podnožje velikog konjaničkog spomenika tog istog Luja XV.”. Prvo pogubljenje giljotinom izvršeno je u travnju 1792. godine. U sljedeće dvije godine giljotinirano je u Parizu više od dvije tisuće ljudi, među kojima su bili kraljica Antoaneta te revolucionarni vođe Danton i Robespierre. Izvršenje smrtne kazne na giljotini, koje je obilježilo dio francuske i povijesti Pariza, službeno je ukinuto 1981. godine. Posljednje pogubljenje na giljotini izvršeno je 1977. godine.

Boem

Izraz “boem” u francuskom jeziku pojavio se u 17. stoljeću. Opisuje osobu koja ne živi prema pravilima društva: “Francuska akademija 1835. bilježi upotrebu fraze ‘živjeti kao boem, voditi život boema’. Ona opisuje novi društveni tip koji se pojavio u Parizu. Obično su to bili studenti ili umjetnici, ljudi slobodnih profesija, bez novca i zaposlenja, ležerni, bučni, lijeni, prezreni prema standardima srednje klase. Nosili su odjeću koja je odudarala od pravila, ležernu i kitnjastu, kako bi se isticali u gomili”. Naziv “boem” u početku je označavao Rome koji su emigrirali u Francusku iz istočne Europe u 15. stoljeću i za koje se pogrešno vjerovalo da dolaze iz Češke (Bohemie).

Fotografija

Pariz je, uz sve drugo, i rodno mjesto moderne fotografije. Nastala je 1839. godine, kad su Louis Daguerre i Nicephorea Niepce prezentirali u Francuskoj akademiji svoj izum dagerotipije, koji je Akademija potom otkupila: “Ubrzo dagerotipija postaje jedno od najpopularnijih otkrića o kojemu svi pišu i pričaju. Smatraju to magijom, čudom.

Svi se žele fotografirati, ali mnogi žele i posjedovati tu veliku drvenu kutiju na nogama koja zauvijek bilježi trenutke onakvima kakvi su bili u tom času. Ubrzo se dagerotipija tehnički razvija i nastaje fotografija koja se može umnožavati, a izrađuje se u kratkom vremenu”.

Intelektualac

Pojam intelektualac prvi se put počeo koristiti u Parizu 1880-ih, i to u književnoj kritici: “Međutim, u društvenom, političkom smislu ‘intelektualac’ je rođen s Dreyfusovom aferom i u tom se značenju iz francuskog proširio u druge jezike i kulture.

Riječ ‘intelektualac’ tih je godina zamijenila stoljećima poznatu riječ i osobu ‘filozofa’, koji je svoja promišljanja razvijao unutar mnogo užeg konceptualnog okvira. Ukratko, intelektualac je ‘mislilac’ koji javno djeluje kao moralna i humana snaga u javnoj sferi. Jean-Paul Sartre definira intelektualca kao ‘osobu koja se miješa u ono što ga se ne tiče’, koja je svjesna svoje individualne odgovornosti u datoj situaciji i koja, odbijajući biti suučesnik u šutnji u odnosu na počinjene nepravde ili zločine – govori i piše”.

Erotska fotografija

Izumom fotografije pojavio se novi medij koji je najširoj publici prikazivao polunaga ili naga tijela “pariških gospođica”: “U početku fotografija prikazuje gola tijela koja ispružena na sofi imitiraju sliku neke mitske boginje ili odaliske, a kasnije su to već izazovne poze koje otkrivaju sve ono što je zabranjeno – erotska fotografija postaje prava pornofotografija.

‘Pariške razglednice’ – kako su ih popularno zvali – nisu se, naravno, slale poštom jer bi bile zaplijenjene. Umjesto toga, prodavale su se na kioscima ili direktno na ulici te vrlo brzo postaju unosan izvozni proizvod za kojim luduju prvo Britanci, a onda i Amerikanci”.

Henri Desire Landru

Jedan od najpoznatijih masovnih ubojica u povijesti bio je Parižanin Henri Desire Landru, koji je u Parizu, tijekom Prvog svjetskog rata, nakon rastave, počeo tražiti bogate udovice, kojih je u to doba, zbog masovne pogibije vojnika, bilo iznimno mnogo: “Prvu je žrtvu upoznao u parku Luxembourg, a potom ih je pronalazio u rubrikama ‘usamljena srca’ pariških novina.

Kasnije je ustanovljeno da je bio u kontaktu s najmanje 283 žene, ali neke od njih nije zaveo, neke od njih su imale rodbinu i prijatelje s kojima su se intenzivno družile, pa nije htio riskirati, neke pak nisu imale vrijednu imovinu. One koje bi zaveo i koje su mu omogućile pristup imovini bi ubio, raskomadao i spalio u kuhinjskoj peći. Od početka 1915. do 1919. ubio je deset žena i sina jedne od njih“. Uhićen je 1921. godine, osuđen na smrt i pogubljen na giljotini: “Njegova slava posmrtno se još dodatno proširila, postao je zvijezda, jedan od mračnih tipova francuske prijestolnice u vrijeme rata”.

Hrvati u Parizu

Prvi Hrvat za kojega se zna da je posjetio Pariz bio je Herman Dalmatin, “jedan od pionira hrvatske znanosti koji je u Parizu boravio od 1134. do 1135. i slušao glasovitog Thierryja iz Chartresa te prijateljevao i putovao od Bliskog istoka do Španjolske s isto tako poznatim Robertom iz Kettona”. Mnogo kasnije, krajem 13. i 14. stoljeća, u Pariz su došli Augustin Kažotić, potom Juraj iz Slavonije, koji će u Parizu ostati desetak godina: “U drugoj polovini 15. stoljeća barem je petnaestak poznatijih hrvatskih intelektualaca boravilo u Parizu. U sljedećim stoljećima bit će ih neusporedivo više”. Književnik i političar Eugen Kumičić bio je prvi hrvatski umjetnik u modernom razdoblju koji je dulje boravio u Parizu. U Pariz je otputovao 1875. godine na dvogodišnji studijski boravak. Nakon njega, u Pariz se 1876. doselio 21-godišnji slikar Vlaho Bukovac: “Još kao student 1878. izlaže na pariškom Salonu.

U Parizu mnogo radi i karijera mu ide u dobrom smjeru. Na nagovor istaknutih ličnosti hrvatskog javnog života i kulture (Franje Račkoga i Izidora Kršnjavija) te uz obećanje i narudžbe svojih djela, vraća se u Hrvatsku, u Zagreb, gdje će, između ostaloga, raditi i monumentalni zastor HNK”. Slikar Josip Račić stigao je u Pariz 1908. godine: “U sljedećim mjesecima napravio je seriju akvarela s motivima pariških mostova, avenija i parkova. U lipnju je nađen mrtav, s pištoljem u ruci, u hotelskoj sobi u sirotinjskom hotelu u Rue de l’Abbé-Grégoire (6. arr., metro Rennes), jedva navršivši 23 godine. Razlog samoubojstva po svemu je sudeći bila neimaština”.

Osim pobrojanih, u Parizu su jedno vrijeme boravili Stjepan Radić, Nikola Tesla, Josip Broz Tito, kipar Miroslav Kraljević, Miroslav Krleža, Tin Ujević… Ipak, najveći “Parižanin” među Hrvatima je nesumnjivo bio Antun Gustav Matoš, koji je u Parizu boravio pet godina i koji je u hrvatskoj kulturi stvorio mit o Parizu koji je obilježio hrvatsku kulturu 20. stoljeća.

“Iako je i prije Matoša u hrvatskoj književnosti i kulturi bilo velikih frankofila i parizofila, u urbanu topografiju hrvatske književnosti Pariz ulazi na velika vrata zahvaljujući upravo njemu. A. G. Matoš je u hrvatskoj kulturi stvorio mit Pariza. Bez obzira na sve nedaće koje je u Parizu proživio, ‘Grad svjetlosti’ je za Matoša ‘najkulturniji’, ‘najduhovitiji’ i ‘najnonšalantniji’ grad. Da ga kojim slučajem zadesi potres, proguta rat ili vulkan, svijet bi – piše Matoš – ‘izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije, a čovječanstvo bi nekoliko stoljeća svog napretka izgubilo’. Matoš je idealizirao Pariz, stvorio je sliku idealnoga grada – ‘Pariz je /…/ nešto živo, organsko – ličnost, najveća ličnost današnjeg svijeta’ – te riječi najbolje opisuju Matošev idealizirani Pariz koji uspoređuje s ‘jedinom koketom na svijetu koja kanda nikad ostarjeti neće’.”

​”Zašto Pariz, zašto ne Rim, London, New York, Rio de Janeiro, Berlin? Što je to što Pariz čini posebnim, što on ima, a drugi nemaju?”, pitanje je s kojim sam započeo tekst o knjizi “Pariz: povijest i kultura”. Odgovora, naravno, nema. Međutim, ako bih morao dati neki odgovor, onda bih izdvojio dva fenomena. Pariz je, za razliku od Londona ili Washingtona, gradova koji su u pojedinim periodima bili “centar svijeta”, preživio više okupacija, bilo izvana ili iznutra, ali se svaki put čudesno dizao iz pepela. Ta nevjerojatna vitalnost pogotovo dolazi do izražaja ako se prisjetimo Rima i Berlina, koji su već nakon prvog “pada” zauvijek izgubili status “prijestolnice svijeta”.

Drugi fenomen je Belle Epoque (“lijepo doba”), izraz koji je nastao u Parizu nakon Francusko-pruskog rata i koji prvenstveno opisuje mirnodopsko razdoblje u francuskoj povijesti od 1871. do 1914., i događaji koji su mu prethodili, zbog čega je Pariz sve do početka Drugog svjetskog rata bio neupitna kulturna prijestolnica svijeta. Izrazom Belle Epoque opisuje se prevladavajući duh tog vremena u Europi. Oslikava pozitivne promjene u društvu koje su se odigrale u tom razdoblju, kulturni preporod, ekonomski rast, bezbrižnost i vjera u budućnost… Stečevine iz te epohe, što se ponajviše odnosi na slikarstvo i književnost, ne samo francusku, danas su prve asocijacije na Pariz.

Stogodišnji rat

Stogodišnji rat bio je ratni sukob između Engleske i Francuske koji je s prekidima trajao 116 godina. Rat je počeo engleskim napadom na Francusku, a završio je protjerivanjem Engleza s francuskog tla. Istovremeno, došlo je do poznate epidemije kuge koja je u Europi odnijela između 25 i 30 milijuna ljudi: “Drugi traumatičan događaj za tadašnji Pariz bio je Stogodišnji rat – sukob između Francuske i Engleske, koji je s prekidima trajao od 1337. do 1453. godine. Izbio je zbog spora oko nasljeđivanja francuskog prijestolja nakon izumrća izravne linije dinastije Kapetovića.

Dugotrajni je rat, kao što je bilo uobičajeno u srednjem vijeku, teže od vojnika pogodio neboračko stanovništvo, poglavito seljake. U potrazi za skrivenim bogatstvima vojnici su uništavali ljetinu, palili sela, mučili i ubijali seljake i građane. Neke su francuske regije potpuno opustošene i raseljene, a u drugima je nastupilo bezvlašće. Suprotnost između viteških ideala i stvarnosti nikad nije bila jače naglašena. Englezi, dobro izvježbani u dugotrajnim i mukotrpnim ratovima sa Škotima, imali su znatno bolju vojsku, suvremenije opremljenu i obučenu. Stoga su dobili većinu otvorenih bitaka, ali nisu našli načina kako dobiti i rat”.

Generalni staleži sjevernih dijelova tadašnje Francuske sastali su se u Parizu te su pod vodstvom meštra ceha pariških trgovaca, Etiennea Marcela, zatražili sudjelovanje u vlasti i promjene u sastavu kraljevskog vijeća: “Ubrzo potom je Karlo V. pobjegao iz Pariza ostavivši Marcelu vlast nad gradom. Buntovnički duh proširio se i selima te su 1358. bande naoružanih seljaka palile i pljačkale. Marcela je pretežito podupiralo pariško građanstvo, dok je izvan Pariza potpora bila značajno manja. Marcel je naposljetku izgubio potporu i svojih Parižana kad je u bezizlaznoj situaciji pozvao u pomoć pristaše Engleza. Ubili su ga njegovi bivši sljedbenici u dosluhu s Karlom V., koji je u međuvremenu opsjeo Pariz. Još se jednom pokazalo da jedinstvo i red u Francuskoj ovise o monarhiji”.

Francuska vojska je u svibnju 1429. godine pod vodstvom 17-godišnje seoske djevojke Ivane Orleanske odbacila Engleze od Orleansa, a idući je mjesec oslobodila, zaobišavši Pariz, teritorij sve do Reimsa, gdje se Karlo VII. okrunio za kralja: “Ivana ga je nagovarala da zajedničkim snagama krenu na okupirani Pariz i da ga oslobode. Sasvim neočekivano, vladar je odbio ponudu jer je odlučio ostaviti oružje i sjesti za pregovarački stol s Englezima. Tad je Ivana sama pokušala preuzeti inicijativu: povela je odrede koji su je htjeli slijediti i stigla pod pariške zidine, gdje je u rujnu te godine ranjena”.

Vjerski ratovi

Od 1530-ih Francuskom se širi hugenotstvo, općeniti naziv za francuske protestante: “Privuklo je sve slojeve stanovništva (procjenjuje se oko 15 posto), naročito u sveučilišnim krugovima. Vođe su im bili članovi vladarske dinastije Bourbonaca i dio visokog plemstva. Protivnička strana, kojoj su na čelu bili članovi vojvodske obitelji Guise, bila je tijesno povezana s papom i Španjolskom. U Parizu u to doba gotovo istovremeno studiraju poznati protestantski reformatori Miguel Servet (1511. – 1553.) i Jean Calvin (1509. – 1564.), kao i osnivač isusovačkog reda Ignazio Loyola (1491. – 1556.), koji u Parizu živi sedam godina”. Za vladavine Henrika II. započinje progon hugenota: “Javno spaljivanje i unakažavanje bilo je opomena svima da ne slijede heretičko učenje”. Šezdesetih godina 16. stoljeća napetosti između katoličke većine i hugenota prerasle su u dugotrajne borbe i ratove, poznate pod imenom vjerski ili hugenotski ratovi.

U tim ratovima Pariz je, kao uporište Katoličke lige, bio centar događanja. Vojska je u više navrata štitila hugenote, pariški građani iskazuju prema njima sve veće neprijateljstvo: “To su bili razlozi zbog kojih je uoči najavljenog vjenčanja, u noći 24. kolovoza 1572. godine, u dvorištu Louvrea i na gradskim ulicama počeo po naredbi Karla IX. organizirani pokolj hugenota. Jednom od najuglednijih pariških hugenota, admiralu Gaspardu de Colignyju, odrubljena je glava, a njegovo tijelo bačeno kroz prozor. U Latinskoj četvrti profesori, studenti, tiskari i knjižari ubijani su jednako okrutno. Ni parlamentarci hugenoti nisu izbjegli istu sudbinu. Nitko nije pošteđen. Seine je, prema pričama, bila crvena od krvi. Procjenjivalo se da je ubijeno između 5000 i 8000 osoba”. Unatoč građanskom ratu, Pariz je nastavio rasti: “Od vladavine Henrika III. postao je rezidencija francuskih kraljeva. Tu se definitivno smjestio dvor te aristokracija koja gradi svoje gradske palače… Međutim, neki od njih kasnije su srušeni, a u nekima su se održavale lude zabave kruga bliskoga dvoru”.

Revolucija

O Revoluciji, koja je započela 1789. godine u Parizu, sve se manje-više zna: “Europa je bila na nogama, uznemirena širenjem Revolucije i novih ideja, ali i uspješnim pohodima francuske vojske. Represija nad kraljem i njegovom obitelji bila je dodatni uznemirujući faktor jer je i taj obrazac ponašanja prijetio proširiti se Europom”. Treba spomenuti kako je Francuskom revolucijom postavljen obrazac, koji će se kasnije kroz povijest više puta ponoviti, po kojemu nakon perioda slobode dolazi revolucionarni teror.

Među osobama koje su nastradale u doba terora bile su i vođe revolucije Danton i Robespierre. I ovo načelo pretvorilo se u obrazac koji pokazuje kako “revolucija jedu vlastitu djecu”. Ili, kako je to napisao Danilo Kiš, revolucija podsjeća na “krmaču koja proždire vlastiti okot“, što je jedno od važnijih nasljeđa Francuske revolucije.

Francusko-pruski rat

Napoleon III. je 1870. godine objavio Pruskoj rat, iako je bio svjestan slabosti francuske vojske: “Bila je to posljedica pogoršavanja francusko-pruskih odnosa još od bitke kraj Hradec Králové (Königgrätza, 1866.). Takvoj je odluci pridonijela i vješta režija kancelara Bismarcka koji je tražio otvoreni sukob s Francuskom. Katastrofalno pripremljen i loše vođen, rat se vukao iz poraza u poraz. Poraz kraj Sedana (tvrđava na sjeveroistoku Francuske, uz belgijsku granicu) 1. rujna, koji je završio zarobljavanjem cara i njegovih 80.000 vojnika, označio je kraj sustava vlasti koji se od početka izjednačavao s jednim čovjekom. Rat je tako završio, Napoleon III. je pušten iz zarobljeništva, abdicirao je i pobjegao u Englesku, gdje je uskoro i umro”. Prusi su za to vrijeme napredovali prema Parizu, koji su opkolili: “Veze Pariza s ostatkom zemlje bile su prekinute, iz grada i u grad se nije moglo. Ubrzo je ponestalo hrane, prije svega mesa, pa se počelo ubijati i jesti mačke, pse, štakore i konje.

Pred Božić 1870. ponestalo je i tih životinja. Zima je bila jaka, temperatura se spuštala i do minus 12˚C, ugljena je nestalo, grijalo se tako da se sjeklo drveće, palilo sve što nije nužno za život, rušile daščare i kokošinjci. Nestalo je i plina za rasvjetu, pa je čitav grad tonuo predvečer u mrkli mrak i ostajao tako do jutra, što se nije dogodilo stoljećima. Tako su se na meniju jednog restorana za Božić 1870. našli punjena magareća glava, terina od antilope, vučji but, medvjeđi odrezak u papru, deva pečena na engleski način, meso klokana u saću i juha od slona.

Ta se juha pravila od dva ubijena slona koji su nosili imena Kastor i Poluks. Pošteđeni su bili lav i tigar, koje su smatrali preopasnima, majmuni jer su prebliski ljudima, i nilski konji, koji su bili izuzetno skupe i vrijedne životinje”. Parizu je trebalo 20 godina da obnovi ljudske potencijale izgubljene u ratu: “Broj obrtnika, radnika, učitelja, intelektualaca pa i umjetnika koji su poginuli ili izbjegli bio je velik. To je i jedan od razloga djelomične stagnacije i depresije koja u Parizu traje do 1890. godine. Tek nakon toga napredak se ponovo ubrzava”.

Drugi svjetski rat

Francuska je u rujnu 1939. godine objavila rat Njemačkoj. Međutim, prvih mjeseci se na njemačkoj granici nije događalo ništa novo: “A onda su početkom svibnja 1940. Nijemci krenuli u napad. Nakon što su okupirali zemlje Beneluxa, brzo su slomili i francuski otpor te su 14. lipnja ušli u Pariz”. Francuske vlasti su Pariz proglasile otvorenim gradom, kako bi se izbjegle ljudske žrtve i razaranja: “Na Eiffelovu tornju se zavijorila zastava s kukastim križem, baš kao i na državnim institucijama – Narodnoj skupštini, Senatu i drugdje. Da bi poniženje za Francusku i Pariz bilo što veće, njemačka je vojska organizirala paradu te su se njezine jedinice spuštale s Etoilea duž Champs-Elyseesa baš kao što je to proteklih godina činila francuska vojska slaveći pobjedu u Prvom svjetskom ratu”.

Adolf Hitler je već u lipnju, u okviru trijumfalne turneje po okupiranim europskim prijestolnicama, prvi put posjetio Pariz, gdje je nazočio njemačkoj vojnoj paradi. Drugi Hitlerov posjet je mnogo zanimljiviji: “Nekoliko dana kasnije – 23. lipnja – Hitler je opet u Parizu, ovaj put u pratnji kipara Arna Brekera te arhitekata Alberta Speera i Hermanna Gieslera. Posjet je bio vrlo diskretan (u koloni su bila samo tri vozila). Hitler se prvenstveno želio inspirirati pariškim urbanizmom i arhitekturom (uostalom, naredio je da se grad poštedi razaranja tijekom zauzimanja)”.

Renesansa

Jedan od presudnih povijesnih događaja, kojim su postavljeni temelji Pariza kakvog danas poznajemo, bio je dolazak na vlast kralja Franje I., koji je na vlast došao 1515. godine, kao dvadesetogodišnjak: “U djetinjstvu je dobio klasično obrazovanje – latinskim i talijanskim jezikom služio se besprijekorno što mu je širilo horizonte. Kad je stupio na prijestolje, već je imao reputaciju humanističkog intelektualca, renesansnog čovjeka. Osim toga, bio je markantna ličnost i neobično visok za ono vrijeme: po njegovu viteškom oklopu koji se čuva u Muzeju vojske u Hôtel des Invalidesu u Parizu imao je 189 cm (tad su ljudi bili neusporedivo niži – u prosjeku od 150 do 160 cm). S Franjom I. duh renesanse na velika vrata ulazi u Francusku i Pariz.

Franjini su se prethodnici morali angažirati u Stogodišnjem ratu, a potom i u nizu ratova u Italiji. Te su okolnosti tražile od vladara da prvenstveno budu vojskovođe. Građevinske aktivnosti bile su dobrim dijelom svedene na obrambenu arhitekturu, a intelektualni i umjetnički život bio je u funkciji vojnih pohoda i ratova. Franjo se našao u posve novoj situaciji, a i sam je tome pridonio”. Franjo I. potpisao je 1539. godine uredbu prema kojoj je francuski jezik postao službeni jezik državne administracije i pravosuđa, ali i Crkve, zamijenivši latinski: “Budući da je vrlo malo ljudi pisalo i govorilo latinski, a i pripadali su isključivo aristokraciji i svećenstvu, uredba je predstavljala veliki korak prema modernijem, otvorenijem, ali i koherentnijem društvu”. Na kraljev poziv u Francusku se 1516. doselio Leonardo Da Vinci te postao kraljevski inženjer i umjetnik: “Nastanjuje se nekoliko stotina metara daleko od dvorca Amboise (na Loirei), u velikoj kući koju mu je kralj darovao – Chateau du Clos Luce. Ondje živi i radi do smrti tri godine kasnije, a umire u naručju prijatelja i mecene kralja Franje I. Od tada njegove slike, među kojima je i ‘Mona Lisa’, putuju iz dvorca u dvorac s kraljevskom obitelji, da bi se naposljetku skrasile u muzeju u Louvreu”.

Belle Epoque

Naziv Belle Epoque nastao je dvadesetih godina 20. stoljeća, u doba postratne depresije, kao nostalgično prisjećanje na dobra vremena, “kad je franak bio jak, kad se živjelo bolje, na razdoblje prije rata koji je uništio ljude i zemlju”.

Ne zna se točno kad je ovaj period započeo, iako se njegov početak obično smješta u vrijeme proglašenja Treće Republike, 1871. godine. Međutim, zna se da je početak Prvog svjetskog rata označio njegov kraj: “Belle Epoque je vrijeme procvata umjetnosti, na scenu stupaju impresionisti, u Parizu se organiziraju izložbe, zabave, svjetske izložbe, događa se industrijski rast, gradi se metro, uvodi se električna rasvjeta, otvaraju se restorani, razvija se gastronomija, grad postaje centar moderne umjetnosti i mode, tu su i slavne kurtizane, prisutni su elitizam i subkultura. Tu su i teatri i slavne glumice, film, fotografija, urbanizam i arhitektura, glazba…”.

Impresionizam

Edouard Manet, 30-godišnji pariški slikar, skandalizirao je parišku javnost 1863. godine slikama “Olympia” i “Doručak na travi”, na kojima su prikazana naga ženska tijela: “Problem je što to nisu tijela mitskih boginja, već običnih žena, od kojih jednu poznaje čitav Pariz, ona je poznati model, a za mnoge i žena sumnjiva morala. Zgražanje javnosti nad drskošću i nemoralom slikara Emile Zola će kritizirati i nazvati malograđanskim licemjerjem”.

Grupa mlađih slikara je desetak godina kasnije, 1874., nakon što nisu ušli na izložbu Salona umjetnosti, organizirala samostalnu izložbu u prostoru ateliera fotografa Nadara. Među njima su Degas, Renoir i Monet, prema čijoj su slici “Impresija izlazećeg sunca” kritičari posprdno nazvali novi slikarski stil: “To nije slikarstvo – zgražaju se kritičari i akademici, to je nedovršeno, to su mrlje, nema perspektive, nema volumena. Jednom riječju – šokantno. Usprkos tome, ta mlada generacija ‘nepoćudnih’ ubrzo privlači interes kolekcionara i kupaca iz inozemstva, a onda i prvih trgovaca umjetninama koji će revolucionirati i tržište umjetnina. Ubrzo impresionizam postaje etablirani pravac u slikarstvu. Taj trenutak jedan je od prekretnih u povijesti umjetnosti uopće. Upravo tada udaraju se temelji modernog slikarstva”.

Paul Durand-Ruel

Paul Durand-Ruel, pariški trgovac umjetninama, presudno je utjecao na promociju impresionizma u cijelom svijetu. Zaduživao se kod prijatelja i banaka razvijajući novi model poslovanja: “…financira umjetnike tako da im isplaćuje mjesečnu plaću, a zauzvrat preuzima kompletnu produkciju. Na primjer, 1872. kupuje odjednom 23 Monetove slike, a Monet se koju godinu ranije zbog neimaštine htio ubiti. Podržava i druge impresioniste – Renoira, Sisleyja, Pissarroa i Maneta. Uvodi nove (i danas važeće) tržišne i marketinške metode kako bi prodao slike – tiska individualne kataloge slikara, uspostavlja veze s tiskom i kolekcionarima. Između 1891. i 1922.

Paul Durand-Ruel je kupio oko 12.000 tisuća slika. Od toga najviše Moneta i Renoira, svakoga više od 1000, pa Pissaroa, potom Degasa, Sisleya i Boudina”. Nakon neuspješne izložbe impresionista u Parizu, Durand-Ruel odlazi u New York, gdje organizira izuzetno uspješnu izložbu, nakon čega popularnost impresionista raste i u Francuskoj i u ostatku Europe. Pred kraj života, kad je impresionizam postao jedan od najvažnijih pravaca slikarstva uopće, Durand-Ruel je izjavio: “Moja se ludost pokazala kao mudrost. Da sam umro u šezdesetoj, umro bih siromašan i u dugovima, među nepoznatim umjetničkim blagom”. ​